Piše: Silva Capurso

Kažu da sustav funkcionira. U početku tu su pedijatri. Od njih ćete možda čuti da bi dijete trebalo krenuti na terapiju. Jer nešto nije u redu. Ne radi se o djetetu „redovnog razvoja“. 

Ili će to roditelj čuti u vrtiću. Ne igra se s ostalom djecom ili poput ostale djece. Ne govori. Agresivno je. Stručne službe svoje će sumnje reći roditelju. Koji nerijetko ne čuje. Jer ne može. Previše je informacija koje roditelji ponekad niti ne razumiju. Stručnih termina s kojima će se susretati godinama. I kad pomisli – OK, ne govori, trebamo logopeda; novi problem. Nema termina. Svi su logopedi zauzeti. Mjesecima, nekad i godinama roditelji čekaju na termine kojih nema. Dio roditelja izborit će se za svoje dijete, kucati gdje može i ne može dobiti pomoć i na kraju uspjeti. Ući će u sustav zdravstva ili socijale. Dijete će dobiti priliku. Termin jednom tjedno. Jednom tjedno!

Tko će im reći da to nije dovoljno, da s djetetom treba raditi svakodnevno? Da im ne treba samo logoped. Možda trebaju i psihologa, edukacijskog terapeuta, radnog terapeuta, fonetičara ili socijalnog pedagoga. 

Kako prihvatiti da su problemi i teškoće veće, u kojem trenutku se dogodi taj jedan „klik“ kada roditelj shvati da će njegovo dijete uvijek biti drugačije? Da možda neće progovoriti. Da ima kognitivne teškoće. Da njegova socijalna interakcija s drugom djecom nije očekivana. 

Tko će im pokazati vježbe koje mogu raditi sami? Koliko uopće roditelja ima kapacitete uz probleme i suočavanje s teškoćama vlastitog djeteta boriti se kroz labirinte sustava koji im uvijek negdje zalupi vrata pred nosom. Jer baš to što djetetu treba nije njihov posao. 

Koje je to propisano vrijeme koje se daje roditelju da prihvati da mu možda oboje djece nije redovnog razvoja? Dan, mjesec, godina? 

Sustav kakav imamo teško možemo promijeniti. Ali moguće je pokazati više empatije. Više susretljivosti. Odvojiti nekoliko minuta svog vremena i pokloniti ih onima koji nerijetko traže samo da ih se sasluša. 

Ne treba im čuvati djecu, odgajati ih, biti s njima 24 sata dnevno, proživljavati lijepe i još češće one teške i tužne trenutke samoće i straha koje dotiču roditelje djece s teškoćama. Strahove poput onoga što će biti s njihovim djetetom kad njih više ne bude. To ne traži nitko. 

Ono što roditelji djece s teškoćama traže, samo je šansa za njihovo dijete. Šansa za mogućnost školovanja, šansa za život kakav je omogućen onima „ispravnijima“, onima koji nisu drugačiji. Dajmo im šansu. Budimo ljudi.