Tomislav Vitković sretan je umirovljenik. Uživa u svojoj rodnoj Brijesti na Pelješcu gdje je okružen prirodom i mirom provodeći lijepo, ugodno i idilično vrijeme. Svakog tjedna nekadašnji ravnatelj Pomorsko-tehničke škole Dubrovnik posjeti Grad jer, kako kaže, ne može bez ljudi. "Rijetki sam čovjek u mirovini koji se rado sjeća svog radnog vijek", govori Vitković. Škola ove godine slavi 170 godina svog postojanja što je bio povod za razgovor s bivšim dugogodišnjim ravnateljem, inače inženjerom po struci koji je prije ravnateljskog mandata pomorcima predavao tehničke predmete. S njim smo razgovarali općenito o školi, o anegdotama iz školskih hodnika, pomorcima te budućnosti ovog tradicionalnog dubrovačkog zanimanja.

Kako provodite umirovljeničke dane nakon 39 godina radnog staža u školstvu od kojih ste proveli 26 godina na mjestu ravnatelja Pomorsko-tehničke škole?

- Živim na Pelješcu, u Brijesti. Imamo veliko imanje, lozu, masline, sadim voće i povrće... Svaki dan mi je ispunjen. Ujutro se dižem oko 6 sati, popijem kavu, gledam Dobro jutro Hrvatska i kad to završim onda idem raditi. Pauza mi je u 11:30 sati kad objedujemo i gledamo televiziju. Od 15 do 19 sati nešto radim i onda navečer idem spavati oko 22, 23 sata.

Sve vam je školski posloženo.

- Da, sve je po propisu. Najviše mrzim netočnost i kašnjenje.

Je li to ostala navika iz škole?

- To mi je navika još i prije početka rada u školi. Inače sam diplomirani inženjer strojarstva pa sam se na taj rad navikao tijekom studija. Kada sam počeo raditi uvijek mi je disciplina bila osnovna stvar.

NE MOGU BEZ LJUDI

Pelješac postaje sve popularniji zbog gradnje mosta koji će zasigurno privući još veći broj turista. Što mislite hoće li to narušiti mir koji ste dosad imali?

- Trenutno i nije toliko mirno jer se rade pristupne ceste, ali inače je Brijesta jedno mirno mjesto. Prije je bilo puno turista, većinom obitelji koje su tražile samoću. Imali su izlete do Dubrovnika, Mljeta, Korčule... To je divno mjesto na moru, imamo i par mladih ljudi s obiteljima koje se bave školjkarstvom, a ja sam se bacio na poljoprivredu. Prezadovoljan sam tamo jer radim koliko mogu i koliko mi je potrebno.

Ali ipak, nije vam problem svako malo doći u Dubrovnik. Je li to zbog nekih obveza?

- Dođem jednom tjedno. Ne mogu vam ja bez ljudi. To mi je velika mana.

Pročitala sam negdje kako ste nakon umirovljenja rekli kako vam je radni vijek brzo prošao. Obično čovjeku vrijeme brzo prolazi kada mu je lijepo.

- Bilo je jako lijepo. Mi smo uvijek bili posebni i vladala je prava obiteljska atmosfera u školi. Svaki bi nastavnik, kada bi dobio dijete ili mu je rođendan ili neka obljetnica, uvijek častio i zajedno se slavilo. Za praznike smo uvijek išli negdje festižati. Jednostavno smo imali prisan odnos i zbog toga je bilo lijepo. I učenici su bili dobri.. Imao sam odgovoran posao i morao sam puno problema rješavati. Ali nikad se neću pokajati što sam odabrao posao koji sam radio do mirovine.

Kako ste uopće počeli raditi u školi?

- Kao srednjoškolac nikad nisam mislio da ću raditi u prosvjeti. Eh što smo mi sve radili profesorima kao mladići... Slučajno sam počeo raditi u Školi učenika u privredi, to je bilo na pola radnog vremena, a pola sam predavao u Medicinskoj školi. Škola učenika u privredi mi je ostala u lošem sjećanju. Odnosi među ljudima su bili katastrofalni, bilo je problema na nacionalnoj osnovi. Meni se nakon nekoliko godina, točnije 1977. godine, ukazalo prilika za rad u Pomorskoj školi, jer je jedan profesor pošao u mirovinu. Kada sam tamo došao, činilo mi se kao da sam došao u raj. Posebno mi se svidjelo to što sam bio najmlađi. Od najmlađeg nastavnika bio sam čak sedam godina mlađi, imao sam svega 25, 26 godina. Bio sam oduševljen kako su me prihvatili, pomogli mi.

