Povijest adventskih sajmova seže u kasni srednji vijek kad su se ti sajmovi Došašća širili germanskim zemljama da bi se u kasnijim stoljećima proširili diljem Europe. Na sajmovima se prodaju predmeti vezani za Došašće i Božić, poput adventskih vijenaca, božićnih ukrasa, čestitke, pokloni, jaslice i slični ukrasi jednako kao što se prodaju hrana i piće uz pjesme i koncerte na otvorenom. Neki gradovi svoje su adventske sajmove pretvorili u vrhunske turističke destinacije koje posjećuju milijuni turista uživajući u sitnim kupnjama, kuhanom vinu s mirisom klinčića i cimeta i u nezaobilaznim kobasicama. Da bi se sve to moglo baš tako odvijati, Europa je zatrpana svim mogućim i nemogućim modelima montažnih štandova i kućica u svim bojama dok se zvončići čuju sa svih strana. Spomenici najviše kategorije od Berlina i Beča preko Ženeve i Rima do Pariza žive u miru s tim, nema nimalo sumnje kičastim kućicama i svjetlećim ukrasima jer kič je na neki način obilježje božićnih ukrasa. Ima li što kičastije od ukrasima i sjajem pretrpane božićne jelke ? Možda i nema, ali jednako tako, ima li što ljepše od ukrasima i sjajem pretrpane božićne jelke? Kada ako ne sada? Brojni Dubrovčani odlazili su na advent u Beču i žalili se što u Gradu nema te atmosfere, tog šušura koji najavljuje dolazak Božića. I onda se adventski sajam dogodio u Gradu, Stradun je pun ljudi koji se radosno sreću i druže. Ali opet ne valja. Bolje je poć' na advent u Beču nego tako prozaično ostati i uživati doma. Pa se javila i Žana Baća tražeći uklanjanje kućica. Ma, dajte molim vas, zar jedino u Dubrovniku postoje konzervatori? Ili su svi drugi neznalice pa ne znaju da te kućice ne pripadaju okružju spomenika kulture? Neće biti baš tako. Sama riječ montažno, draga gospođo Žana, znači da se radi o nečem što se za određenu priliku montira i kad to prođe onda se razmontira. Jednako kao i tribine za Igre. Kad sve prođe ništa ne odaje da je tu bilo nešto 'što nije primjereno'. Zato se, draga gospođo, bavite stvarnim i pravim devastacijama kojih itekako ima i u Gradu, i u okolici. Ovom nemuštom predstavom nećete nas uvjeriti da stvarno radite svoj posao onako kako biste i trebali. Ako vam to već ne ide najbolje, onda prođirajte i popijte koju čašu kuhanog vina te podijelite radost s onima koji se vesele.

Za to vrijeme, veliki dečki su se našli u Esplanadi u dvorani znakovitog imena Istambul. Sjeli su za isti stol, pijuckali vodu s porukom i ispod oka se pogledavali dok im je Božo objašnjavao kako bi trebala funkcionirati Vlada od čega su i Zoki i Tomo naglo dobili tik. Treptanja. Treptali su u čuđenju i prvi puta se složili. Složili su se da Božova priča baš i neće ići. Nisu tako rekli nego su malo taktizirali, ali sve se svodi na čuđenje zahtjevima Mosta. Što je Most tražio? Nestranačkog premijera- stručnjaka opće prakse, bez najave imena o kojem promišljaju, dok bi šefovi stranaka trebali dogovorno podijeliti mjesto zamjenika premijera, svaki po dvije godine. Isto to bi gospari Leko i Rainer trebali činiti kao predsjednici Sabora. Svaki na pola mandata.  

Drugi potpredsjednik Vlade bio bi Božo dok bi ministarstva podijelili na trećinu Tominih ministara, trećinu Zokijevih i šestinu Božovih i još što je ostalo, raznih stručnjaka. Svoju odluku trebaju dostaviti Mostu do kraja setemane. Ništa novo pa ni jako suvislo nismo čuli. Primjerice, koje su to tri ili četiri stvari oko kojih su svojim odgovorima stranke postigle konsenzus jer su za njihovo provođenje neophodne Ustavne promjene, od preustroja lokalne uprave do biranja ustavnih sudaca. Mogu li se ovi dečki oko toga složiti pa makar ne bili u Vladi?Dosad nisu uspjeli i to je zapravo ključno pitanje oko konsenzusa na kojem Božo toliko inzistira. Božo ima pravo, istinske promjene od kresanja proračuna preko pravosuđa do smanjenja nabujale administracije i preustroja lokalne uprave nemoguće je doista provesti bez konsenzusa. Ipak, ma koliko lijepo zvuči, u ovo adventsko vrijeme ta Božova priča o zajedništvu niti je moguća niti smislena misija. 

Prije svega zato jer su ove dvije stranke, prvo ideološki, a onda čak i na osobnim razinama, nepremostivo podijeljene. I na kraju kakav bi ih to premijer-stručnjak trebao amnestirati od političke odgovornosti? Bi li, recimo, Karamarko u prve dvije godine opasao žicom Hrvatsku da je spasi od izbjeglica, dok bi Zoki u sljedeće dvije godine čupao istu tu bodljikavu žicu? Ili obratno. I zato, sve je ovo pokušaj stvaranja nečeg što je nemoguća misija, osim u slučaju rata što je druga priča. Kod Boža je teško procijeniti je li toga svjestan pa nateže žicu dok netko ne pukne ili stvarno očekuje takvu 'zbrda–zdola' smotanu Vladu. Vrlo brzo ćemo to vidjeti. Ili će se, što jedino ima smisla, Most prikloniti jednoj koaliciji, bez obzira izabrao je po svjetonazorskoj sličnosti ili prema boji nečijih očiju i potom krenuti u stvarne i teške promjene konsenzusom u Saboru koji će temeljiti na spremnosti i potpisima na papiru koje su i jedna i druga velika koalicija oduševljeno potpisale i poslale u središnjicu Mosta. Ne budu li oni koji su gubitnici u smislu formiranja Vlade digli ruke za ono u što su se kleli dok su s dodvoravali Mostu, onda će ih izmučeni građani itekako kazniti na izborima. I to je jedini smisao izbora i ovih, i svakih drugih, dragi naš Božo. Preuzimanje odgovornosti. U suprotnom može Most jednako tako ići i s prijedlogom o tri ravnopravna premijera što bi se velikim dečkima možda više dopalo pa nek' hodaju okolo k'o troglavo predsjedništvo susjedne nam države. Znamo koliko je to susjednu državu usrećilo, ali sreća ionako nije politička kategorija. Eto vas.