'Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje' To je valjda jedna od najcitiranijih rečenica nakon što se objave rezultati predsjedničkih, parlamentarnih ili lokalnih izbora. Ipak, u demokratskim društvima ta rečenica valjda ima još veću težinu obzirom kako takvi narodi imaju vlast kakvu su birali.

Svjetski je turizam neraskidivo povezan s ropstvom

Udara kiša. Velika se voda s neba slijeva na grad. Pere ga. Ispire nam grijehe. Jaka ljetna kiša lupa po kamenu Straduna. Hladi ga. Svi su se razbježali, a ja ostao. Čekao sam te, nebeska vodo, čekao dugo. Milijuni su te čekali, pa čemu sada pobjeći? Naime, jedino takva sila s neba može oprati sve što bi trebalo. Tlo pod nama ljudima i nas same. Ostatke kečapa i starog pomfrija, bljuvotinu i mokraću turista po gradskim kantunima, ljetne ljubavi, ranojutarnje povratke s tuluma, vruće zore, tragove prevelikih štikli i stoljetnu prašinu. Vidiš da ti i zgrade zahvaljuju.

Isus Krist voli Srbe i oprašta im

„Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive...“, riječi popularne pjesme koje je davno otpjevao kao da su na neki način obilježile život Željka Bebeka. Prvo, kad ga gledam nasmijanog, ali pomalo tužnih očiju u fotelji preko puta mene, siguran sam da bi mnogi sedamdesetogodišnjaci dali svašta da mogu tako izgledati i zračiti. Ipak, stoji donekle i teza o tome da su ga mnogi mrzili, točnije obožavali do mržnje. Jer, riječ je o pjevaču čiji je kristalni glas obilježio glazbeno, ali i političko razdoblje, jednu zajednicu držanu na okupu snagom partije i druga Tita. I upravo je taj navodni Joža, rođen navodno u Kumrovcu, u vrijeme pojave grupe Bijelo dugme, morao odobriti njihovo postojanje. No, ajmo mi redom.

Mrtvi se okreću u grobu

Znate li koje su druge riječi za destrukciju? Rušenje, razaranje, uništavanje, prevrat, pustošenje, tamanjenje, obaranje, izazivanje propasti.

Takozvani progres je nezaustavljiv, sviđao se vama ili ne. Uostalom, za to smo se i borili

Ne znam kako spavate, ali ja ne mogu. Probudih se jutros iznad one izdajničke fleke na jastuku, u znoju kao rezultatu 48smogodišnjeg rada umornog muškog hrvatskog tijela. Uvijek u takvim situacijama pokušavam shvatiti zašto sam nervozan. Struju mi danas ne iskopčavaju, ovrha nemam, telefon mi vjerojatno i dalje lagano prisluškuju, a i nekog konkretnog razloga za paniku nemam. I onda shvatim. Jedva čekam da vidim novu haubicu. Najbolju pi…u na svijetu. Ženu nad ženama. Haubicu. Kojom ćemo uništavat mrskog neprijatelja. I zato, drugarice i drugovi, moramo svi biti kao jedan, pod našom zastavom. Potrošiti, ako treba, još 40ak milijuna eura, ma šta je to za takvu zemlju. Neka svijet vidi kako smo jaki i za rat spremni. 

Mobitel zvoni cajku. Jozo glasno opsuje majku Isusovu, pa rukom masnom od slanine pokušava stisnuti pravi zeleni gumb. Na displayu ono zlokobno i na zasluženom godišnjem najmanje željeno: “SABOR”.

Gori nam zemlja. Ljudi, kao u ratu, svedeni na goli život i četiri zida koje treba braniti. S druge strane, skupe limenke sudaraju se svakog dana na tri puta opituranim cestama. Ljudi ginu kao muhe na putu u mesnicu. Sanjali su dva tjedna slobode, poštede od bezdušnog kapitalizma, a završili kao statistika nesreća neke čudne zemlje na predziđu Balkana.

Bistro, vruće srpanjsko more u Dubrovniku prekrila je bonaca. A more, kao more, kao da zove. Dođi! Skoči u ovaj mir i ravnotežu. Zaplovi u mirno, bistro plavetnilo. Nasuprot vrućeg, bistrog, srpanjskog dubrovačkog  mora, tamo negdje u Gradu, u jednoj zgradi,  neki tamo ljudi, sjedali su satima. Sjedali i govorili. Neki sjedali i šutali. Sjedali pa malo dizali ruke u zrak. Oko njih sve mutno, hladno, nemirno, puno valova. Gore, dole. Lijevo, desno, pa se potope. Izgube u zakonima, pravilima, deklaracijama, replikama, točnim i netočnim navodima, govoreći o temama o kojima nemaju pojma. 

Znam, lako je reći. Ali, bio sam u tvojoj koži. Pusti ju neka leti. Čak i kad znaš da to nije let, čak i kad vidiš da radi krivo. I za nju netko gore brine i ta ptica mora letjeti. Samo, bez tebe….