Ona je dubrovačka pravnica i doktorica međunarodnog prava čija je nova knjiga izašla iz tiskare i uskoro bi se trebala naći u primjeni i na Sveučilištu u Dubrovniku. U profesionalnom smislu ima dvije velike ljubavi, a to su pravo i novinarstvo. Predavačica je na Sveučilištu u Dubrovniku, dugogodišnja novinarka, a široj dubrovačkoj javnosti najpoznatija kao urednica i voditeljica emisije 'Sve u 16' na Dubrovačkoj televiziji koja gaji jedan zanimljiv i autentičan pristup. U emisiji kao da svaki put uspijeva doći do same suštine svojih gostiju, a često dijeli i anegdote iz vlastitog života, spominjući ponekad i svog supruga Marka koji, kaže ona kroz smijeh, na sreću ne gleda njene emisije baš uvijek.  Ovaj put Ivana se našla u poziciji gosta, a ne onoga tko pita, pa nam na samom početku govori – čudno mi je biti s druge strane. 

Zašto je čudno biti s druge strane?

Navikla sam na to da ja pitam, a da drugi odgovara. Kad je obratno, onda moram biti jako skoncentrirana na to što ću reći i što će me taj netko pitati. U poslu, u principu nemam tremu, bez obzira je li to kad imam goste u emisiji ili kad predavam na Sveučilištu. Konci su u mojim rukama, ja vodim igru. Ovdje igru vodi netko drugi. 

Znači da dobro znaš slušati druge?

Privatno mi govore da sam brbljava, ali jedan od razloga zbog kojeg toliko volim posao na televiziji jest to što naučim neke stvari. Televizija me naučila puno više slušati, a kroz slušanje puno toga naučim. 

A kako je to kad si s 'tvoje strane'? Koliko je teško na ekranu svakodnevno izgledati raspoloženo, dobro, nasmijano, bez obzira na to kako se zapravo osjećaš? Ljudi smo od krvi i mesa.

Meni je taj moj studio terapija. Svi imamo teške životne faze i znalo bi mi se dogoditi da mi je bilo teško ustati s kauča i ići uživo. No, kad dođem u studio i kad se upali crvena lampica, sve prođe. Fokusirana sam samo na tog gosta, na tu temu i meni je prekrasno. Ako sam nervozna, tu se umirim, potpuno mi se makne fokus s tog problema. Divno je što imam tu uredničku slobodu da samostalno biram goste, ali i teme. Ja sam tu poprilično 'sebična' pa biram i goste i teme sukladno onome što i mene samu zanima. To se pokazalo uspješnim jer nas obično more ili zanimaju slične stvari.

Ali puno se tih gostiju i tema promijenilo kroz tvoju emisiju. Nismo neki veliki grad, a ponekad se baš ništa zanimljivo ni ne događa. Odakle crpiš inspiraciju?

U principu iz svog života i nekih svojih dilema. Majka sam, supruga, imam roditelje, imam prijateljice, društvo… Na primjer, nekad se nađeš u situaciji kako tračaš nekoga s prijateljicom. Znamo da to generalno nije lijepo. Onda pozovem psihologa i pitam ga – je li u redu tračati, pitam 'za prijateljicu'? I onda taj psiholog kaže – da, to je ok, ako nikome ne činimo štetu, ljudi smo od krvi i mesa i ne moramo biti savršeni u svakom trenutku. Nadalje, kako postupiti s djetetom u pubertetu? Imaš starije roditelje, postoji generacijski jaz i znate jedni drugima ići na živce. Imaš kuću koju treba urediti. Onda u emisiju zovem osobu koja se bavi dizajnom interijera. Osobno jako volim psihološke teme, naravno i pravne, što je moja struka, ali i teme oko umjetnosti. Pa mi tako dođu glumci i redatelji u emisiju i 'navuku' me na predstavu. Puno više idem u kazalište otkad vodim emisiju. 

Kažeš kako slušaš i iz toga učiš. Na koji način te televizija promijenila? 

Postoje moje dvije etape televizije. Kad sam bila glavna urednica Dubrovačke televizije, što je ta prva etapa, imala sam 31 godinu i puno sam razmišljala o ljudima koji me gledaju i jako sam im se trudila svidjeti. Sad dolazimo na jednu poznatu izjavu Meryl Streep koja je kazala – prije, kad bih ušla u prostoriju, pitala sam se hoću li im se svidjeti, a danas uđem u prostoriju i pitam se hoće li se oni svidjeti meni. U međuvremenu sam sazrela i prije no što sam se drugi put pojavila na televiziji, dakle prije te druge etape, odlučila sam kako ću ja biti apsolutno ja, svidjela se nekome ili ne. Bit ću spontana, prirodna, šašava, reći ću neke stvari iz svog života, našalit ću se na svoj račun. Najprije sam se ja promijenila, a onda shvatila jednu životnu istinu: ljudi me najviše vole kad sam ja zapravo ja. Prije, dok sam bila toliko opterećena time hoću li im se svidjeti, kad sam bila užasno samokritična, sviđala sam im se manje. U eteru sam provjerila hoće li me takvu prihvatiti i to da budem ono što jesam se zapravo pokazalo dobrom odlukom i imam svoju publiku. To mi je dalo određenu dozu jedne zdrave samouvjerenosti kako bih i dalje bila autentična, ne samo na ekranu nego u svim segmentima života. 

