Od prvog dana, njima ništa nije jasno. Tko što imenuje, tko što odlučuje, tko je za što nadležan, tko ima koje ovlasti, tko ih nema, tko ih kome može, a tko ne može oduzeti. Potpuni bezveznjaci apsolutno ništa o tome ne znaju. Onda oni nešto usvoje, pa im ministarstva to ponište. Onda se oni tuže sudovima, znajući da će sudnji dan svima doći, pa i njima, ali bolje što kasnije. Potpuni bezveznjaci i dalje odlučuju o svemu i svima. O jednom gradu, najljepšem na svijetu, u kojemu je more bistro. Za razliku od onih koji o tom gradu odlučuju.

Potpuni bezveznjaci

Ti su ljudi  potpuno nesposobni bilo koji ugovor donijeti ili raskinuti bez posljedica koje su uglavnom goleme štete za Grad i građane. Sve što ti ljudi rade svodi se na  natezanje o ovlastima između institucije gradonačelnika i Gradskog vijeća. Unijeli su nemir i nepovjerenje građana zbog svojih natezanja u kojima uporno jedni drugima pokušavaju dokazati tko je pobijedio, a tko izgubio na izborima.

Ako im najbezveznije odluke, poput one tko predlaže članove nekog tijela, završavaju na Ustavnom sudu - jer se ne zna tko je u pravu, kako li tek unosi strah u kosti činjenica da ti ljudi odlučuju o puno bitnijim stvarima za jedan Grad i građane. Plato Srđa, Tvrđava Imperijal, Javna Garaža... Oni donose i raskidaju ugovore s mogućim drastičnim posljedicama za jedan Grad u kojemu je more bistro, za razliku od onih koji o tim gradskim ugovorima odlučuju. Što preostaje čovjeku nego skočiti u to bistro more, otplivati daleko od svega i nadati se da vrijeme sve stavi na svoje mjesto, pa će jednog dana i te bezveznjake.

Nije fer ikoga nazivati bezveznjakom bez argumenata. Nije dobro išta raditi bez pokrića, onako kao što to rade oni. Ali, kakav je nego bezvezan onaj tko misli da je stručnjak za sve, od kulture do energetike, a nije stručan ni za što od toga.

Mali miševi i stari štakori o Srđu

Treslo se brdo Srđ, rodio se miš, jer mali miševi i poneki stari štakor misle na sve, osim na Grad i građane. Branitelji su se okupili ispred vijećnice, traže da se raskine štetan ugovor o tvrđavi. I onda ti mutni ljudi koriste reflektore i pozornicu, viču, galame, mašu rukama, objašnjavaju kako je to sve štetno i treba raskinuti. Nakon burne rasprave zatvore se u Malu vijećnicu da o svemu dobro promisle i rasprave. I odluče, naravno, ništa. Ugovor nije raskinut, a kako bi jedan branitelj rekao, maske su opet pale. Samo su budale mogle to sve gledati misleći da će bezveznjaci nešto suvislo doista i napraviti.

I onda ta Mira Buconić izađe na govornicu i svima ispriča kako joj je Mato rekao da neće biti predsjednik Gradskog vijeća ako se odluke budu donosile onako kako se naredi telefonom iz Zagreba. Ona, koja je bila članica Dubrovačkog dogovora nastalog zbog istog tog Srđa, u Zagrebu,  i kojega je napustila i prešla u drugi tabor onda kad su joj to naredili, opet  iz Zagreba.

A Mato i njegovi mali miševi galame za govornicom, umislili da brane Srđ onako kako se branio '91. kad su bili djeca, iako znaju da neće napraviti ništa. Ne mogu napraviti ništa bez da pitaju mamu i tatu. Znaju da im u tome neće pomoći ni  politički mentor, stari štakor, od kojega uče. I on, i oni, jako dobro znaju da se pitanje Srđa uvijek rješavalo u Zagrebu. Samo ne znaju kako preveslati koalicijske partnere i plaču, jauču po Gradu ispod Srđa zašto nemaju još tog jednog, trinaestog, s kojim bi im sve bilo lakše.

Deklaracije o ljudskoj gluposti

Ne bi trebali donositi besmislene deklaracije, koje baš poput drugih odluka ovog Gradskog vijeća, nisu ništa drugo nego nepismeno slovo na papiru, bez ikakvog smisla i značenja. Malim miševima iz HDZ-a, doduše, dobro dođe vježbati uloge. Glume političare, pa se deru o javnom interesu, zaštiti okoliša, krvlju branitelja obranjenoj tvrđavi i svemu onome što im može donijeti koji plus, glas više.  Znaju da se deru u prazno i da tako ne misle, ali to je politika.

A dok se oni svi tako deru, stari štakor iz dugog reda koluta očima. Pita se, što je njemu ovo sve trebalo? Kad će ova djeca više odrasti? Koja sramota, mora danas dignuti ruku za još jednu besmislenu Deklaraciju o ljudskoj gluposti.  Za razliku od njih, on zna kako je u tu vijećnicu taj dan došao. Nije na bicikli, nego s onom Toyotom parkiranom ispred Hiltona. A Toyota ne ide na struju. Klima u vijećnici ne hladi  uz pomoć vjetra. Svjetlo reflektora u vijećnici ne dolazi iz utičnice.

Zna on to jako dobro, ali ne  i njegovi koalicijski partneri, koje mora slušati, dok ga kamera pomno prati, svaki njegov pogled i zgražanje nad glupošću.