Što vas je posebno oduševilo?

- Vladala je jedna posebna disciplina i kvalitetan odnos između nastavnika. Prvog radnog dana tadašnji ravnatelj mi je rekao da tijekom velikog odmora svi dolaze u zbornicu te da trebam stati sa strane i čekati da svi sjednu i onda gledati gdje ima slobodna stolica pa tu sjesti. Nije bilo teorije da sjednem na tuđe mjesto jer sam došao kao novi. Dobio sam razred 4b, brodostrojarski smjer. Bili su to mladići koji su bili pristojni, oslovljavali su nas s profesore, inženjeru, kapetane, gospođo, gosparu... Taj način ophođenja nastavnika između sebe i učenika prema nastavnicima je bio potpuno drugačiji nego u drugim školama. Bio sam oduševljen ljudima iz moje struke koji su mi jako puno pomogli. Bili su tu Ivo Jelić, Luko Milić…

NISAM SE RADO PRIHVATIO RUKOVODEĆE POZICIJE U ŠKOLI

A kako je došlo do toga da postanete ravnatelj?

- Predavao sam do 1982. godine. U to vrijeme sam dobio stan u Mokošici i s obitelji sam se tamo preselio, a do tada smo bili podstanari u Lapadu. Pomorska škola je ušla u Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje, što je bila katastrofalna odluka u sklopu Šuvarove propale reforme školstva. Tadašnji ravnatelj je išao na jednu funkciju u Socijalistički savez za skupljanje doprinosa za izgradnju Babinog kuka. Jednoga dana posjetila su me tri slavna profesora Pomorske škole od kojih niti jedan nije bio član partije. Bila je tu gospođa Tanja Orlić, gospodin Zlatko Tecilazić te legenda škole Ivo Rusković. Začudio sam se kada su me pitali bi li postao rukovodilac OPJ Lapad. Stao sam i gledao o čemu govore. Nisam imao pojma o upravljanju.

Niste s oduševljenjem prihvatili tu poziciju?

- Rekao sam im da ja to ne želim, ali oni su me uvjeravali kako će mi pomoći i ja sam onda prihvatio. Bilo je to krajem lipnja 1982. godine. Onda su došli praznici i ja sam sve pravilnike, programe, zakone i statute skupio i pošao na Pelješac sve dobro proučiti. Nakon toga sam organizirao školsku godinu. U rujnu sam držao prvu sjednicu prije početka nastave nakon čega su mi svi čestitali. Mislim da sam imao smisla za rad s ljudima, a to je osnovna stvar u ovom poslu. Bio sam ravnatelj do 1992. godine, kada se promijenila vlast i tada su svi ravnatelji bili razriješeni i rasformirao se Centar. Na zboru radnika je jednoglasno odlučeno da ja budem ravnatelj, međutim to nije prošlo pa smo se mi među sobom brzo dogovorili tko bi trebao ući u određenu stranku da bi bio ravnatelj. To je bio Zlatko Tecilazić koji je bio ravnatelj do 1997. godine, kada je pošao u mirovinu. Kasnije smo ponovno na zboru radnika izglasali da se ja nakon njega kandidiram. Prvu godinu sam bio v.d. ravnatelj. Nakon toga je raspisan natječaj i ja sam se ponovno javio i tako sam bio na tom radnom mjestu do 8. rujna 2014. godine. 

Pomorska škola je uvijek bila poznata po 'tvrdim' dečkima koji su pravili razne nepodopštine. A i profesori su bili strogi. Je li bilo teško sve to upravljati i koordinirati?

- Nastavnike sam svako malo pozivao na razgovore, a znao sam sve probleme zaposlenika i djece, iako ih je bilo mnogo. Bilo je mladića s doista velikim problemima. U školi je bilo 99 posto muškaraca i uvijek sam im govorio da mogu doći do mene i razgovarati o čemu god žele samo se trebaju najaviti. Moje osnovno pravilo je bilo - ako čovjeku želiš pomoći, a mladom čovjeku trebaš pomoći, najprije ga treba saslušati. Drugo pravilo je bilo - ako mu ne možeš pomoći, onda mu nemoj ni odmoći.