I kao što sam rekla, naučila me slušanju, ali i strpljivosti. Kad slušam, svakodnevno od svojih gostiju nešto novo naučim i doma dolazim oplemenjena nekim novim spoznajama. 

Televizija me naučila i još jednoj stvari. Naime, imam sjajne kolege oko sebe; Antonio u montaži, Dalia, Alen i Emerson koji je na terenu… Oni su toliko smireni i pozitivni, divno djeluju na mene. Tu sam se naučila kako sam odlučuješ hoće li neka situacija koja je potencijalno jako stresna to i biti ili ćeš je iskoristiti za iz nje izvući najbolje i biti kreativan. Baš nekidan sam izašla u dva i po' sređena, spremna za emisiju koja ide u 4 uživo. Meni dvoje gosta otkazuje u dva i po'. Što da radim? Ali onda smo napravili zafrkanciju. Zvali smo našu Karloti Bender Kolobarić koja je inače joker zovi. Rekla sam Emersonu kako će, ako ništa ne upali, on doći u emisiju i kako ćemo se zafrkavati. Dakle, televizija me naučila kako te situacije koje se nama čine stresnima ne moraju to i biti ako im se pristupi iz drugog kuta. 

Spomenula si te dvije etape. Ta prva je pretpostavljam bila vezana uz informativu koja ipak zna biti prilično stresna. Sada imaš priliku biti kreativnija i raditi stvari koje zaista voliš. Koliko je danas, u svijetu koji je nenormalno brz, a takvo je i novinarstvo, novinarima pa i voditeljima ostavljeno mogućnosti da rade ono što zaista vole? 

Stresa kod mene sada nema. Vagala sam između prava i novinarstva koje su moje dvije ljubavi. U novinarstvu sam prošla sve medije, od tiskanih, preko televizije, do radija. Na televiziji sam shvatila kako to što sam tada radila, iskreno govoreći, nije za mene. Jednostavno sam shvatila kako ne volim biti odgovorna za toliki broj ljudi i kako se informativom ne želim baviti. U tom trenutku sam osjetila zasićenje i okrenula se pravu. Upisala sam doktorat i vjerovala kako sam završila s novinarstvom. No, ljubav prema televiziji je uvijek ostala u meni. Imala sam oduvijek viziju toga što bih radila na televiziji, no tada nije bilo prilike da to realiziram, a kasnije su se stvari posložile i sada zaista radim ono što volim. 

Televizija je možda i najzahtjevniji medij jer se tu novinar ili voditelj pojavljuju cijelim svojim bićem, stasom, glasom, svime! Ti na ekranu izgledaš odlično, elokventna si, opuštena… Je li kad bilo neke treme u tvojim novinarskim etapama?

Naravno kako je bilo. Sad vodim i uređujem emisiju 'Sve u 16', a krenulo je s emisijom 'I to je život'. Kad sam imala odraditi prvu emisiju, to je bila neviđena trema, ali kažu kad se kod mene ona ne vidi. I danas znam imati tremu, ali samo kod određenih emisija. Moj tata je nedavno imao promociju knjige. S glavnom urednicom Marijom Njavro sam tada komentirala kako mi dolaze nakladnik i predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro i Luko Paljetak koji je sredio knjigu, ali kako bih tatu izbjegla. Marija je kazala kako to nema smisla bez autora knjige. Imala sam užasnu, neviđenu tremu, i to tjedan dana prije emisije. Bilo mi je važno da on bude zadovoljan, da ostavi željeni dojam i više nisam imala odgovornost za sebe i kakva sam ja. Ovdje sam imala odgovornost i za sebe i za njega. Sve mi je to bilo jako bitno jer znam kako je i njemu bitno.

Koliko onda televizija i novinarstvo pojačavaju samopouzdanje kod osobe? Praktički se svakodnevno susrećeš sa situacijom koja je, rekla bih, za većinu stresna jer ogroman broj ljudi se boji kamere. 

Stresne situacije su relativan pojam. Moja sestra radi kao porezni savjetnik. Da imam 10 minuta raditi na tom poslu, morala bih popiti tablu Normabela, jer je meni to strašno stresno. Radila sam posao gdje sam morala sjediti osam sati. Nije bilo nekog posla, ali mi je bilo užasno stresno, do razine neizdržljivosti. Meni ovaj posao ne da nije stresan nego je najugodniji mogući na svijetu. Obožavam ga! Teme su ležerne, goste sama biram… Naravno, bude svakakvih situacija. Recimo, dođe ti gost koji se malo proveselio prije emisije. Ali meni to bude zanimljivo! Kažem im u režiji kako imamo situaciju. U početku je znalo biti stresno, ali sad smo obično u raspoloženju neke ugodne uzbuđenosti oko toga kako izvući najbolje iz date situacije. Ljudi me znaju pitati kako svaki dan mogu izaći pred toliko ljudi. No, kad bih ja to tako radilo na takav način, nema šanse da bih izdržala. Moj studio je moje utočište, moj dnevni boravak gdje želim doprijeti do osobe koja je moj gost, do njene suštine i da od nje nešto naučim. I da napravimo nešto dobro! Što se tiče samopouzdanja, vjerujem kako ti nijedan izvanjski uspjeh ne može pomoći ako ga nemaš. Jim Carrey je to fenomenalno opisao. On je mislio kako će biti sretan ako bude glumac, pa onda ako bude uspješan glumac… Na kraju je došao na sam vrh Hollywooda i nije to postigao i onda je shvatio kako dubinski mora raditi na sebi. Dobro je doći do onoga što tebi predstavlja uspjeh, sukladno tvojoj viziji, ali je činjenično ako si nezadovoljna i nesigurna osoba, taj uspjeh će te ispuniti i usrećiti jedno vrijeme i onda ćeš opet shvatiti kako si nesiguran i krhak. Dobro je doći do izvanjskoga kako bi shvatio kako te to iznutra neće uistinu ispuniti. Na sebi svakodnevno treba raditi jer svi smo mi duboko ispod površine krhki. 

Međutim, kad pričamo o kameri, ljudi se znaju bojati. Kako ih opuštaš? 

Nikad nikoga ne silim, a zapravo vidim je li netko zaista ima strašnu tremu ili mu je samo potrebno ohrabrenje. Kad mi gosti kažu kako imaju tremu, obično ih uvjerim kako je u mom studiju zaista opuštena atmosfera, što se mogu uvjeriti i kod onih koji su već gostovali kod mene, kako će vrlo brzo zaboraviti na kamere koje su male, gotovo neprimjetne. Osobama koje bi gostovanje ipak predstavilo preveliki stres ponudim da se jave kad budu spremne i kako su im vrata mog studija uvijek otvorena. Poanta je da bude ugodno. Imam neke sisteme. Ako gost ima jaku tremu, kad sjednemo i prije nego što je počela emisija, obično počnem puno pričati s njim, smijemo se i nakon nekoliko minuta zaboravi na tremu. Kad krene snimanje, osoba je već toliko opuštena i treme nema. Također, ljudi su opterećeni time kako će pogriješiti, a ja ne razumijem zašto smo uopće u životu toliko opterećeni time da nešto ne falimo. To se opterećenje zna vidjeti na televiziji. Ali gost zaista nema što faliti jer obično oni govore o temama koje su im specijalnost ili struka ili u kojima su dobri. Nitko o tom njihovom fahu ne može znati bolje od njih samih. Ako se i dogodi greška, većina gledatelja neće to ni uočiti jer jednostavno tema nije njihov fah. 

A greške su kod gledateljstva ustvari simpatične, djeluju ljudski.

Tako je! I to se s vremenom dosta promijenilo. Prije su voditeljice uglavnom bile savršeno lijepe i besprijekorne, a sad se često biraju osobe koje imaju neku fizičku 'manu' kako bi se ljudi s njima mogli identificirati. Tako je do njih lakše doprijeti. Zapravo mislim kako greška uopće nije greška, kako ljudi vole vidjeti kako smo svi od krvi i mesa i kako svi nešto falimo. U smislu sadržaja teško gost može faliti. Znaju me pitati – što ako mu mozak 'zablokira' pa nastane tišina? Ali tišina je moja greška. Ja sam tu da sredim blokadu ako do nje dođe. 

Televizija je samo jedan segment tvog života, pa i tvog rada. Predavačica si na Sveučilištu u Dubrovniku, između ostalog predavaš i Medijsko zakonodavstvo? 