Struja dolazi iz utičnice

I onda dođe za govornicu taj Srđevac koji misli da struja dolazi iz utičnice. Shvativši da mora o toj deklaraciji protiv energetskih projekata  sada javno govoriti, ugasi mikrofon, klima uređaj, sve kamere i pogasi sva svjetla. Govoreći u mrklom mraku, kad su se svi miševi i štakori počeli već dobro znojiti, shvati da ga nitko ne čuje, javnost ne vidi i da nema smisla više govoriti. Istrči iz vijećnice i pješke pođe doma.

Odluči za sljedeću sjednicu kupiti biciklu i promijeniti stil života jer ne želi biti baš toliki licemjer. Govoriti protiv nafte, a dolaziti Toyotom i slično. Govoriti protiv svih projekata iz područja energetike, a svaki dan živjeti uz golemu potrošnju energije. Kad je došao doma, isključio je struju, upalio šterike, rastvorio sve prozore da se hladi uz vjetar. Supruga ga je pitala mora li biti tako radikalan i može li na sljedećem vijeću govoriti da nije protiv svih projekata iz područja energetike i da će podržati barem one koji se tiču obnovljivih izvora?

''Draga, ne mogu! I protiv vode, obnovljivih izvora i hidroelektrane sam  isto tako  donio deklaraciju,'' zavapio je Srđevac.

Očajna supruga u mrklom mraku kuće bez struje razmišljala je o svim deklaracijama koje joj je muž političar usvojio i o svim projektima kojima se protivi. On je protiv istraživanja ugljikovodika, protiv hidroelektrane, protiv termoelektrane, protiv golfa, protiv monetizacije autocesta, protiv doslovno svega. Dugo se mučila sjetiti se postoji li makar jedan jedini razvojni projekt u Republici Hrvatskoj kojega bi njen muž mogao podržati?!  Nije se mogla sjetiti. Počela je plakati shvativši da njen muž dobiva plaću iz tog istog državnog proračuna kojega zna samo sisati, ali ne zna podržati niti jedan projekt koji bi ga punio. Doslovno, ni jedan jedini!

 Istrčala je iz mračne kuće bez struje, prema bistrom dubrovačkom moru, da se malo opusti, nakon što je i ona sama shvatila kako je more bistrije od ljudi koji o tom moru odlučuju. Tom moru, kojega uz najsuvremenije tehnologije istražuju sve zemlje oko nas. Italija, Crna Gora, Albanija, ali Hrvatskoj je uzor jedna druga mediteranska zemlja. Grčka.

Elementarna glupost

Nakon što nisu raskinuli ugovor zbog kojega  se treslo brdo Srđ i nakon još jedne usvojene Deklaracije o ljudskoj gluposti, dubrovački vijećnici odlučili su malo popričati o kulturi. Odjednom, svi su stručnjaci za Ljetne igre, kulturu, književnost, dramske izvedbe. Svi! Samo je nedostajalo da o ovoj temi još i Ivo Šimunović premijerno na pozornici Vijeća progovori poluhrvatskim jezikom i skine se gol. To je šok za elementarne (ne)stručnjake za kulturu. Sve one koji ne znaju ništa, ali mogu pogledati. Popljuvali su dramsko djelo koje nisu ni pogledali i to uz javni argument da znaju da je to tako jer su to 'svi mediji popljuvali.'  

Onaj koji nije stručnjak, ali može pogledati, kazao je da se eksperimenti u umjetnosti mogu raditi negdje drugo, ali ne na Igrama. Kao da je  kroz Elementarne čestice  publika imala priliku vidjeti prvi i zadnji penis na Lovrijencu?! Niti je prvi, a vjerojatno ni zadnji. Ali zašto bi to znali oni kojima je tek sada jasno koliko je pogrešno bilo tvrditi kako goli penisi i vagine u priči o ljubavi mogu izazvati teroristički napad. Ali, sad je kasno.

Uhljebi

Jedina barem donekle suvisla tema na Gradskom vijeću bila je ona o uhljebima koji se nakon izbora masovno zapošljavaju. Prije su zapošljavali Vićan i HDZ, a sad zapošljavaju Raguž i Vlahušić. To je jedna velika istina, koja bi imala smisla onda kad na masovno uhljebljavanje ne bi upozoravali najveći dubrovački uhljebi, kojih je puno Gradsko vijeće. Mali uhljebljeni miševi i štakori koji su stotine takvih uhljeba u svojoj višegodišnjoj političkoj karijeri uhljebili. Gotovo svi su tamo ništa drugo nego najobičniji politički uhljebi, koji da nisu u politici, ne bi bili nigdje, niti bi se za njih u ikakvoj struci znalo.

Da ih se barem negdje uhljebi pa da rade svoj posao dobro. Primjerice, da je barem netko od njih tamo uhljeb Ljetnih igara, a usput gradska vijećnica, koja nikad na tom vijeću, baš kao i Šimunović, nije ništa progovorila. Ona je tamo da šuti, sluša i donosi nezakonite odluke i besmislene deklaracije, kao i svi drugi. Ali, da je barem kao takav uhljeb Igara, izašla za govornicu/pozornicu i premijerno pokazala da ima svoj mozak i branila instituciju u kojoj je uhljebljena.

Ali, o tome i sličnim stvarima možemo samo sanjati. Možemo samo i dalje gledati bistro more, umjesto tih bezveznjaka, koji odlučuju o Gradu, u kojemu je more daleko bistrije od ljudi koji o tom gradu i moru odlučuju.