Naravno, u naslovu lažemo, mi smo lokalni medij, pa na ovaj način povećavamo klikanost. Istina je da su ne samo dubrovačke žene osakaćene, nego i hrvatske, i europske, i puno šire.  

Općepoznata je stvar da muškarci više-manje stoljećima na ovaj ili onaj način ugnjetavaju žene. Često je bunar ispred kuće imao veća prava nego žena u kući. Kao odgovor na ugnjetavanje kao druga krajnost pojavio se feminizam. Feministkinje su tvrdile da su žene jednake muškarcima što je apsolutna laž baš kao i naš naslov. Muškarci i žene nisu jednaki, ali to nužno ne znači da je jedan spol bolji. Samo su drugačiji. 

Uzmimo kao primjer vožnju. Muškarci se jednostavno bolje snalaze u prostoru, sposobniji su u procjenama. Vozačica će se ubaciti na glavnu traku tek kada na horizontu nema nijednog vozila. Čak i ako ugledaju kruzer na Otrantskim vratima neće se priključiti na magistralu sa sporedne ceste. Što se tiče prestizanja, tu su još smotanije. Krenu iz Dubrovnika, već u Lozici sustignu slovačkog kampera, pa iza njega gmile sve do Dola i one tri trake. Džabe što je umorni Slovak vozio 40 na sat i što na ravnici u Brsečinama i Banićima nije bilo ni sove, a kamoli SUV-a, naša se vozačica ne usudi pretjecati, jer „što ako s druge strane doleti…?“ Što će doletjeti? Albanci? Nepalci? Vanzemaljci? 

Upravo zbog toga što nisu na ti s prostorom, te što su fizički inferiornije, njihovi sportski dometi su skromniji nego kod muškog roda. Nikad se žene neće približiti muškim svjetskim rekordima u atletici ili plivanju. Ipak dobra je stvar što u atletici i plivanju nastupaju zajedno s muškarcima i što dijele iste novčane nagrade. Slično je i u tenisu, i još ponekim sportovima, ali u onim najpopularnijim kao što su nogomet i košarka žene su daleko od muškaraca i u financijskom, ali i gledateljskom smislu. Publika se, iako smo prevalili prvu četvrtinu 21. stoljeća, još uvijek smije nogometašicama i košarkašicama što hoće reći da pomak u percepciji prema sportašicama postoji, ali još je dalek put do konačnog prihvaćanja. 

Žena trči samo ako je luda 

Muška djeca, za razliku od djevojčica, oduvijek su bila bliska sportu. Nas se poticalo da nešto treniramo, da napredujemo, igramo razne sportove, sudjelujemo na turnirima dok se žensku djecu držalo podalje. Generacija mojih roditelja, da je mogla birati između heroina i sporta za svoju kćer, odabrala bi smeđi prah, jer se onda smatralo da „žena trči samo ako je luda“. I, pardon, ako je lezbijka. Kada bi čehoslovački pater familias vidio malu da je prije odlaska na Jadran ukrcala loptu u kamper, odmah bi se uhvatio za glavu i pomislio da je homo. Uostalom, ima čovjek znanstvene dokaze za to, najbolje čehoslovačke sportašice redom su gej: Martina Navratilova, Jarmila Kratochvilova i Jana Novotna. No, njegove premise su pogrešne. One su bježale u sport, jer su na taj način liječile anksioznost. Biti gej u Čehoslovačkoj u to doba bilo je jednako strašno kao brkovi i frizure čehoslovačkih reprezentativaca, pa su homoseksualke odlazile u sport kao u svojevrsnu terapiju. Doduše, kada sve to čovjek zbroji i oduzme, istina jest da jedine žene koje su trčale ne samo u Čehoslovačkoj, nego u cijeloj ondašnjoj Europi, bile ili lude ili gej. Društvo je za to krivo. 

Kolateralne žrtve općeg tadašnjeg društvenog pogleda bile su gotovo sve djevojčice. Gledajući iz današnjeg kuta, čudno je i što im se dalo da idu na tjelesni odgoj. Još od srednje škole, maštao sam da ću naći curu koja zna nešto o sportu i prati ga. Smišljao sam ulete.  

-Lijepa si k'o chip and charge! – rekao sam jednoj. 

-Lijepa sam k'o… whaaaat? – iskobeljila je oči u čudu. 

-Ma ništa, zaboravi! 

Drugoj, kojoj sam spomenuo ATP ljestvicu, nije bilo jasno radi li se tu o duru ili molu, a ja sam samo slegnuo ramenima i rekao da na ATP ljestvici nema akorda, nego samo Korda. Dobri naš Čeh Petr Korda, osvajač Australije. Najdalje sam došao s jednom kada sam spomenuo Ajax. Nije skontala da pričam o nogometnom klubu, nego je mislila da hvalim onaj prašak za pranje robe. Na kraju sam odustao i pomirio se sa užasnom sudbinom. Nikad u svom životu neću naći žensku osobu koja zna što je 'tweener' i 'pick and roll' i s njom provesti nedjeljno popodne razglabajući o jednoručnim bekend paralelama. 

Nijedna mater ne šuta lopta sa svojim sinom 

Možda vam na prvu to ne zvuči tako, ali sudbina tih mojih nesuđenih životnih suputnica gora je od moje. Ne, krivo ste me shvatili, ne mislim da im je život gori što nisu sa mnom – tu su se spasile – nego zbog toga što se ne bave sportom. Na stranu sad praćenje profesionalnog sporta – uostalom on je u ovo naše sadašnje doba sve dosadniji i nezanimljiviji. Dubrovačke, hrvatske i brojne druge žene su osakaćene, jer ih društvo nije naviknulo da se bave sportom. Ne samo da ih nije naviknulo, nego ih je sprječavalo. 

Nećete danas vidjeti nijednu mater kako se dodava loptom sa svojim sinom. Zašto je to tako kada je u svojoj samoj osnovi (a ovdje ne govorimo o Hajduku, Dinamu, Realu i drugim klubovima) nogomet predivan sport? Razvija vještinu, ali prije svega važan je za zdravlje baš kao i bilo koji drugi sport. Čovjek se osjeća bolje, provodi kvalitetnije vrijeme, a na kraju krajeva i napreduje. Žene nemaju pojma kako je lijep osjećaj pravilno šutnuti loptu na dvadeset ili više metara.  

Naravno danas je puno bolja situacija nego u doba Kratochvilove. Neke žene planinare, druge odlaze na jogu i teretanu, sve više ih trči, ali sve skupa taj je broj još uvijek malen i zanemariv. Nažalost, čak i brojni muški u svojim kasnim tridesetima prestanu s bilo kojim sportom. Cijelo društvo mora raditi na ovome, od politike preko edukacijskih ustanova, pa nadalje. Treba nam što više igrališta za rekreaciju, biciklističkih staza, šetnica, sprava za vježbanje na otvorenom, a škole i fakulteti poseban naglasak trebaju staviti na sportsku naobrazbu žena. 

Jer kad je žena luda od svih živih obaveza najbolje joj sport može pomoći. I ne samo njima već i ludim muškarcima. Djecu ne treba ni spominjati. Univerzalni lijek. Za sve. Heteroseksualce. Homoseksualce. Albance. Nepalce. Vanzemaljce.