Postoje ljudi kojima je potrebna pomoć, a koji nemaju Torcidu oko sebe

Toliko je dana prošlo otkako smo izgubili našu mladu Dubrovkinju Ivanu Obad.  Toliko dugo nema ni krivca za njenu brutalnu smrt. Podsjetimo se, nesretna Ivana život je izgubila kao suvozač u Ferrariju Marina Čolaka koji se na autocesti utrkivao s Daliborom Opačkom.

Nevio me gleda ravno u oči. Nikud od njih ne mogu pobjeći. Pogledam preko mobitela ovu moju  dvojicu ljepotana kako trče po pijesku Šunja, pa opet Neviovu fotku na mobu. I on trči, kažu da ga  zovu mali Messi. Ali, ima rijedak sindrom niskog rasta. Pa njegova draga mama guta ponos i moli bogate da uplate koju kunu kako bi se za njega mogla nabaviti posebna sprava za igranje. Treba joj manje od 5000 eura. Da, da, dragi hrvatski poduzetniče po kojeg zbog kriminala treba, ali još uvijek nije došao crni kombi, točno onoliko koliko si ti sinoć popio na cajkama.

To je moja zemlja, tu sagradih dom, to je moja vojska, moja kuća, moje auto, moj narod, moja vjera... Od malog, sasvim naoko nebitnog posvojnog pridjeva, nastaju svi problemi

Daleko od kojekavih skupih sumita, još skupljih limuzina, praznih razgovora, amaterskih ceremonija i trošenja poreznog novca, sjedim na plaži. Nektarina, 25 kuna kila (dio ide za spomenute ceremonije i limuzine), cijedi se niz bradu i lagano zalijeva prve sijede na prsima. Uživam. Gledam more u svoj svojoj ogromnosti. Ono je uvijek tu, kao vjeran prijatelj, uvijek dobre volje, uvijek spremno pustiti me u svoju sol. Pogled lijevo niz sitni šljunak, predviđen za izležavanje radnih ljudi i građana u rijetkim trenucima odmora. Vratim pogled na moj komad mora, a u kadar mi se, kao neka tiha antilopa, uvuče trudnica. Prekrasna žena s bebom pod srcem. Širokog lica, duge smeđe kose, velikih očiju, dugih ruku i nogu samo malo odebljalih od vode koja se zadržava u tom svetom tijelu spremnom na svijet donijeti novi život. Do koljena u moru, stvarno u meni izaziva strahopoštovanje. Jer znam što ju čeka. Bio sam na dva poroda.

Ma naći ću ja ljubav. Misao je to koja mi sve češće struji starom glavom. Hodao predvečer Stradunom i sjeo na stepenice Franjevačkog samostana. Gledam rijeke ljudi u prolazu. Ljudi cure kao potoci, a lova kao rijeka. Polugole žene, preplanuli muškarci. 

Postoje profesori zbog kojih djeca zavole ili zamrze školu

U posljednjih 200 godina nije napravljeno gotovo ništa

Nova sjajna kolumna Tonija Volarića

'Kako vas sram nije,' pita jedan jadnik novinare Dubrovačkog dnevnika. Pita ih kako ih nije sram raditi njihov posao. 'Kako vas nije sram raditi,' – pitao je nervoznim glasom, gotovo dernjavom, da ga svi čuju.

Naime, problem nastaje kad cure, djevojke, majke, žene, bake i ljubavnice žele izgledati kao te pevaljke. I izgledaju. Neke.

Kako pronaći smisao u životu?

Na kraju godine, Dubrovački dnevnik svečano će uručiti pokal najboljem vijećniku Gradskog vijeća Grada Dubrovnika