Prije mene je tu bilo kolega Dalibor Ivušić od kojeg sam puno naučila, a shvatila sam kako će pravo biti izazovno predavati ne-pravnicima. I u pravilu ljudi imaju averziju prema pravu, smatrajući kako je to nešto jako kruto i dosadno. Moram priznati kako sam i ja upisala pravo zbog ljudskih prava, a upravno ili trgovačko pravo su mi nešto što mi je kronično dosadno. Na kraju sam i pošla na doktorat Međunarodnog javnog prava u kojem je segment, dakle jedna podgrana pravo ljudskih prava. Ako bih interpretirala medijsko zakonodavstvo tako što bih citirala zakonske odredbe, to bi bilo dosadno. Prvo što im kažem je da slučajno ne uče napamet. Suština je shvatiti, znati prepoznati, naći i primijeniti. Treba shvatiti suštinu. Drago mi je što sam dobila priliku predavati baš medijsko zakonodavstvo. Mislim kako nema dražeg predmeta. Imala sam dug period kad sam govorila – u redu, jedna moja prijateljica je doktorica i ona je samo doktorica, druga je profesorica i ona je profesorica, ali što sam ja, tko sam ja? Jer voljela sam pravo i novinarstvo. I nikako se odlučiti! I onda sam to dvoje spojila. 

Na prvu pravo mnogima zvuči naporno, ali u suštini ipak nije. Kako tim mladim ljudima  i ostalim studentima približavaš tako kompleksnu materiju?

Studentima sada navodim primjere iz praske; prošla sam sve vrste medija, bila sam urednica informative, a sada uređujem i vodim emisiju koja je nešto drugačijeg karaktera i sukladno tome im dajem primjere. Važnije je zapamtiti primjer nego definiciju. Prateći rezultate na kolokvijima, primijetila sam kako će lakše nešto naučiti ako im dam neki ekstremni primjer. Recimo, pitam ih može li policija doći na vrata i tražiti te da im kao novinar otkriješ identitet nekog anonimnog sugovornika. Postoje preduvjeti kad se nešto treba otkriti, kad ne, ali to ne može policija postići kucajući na vrata nego to treba ići tako što će Sud, na zahtjev Državnog odvjetništva, izdati nalog. Kažem im da zamisle kako su novinari koji su pričali s dilerom koji je otkrio sve o balkanskoj ruti droge koja se raspačava u Dubrovniku. Kažem im da raspačavaju heroin, kokain i da će biti eksplozija po gradu. Sve su glave gore i svi slušaju, nitko nije na mobitelu. Onda ih pitam treba li nadležnim organima otkriti anonimni izvor ili ne. Treba - jer su ugroženi životi. Ako im daš neki običan primjer, neće zapamtiti. Isto je i sa zvijezdama koje prate. Nije im nešto napeta Gabi Novak, ali ako spomeneš Karleušu ili Severinu, to je druga priča. Recimo, je li narušeno pravo na privatnost u slučaju Severina – Milan Popović. Pa onda Severinin filmić. Na prvu će se svi nasmijati, ali preko te teme je lako objasniti što jest, a što nije autorsko djelo i u kojoj mjeri javne osobe imaju pravo na zaštitu privatnosti.

Objasni to i našim čitateljima jer svih uvijek zanima sve oko Severinog filmića. 

Ona je isprva tužila za povredu autorskih prava, no njen filmić ne zadovoljava sve kriterije koje određeni uradak mora imati kako bi bio autorsko djelo. Kako u toj tužbi njen odvjetnički tim nije uspio, oni su digli drugu tužbu za povredu prava na privatnost, dostojanstva, časti i ugleda. Kad pričamo o naknadi štete jer smo u medijima narušili njenu čast i ugled, postoji više vrsta naknade štete. Severina je recimo imala duševnu bol i naknadu štete, i to u smislu izmaka dobiti. Jer ona je, barem je tako tvrdila, bila u lošem stanju zbog duševne boli zbog čega nije mogla godinu dana nastupati. Tako im objasnim autorsko djelo, pravo na privatnost, što je čast i ugled te naknadu štete u smislu izmaka dobiti. I nitko, ali nitko u kolokviju to neće faliti. 

Jednako kao što će, pogotovo nakon spominjanja Severininog filmića, svi sasvim sigurno pročitati ovaj tekst. Kažeš kako voliš slušati jer voliš učiti od ljudi, a od tebe se ima što naučiti i dobar si sugovornik. Pa idemo zaključiti na jedan još ljepši način. Jako si svestrana. Uskoro bi i tvoja knjiga trebala ugledati svjetlo dana. 

Knjiga koja je upravo izašla iz tiska, koju čekam da mi stigne iz naklade Ljevak u Zagrebu i koju su poslali poštom Sveučilištu i meni, nosi naziv 'Sustav ljudskih prava u RH'. Naše Sveučilište je prihvatilo kao obaveznu sveučilišnu literaturu, i to upravo za predmet koji predavam, a to je Medijsko zakonodavstvo. Jako mi je drago zbog toga i svi će biti obaviješteni kad će biti promocija. Uvijek se nekako vuče na Zagreb i to je jako lijepo, ali ja ipak nekako više volim proslaviti ovdje, među svojima. 

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik