Glasnogovornik Grada Dubrovnika Petar Ipšić za ovu je prigodu odbacio 'dress code', i navukao ležerniju varijantu: gaće od tri kvarta i havajsku košulju. Opet je za onim starim, dobrim mjestom na kojem ga Dubrovčani znaju kao vrhunskog muzičkog poznavaoca – za DJ pultom. Sa zvučnika trešti Life is life u spomen na Diega Armanda Maradonu – koji je u dresu Napolija zagrijavajući se na ovu pjesmu, po tko zna koji put dokazao kako je nogomet čista umjetnost - a čiji duh sada lebdi nad obnovljenim igralištem na Kantafigu.

Ipšić i gradonačelnik Andro Vlahušić imaju laganu tremu – dobro znaju da ovo nije obično obnavljanje kvartovskog igrališta, već projekt koji bi znatno trebao poboljšati kvalitetu života domorodačkog stanovništva u Dubrovnika. Ipšić sada smanjuje ton za pultom, a smrtno ozbiljni Vlahušić prilazi mikrofonu.

-Dame i gospodo, Dubrovkinje i Dubrovčani, gospođe i gospari – krene gradonačelnik govoriti dok mu glas lagano treperi – Otkako ja vodim Grad Dubrovnik, naša uprava uvijek osluškuje želje i potrebe građana. Time smo se vodili i ovoga puta. Ovo otvaranje obnovljenog igrališta na Kantafigu nikako nije samo mjesto gdje će naša djeca igrati nogomet i košarku, već i prostor na koji će Dubrovčani izlaziti u noćne provode. Da skratim, ovo je nova ponuda u noćnom životu Dubrovčana – zaključi Vlahušić i svečano presiječe vrpcu na novom roštilju i drvenom šanku na kojem će se u budućnosti konzumirati jedino pivo u gradu za koje ne treba uzeti potrošački kredit.

Raja aplaudira dok Ipšić raspaljuje novu numeru, oduševljena je Vlahušićevim govorom, evo novog mjesta na koji će moći dolaziti piti i jesti za male pare uopće ne znajući koga gledaju na malonogometnom turniru. Da, ovo je novi dubrovački fenomen, novi izum – nešto kao u vrijeme 'crne smrti' karantena – lokalni stanovnici, umjesto da kao sav normalan svijet odlaze u centar grada i tamo uz kavu ili pivo komentiraju društvene teme, oni se u toplim, ljetnim večerima skupljaju po malonogometnim turnirima u Zatonu, Mokošici, Čibači, Mandaljeni, Kantafigu, Gružu, Čokolinu, Hladnici, Konavlima i mnogim drugim mjestima.

Više Dubrovnik ima malonogometnih turnira, nego stanovnika. Još malo i dogodit će se da će se malonogometaši natjecati u dvorištu svake, mrvicu veće kuće. Sad je to ipak rezervirano 'samo' za svaki kvart. Ludilo je u priči što na malonogometne turnire izlaze i Dubrovkinje, iako uopće ne znaju nogometna pravila. Nije im jasno je li treba ubaciti loptu u onaj mali gol dole, ili poviše, u još manji koš. Ali briga ljepši spol za pravila dok ima jeftinog piva, hamburgera, polunarodne muzike i muških očiju koje ih kibicaju.

A nekoć – bilo je to u prošlom stoljeću – nećete vjeovati, ali stariji od vas ćete se sjetiti, Dubrovčani su izlazili u grad. Sjedale su ekipe svaka na svom izlogu, ispijale loše vino iz Zoro Tradea, svirale gitaru i bili sretni. Malo im je novaca trebalo. Starci bi im dali dvadesetak kuna, za šest i pol bi se kupila kutija Kolumba, za tri i pol kune bi se popila ogromna količina čaja u Gradskoj kavani, a ostatak bi se potrošio na alkoholne pare.

Bilo je to vrijeme iza rata kada su radili rijetki dubrovački hoteli, posla je bilo malo, turista još manje, para nimalo. Ali opet se izlazilo i ništa nije nedostajalo.

A onda malo po malo, Dubrovnik se počeo vraćati na svjetsku turističku mapu. Hoteli su obnovljeni, restorani sa brojnim stolovima su se počeli širiti poput crne smrti, izumirala su rokerska mjesta kao što su Otok, Bebop, Funky 1 i 2, Aquarius i drugi – onaj čaj u Gradskoj kavani od ogromne porcije za tri i pol kune pretvorio se u sićušnu šalicu za peteroduplo veću cijenu – a ljudi sa Stradunskih izloga zauvijek su nestali.

Dubrovčani su, preko noći, počeli utrku za novcem, a oni najambiciozniji i najpohlepniji među njima – takozvane guzonje –  prepoznale su Biser Jadrana kao kravu muzaru, i odlučili  je iscijediti do posljednje kapi kave s mlijekom.

Uzeli su masu prostora, kako privatnih unutrašnjih, tako i javnih vanjskih, Stradun i okolne ulice pretvorili su u izložbu stolova i stolica – nekakvu pseudo Ikeu – a ponajviše su im smetali dubrovački Indijanci koji su znali sjediti dugo, a malo trošiti čitajući novine (da, tad su se novine čitale), pa su opet cijene skočile, a domoroci više nisu mogli pratiti njihovo divljanje, te su laganini i neprimjetno, što bi se politički korektno reklo, humano preseljeni.

Za njih i njihove indijanske potrebe, otvoreni su nogometni rezervati po čitavom gradu, i tako su zauvijek istjerani iz zidina. Danas, ako neki stranac slučajno zaluta, pa upita domaćeg čovjeka 'Gdje se nalazi stari grad', on mu ne zna odgovoriti. Ima već 15 godina da tamo nije zašao. To ga mjesto ne interesira, skupo mu je, ne može se okrenuti da ne sruši neki stol, pa više ne dolazi.

Stare pajdaše sreće u Čokolinu, pa uzmu po nekoliko velikih mlakih piva i nezdravi hamburger, te se sjetno sjećaju vremena kada nisu imali para, ali su bili sretni. Sada mogu priuštiti bolje vino od Zora, ali sreću ne. Ne može se ona kupiti novcem, ako je sloboda prodana za blaga ovog svijeta.

Oni osjećaju kako su ih guzonje istjerale, ali i njima bogatunima stalno nešto nedostaje, jer nikad nije dosta. Jure za novcem, ali sreću ne mogu dostići. Jebiga, valjda im nitko nikad nije rekao da su najbolje stvari u životu džabe.

Ljubav, more, sunce, a nije loše ni vino iz Zoro Tradea, ako je tu jedna stara, orunula gitara, koja s krivo naštimanih žica šalje pozitivnu energiju, a nasmijani prijatelji tehniciraju glasom kao veliki Diego loptom:

When we all give the power
We all give the best
Every minute of an hour
Don't think about a rest
When you all get the power
You all get the best

When everyone gives everything
And every song everybody sings
Then it's life

Life is life
Life is life

Što drugo u životu treba?

Maro Marušić