Kakav ste imali odnos s roditeljima?

- Suradnja s njima je bila izvanredna. Obavljeni su razgovori s roditeljima na temu svih problema koji su se javljali u školi. Nakon toga bi našli najbolje rješenje i odluku koja bi u konačnici bila najbolja za učenika. Čak ako je to bilo i isključenje iz škole. Povjerenstvo bi saslušalo učenika i roditelje. Tijekom mog mandata bila mi je jako važna suradnja s roditeljima. Odgojne mjere su se izdavale postupno, a za cilj su imale uvjeriti roditelja, a posebno učenika da se njegovo ponašanje treba promijeniti. Ako se to nije postiglo, onda odgojna mjera nije imala svrhu. Nije svrha kažnjavanje.

Je li bilo onih koje su vas tražili neke nerealne usluge?

- Bilo je takvih stvari, ali ne previše. Roditelji i skrbnici bi u konačnici prihvatili naše prijedloge i nisu se nikad žalili. Uvijek smo težili razgovoru. To je bio mukotrpan rad jer je trebalo njih uvjeriti što je najbolje za učenika.

RAD S DJECOM MI JE NAJSRETNIJI DIO ŽIVOTA 

Čini mi se kako ipak niste bili toliko strog ravnatelj. Sjećate li se kakvi ste vi bili kao srednjoškolac?

- Ja sam u srednjoj školi bio vragolan i pravio sam skandale, ali sam bio odličan učenik. Zato sam imao razumijevanja i za njih. Da smo izbacivali iz škole sve one koje smo trebali izbaciti, to jeste da smo se striktno držali zakona, ne bi ih ostalo pola. Cilj nam je bio pomoći učeniku držeći se zakona i pravilnika. Trebalo je ući u njihovu kožu, probleme i sazrijevanje. Za rad s djecom treba se roditi, a bogu hvala moji najsretniji dio života je bio rad s djecom. I danas kad dođem u Dubrovnik često pođem u školu i sjećam se tih mladića i raznoraznih dogodovština. Zapravo, ja sam uvijek volio farabute, a takvi su većinom bili u Pomorskoj. Nekad bi me zvao nastavnik iz škole zbog pritužbe na nekog učenik i ja sam morao reagirati. Kakve su to bile dogodovštine, ja bih se najradije smijao, ali morao sam ostati ozbiljan. Danas kad vidim te učenike ponosan sam na njih.

Sigurno se niste smijali dogodovštinama s norijade. Naime, mi u medijima s posebnom pozornošću pratimo događaje iz Pomorske na taj dan. 

- Ma ne treba gledati samo norijadu. Pođite danas ili sutra u školu pa ćete vidjeti da se djeca potpuno normalno ponašaju. Ne opravdavam njihovo ponašanje, ali tu je većinom muška omladina i oni taj dan rade svašta. Uvijek smo bili na lošem glasu za vrijeme norijade. Pa i meni bi pao mrak na oči taj dan jer su pravili nered. Sjećam moje prve godine u školi i maturalne večeri. Zabava je bila u hotelu Libertas, a oni su tu noć napravili nered pa smo kasnije dobili zabranu da imamo maturalnu bili gdje. Nakon dvije godine išao sam na Babin kuk i molio da nam daju nedovršen hotel Plakir da tu proslavimo. Molio sam ljude i obećavao da neće biti problem. Na kraju je tako i bilo, ali bio je to rizik jer nismo znali što će napraviti kad se ponapijaju. Škola je posebno obilježena zbog takvih stvari, ali nije to baš tako svakoga dana.

Nije vam bilo nikad dosadno. Što bi vas posebno izbacilo iz takta?

- Svako jutro sam dolazi u školu u 7:30 sati i od tada do kraja radnog vremena uvijek se nešto događalo. U školi nije vladala atmosfera kao u manastiru. Bio sam prezadovoljan radeći s tim mangupima. Koliko su se žalili na nastavnike garantiram da je bilo 50 posto slučajeva da je učenik bio u pravu. Smijao sam se što su činili pojedinim nastavnicima, ali znao sam ‘poludjeti'. Najviše bi me izbacilo iz takta kad bi lomili po zahodu ili primjerice u Kazbeku ložili drvene klupe i podove. Razumijem kada provociraju nastavnike, prepisuju, bježe s nastave, ali rušenje mi nikako ne može ući u glavu. Sve sam mogao tolerirati, ali to nikako.

POSAO POMORCA JE MUKOTRPAN

Ti mladići su već s 18 godina, nakon završetka srednje škole, spremni za ukrcaj na brod i odlazak u svijet. Jesu li dubrovački pomorci kvalitetni i prepoznati u svijetu?

- Mislim da su dobri. Nisu najbolji, ali su jako dobri. Mukotrpan je posao pomorca, jer privatne tvrtke nemaju milosti i još kad uzmemo u obzir dugotrajnu razdvojenost od obitelji. Zarada je dobra, ali jako se teško dolazi do toga.

Puno znači ta ekonomska neovisnost. Dobro je da netko u gradu zarađuje puno više od političara, a da ne ovisi o njima.

- Ja sam apolitičan, ali pratim politiku. Gdje god ona uplete svoje prste, tu nema sreće. Na brodu nema politike, tamo je samo rad. Jedan pomorac nije opterećen s politikom, dok je u državi situacija drugačija pa da bi postao političar on se u potpunosti mora mijenjati. Ispod svakog nivoa je to što čine ljudi koji nas vode. I kako onda mladi čovjek može imati uzora u njima?

Dobro, pa ima i pomoraca među političarima. Evo primjerice Riki Rossetti, Vido Bogdanović, Silvio Nardelli.

- Ima i liječnika u politici koji su vrhunskih specijalisti. Teško ću se suzdržati da ne odgovorim na pitanje zašto su pošli u politiku.

NA BRODU NEMA OPRAVDANJA

To ne odobravate?

- Ne podržavam, iako je to njihovo pravo. Na pojedine političare trebali bi prenijeti svoje znanje iz svoje specijalnosti. Teško da je kod nas neki političar čist. Ima i dobrih, istina, nisu svi isti. Ali veliki Nietzsche je rekao kako je u životu sve prolazno samo su interesi vječni.

Je li vam bio nedostatak u odnosu s učenicima to što nikad niste navegavali?

- Na neki način jest, ali u školi smo imali tri kapetana koji su predavali nautičku grupu predmeta. S njima sam puno razgovarao i shvatio sam koje su vrijednosti važne na brodu. Tamo je situacija drugačija – što je rekao zapovjednik, to je rekao i Bog. Nije bilo diskusije. Zato sam nastojao učenicima usaditi naviku da ne kasne na sat i da poslušaju nastavnika ako im je rekao da izađu jer ometaju nastavu. Na brodu nema opravdanja i gonjenja pravde.

Što su vam rekli kapetani, je li teže raditi na brodu ili u školi?

- I s njima sam moram obaviti razgovor kada bi počeli raditi. Govorio sam kako znam kakva su pravila na brodu gdje su oni Bog i batina, ali morali su znati da to u školi nisu jer tamo je drugačija situacija. On s brodom može nekog iskrcati u prvoj luci, ali učenika se ne može tek tako izbaciti iz škole. To je ta pedagoška dimenzija. U sustavu piše odgoj i obrazovanje.

I kakvu vidite budućnost Pomorsko-tehničke škole i pomoraca?

- Moj nasljednik uspješno vodi školu, spretan je organizator, a posebno je dobar u povlačenju sredstava iz EU fondova kojih nije bilo u moje vrijeme. Ostao sam u dobrim odnosima s ravnateljem i djelatnicima škole. Što će biti s pomorstvom ovisi o tome što će se događati u svijetu. Primjerice, danas Filipinci više nisu jeftina radna snaga, i oni su napredovali u obrazovanju pa imaju sve više zapovjednika i časnika. Teško je predvidjeti što će se dogoditi, ali uvijek će biti trgovačkih i putničkih brodova te jahtaša, a naši ljudi će nalaziti posao. Škola se nikad neće ugasiti. Najveća tragedija nam je bila Šuvarova reforma, ali i to smo preživjeli.

*Intervju je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik