Piše: Maro Marušić

Neke stvari naprosto nemaju logičnog objašnjenja – zašto naprimjer kamikaze nose kacige? Zašto se u parku Gradac postavljaju klupe bez naslona? Zašto voditelji na Otvorenom radiju moraju biti histerično veseli? Zašto se tržnice otvaraju tako rano, pa za uhvatit dobar komad ribe moraš naviti sat prije pijevaca? Zašto je Švedska loša u skijaškim skokovima?

Da, stvarno, zašto Švedska nije velesila poput njenih susjeda Norveške i Finske?

Prvi Norvežanin koji je zapanjio svijet skijaških skokova bio je Ola Rye koji je 1808. godine postavio svjetski rekord preskočivši tada nevjerojatnih 9 i pol metara. Čitavo 19. i dobar dio 20. stoljeća ovaj ludi sport bio je rezerviran za teške romantičare koji za svoje lude podvige uopće nisu bili plaćeni. Skakali su bez ikakve zaštite – zašto kamikaze nose kacige, a skijaški skakači ne? – nitko nije mario za vremenske uvjete, niti je prekidao natjecanja zbog 30 čvorova vjetra. Danas se skakači odmah zaustavljaju kada najmodernije naprave izmjere kako puše mrvicu više od mrtve bonace, a u ono vrijeme mogao je tornado vitlati, nitko ga ne bi primijetio.

Razne tehnike

Svaki skok bio je teški ruski rulet – nikad se nije znalo hoće li natjecatelj preživjeti ili (p)ostati invalid. Da bi poboljšali tehniku i smanjili rizik za pogibiju snježni luđaci su izmišljali svakojake novotarije koje danas gledateljima na YouTubeu izgledaju komično baš kao filmovi Charlieja Chaplina. Prvo su se dosjetili da u skoku vrte rukama u krug, a poslije su ih samo držali ravno ispružene poviše glave. Onda je netko shvatio da je najbolje da ih se drži paralelno uz tijelo, i taj stil je desetljećima prevladao. Skije paralelne, ruke uz tijelo, što mirnije to bolje, dat će suci zbog budističkog zen stila dobre ocjene i na kraju telemark, odnosno pri doskoku jedna noga se savine u koljenu, druga je ispružena, a Milka Babović zbog gracioznosti pokreta sretna kao dijete u obilasku tvornice Ferrero Rocher.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća najbolji skakači poput Norvežana Rogera Ruuda i Vegarda Opaasa, Finaca Matti Nykanena i Ari-Pekka Nikkole, Nijemaca Jensa Wiessfloga i Dietera Thome doveli su stil do savršenstva često od sudaca dobivavši i maksimalne ocjene za stil – dvadesetice. Neizvjesna borba za postolja vodila se između tradicionalnih velesila među kojima jasno nije bilo Šveđana, iako su u svojoj zemlji imali nekoliko impozantnih skijaških skakaonica. Mali Šved Jan Boklöv nije se zamarao činjenicom što njegove sunarodnjake zaboli skija za skokove, oduvijek su u Švedskoj hokej i klasično smučanje bili najpopularniji od zimskih radosti. Više ga je brinulo što boluje od epilepsije, pa nije baš najpametnije s tom podmuklom bolešću trenirati skijaške skokove odnosno biti izložen stresu i adrenalinu koji s tim ide u paketu i izravno pogoduje epileptičnim napadima.

Veliko otkriće

Jan nije bio neki poseban talent, mučio se sa stilom i bolešću, a ni cigarete mu nisu bile strane. Njegova supruga Jorun kasnije će posvjedočiti da ga je tijekom karijere često upozoravala da ne puši u zatvorenom prostoru, jer dim smeta njihovim potomcima. A što se tiče samopouzdanja i mentalne jakosti, bolje rečeno slabosti, dovoljno je kazati da je Jan mucao još od predškolske dobi. Uglavnom, po svim premisama Boklöv je trebao biti samo jedan od skakača-anonimaca koji su se nakratko pojavili na sceni, a onda još brže nestali. Vjerojatno bi i bilo tako da jednog vjetrovitog jesenskog dana 1985. godine nije otišao na trening na legendarnu švedsku skakaonicu u Falunu.

Uvjeti su bili nemogući, ali rekli smo već da u to vrijeme na sigurnost nitko nije obraćao preveliku pozornost. Skakaonica je bila otvorena - po današnjim standardima to je kazneno djelo nadležnih, te dugogodišnja robija - i Jan je zavrtio pištolj nadajući se da bubanj neće stati na metak. Prilikom odraza uletio je u reful vjetra, pa da ne zgine, instinktivno je postavio skije u V položaj. Ono što je uslijedilo iznenadilo bi i švedsku akademiju koja dodjeljuje Nobela za fiziku a kamoli ne švedskog luzera bez akademije – Boklöv je unatoč katastrofalnim uvjetima doletio dvadesetak metara dalje od svojih uobičajenih skokova.

-Šta se ovo desilo, mila majko – bio je u šoku.

Uštipnuo se da vidi je li sanja, pa se odmah nanovo strmopizdio niz skakaonicu da otkloni svaku sumnju. Opet je bio suludo dalek.

-Čovječe, ne znam kako, ali ovo funkcionira – shvatio je Jan, ali nije bio previše sretan.

Znao je da će suci kažnjavati ovaj njegov novi stil, i da će Milki Babović rasti nove sijede kada joj kolege novinari budu na Olimpijadi kazivali da tamo u skijaškim skokovima postoji neki lik kojeg briga za estetiku tijela. Ali opet, gledajući iz ptičje skijaško skakačke perspektive, što može izgubiti? Ionako nema nikakvih primanja od skakanja, zaposlen je u predškolskoj ustanovi, muca i boluje od epilepsije - jebe mu se za ocjene sudaca - bar će biti zanimljivo aterirati tamo daleko gdje samo dolijeću Matti Nykanen i ostali odabrani velikani.

Trinaestica

Odmah na sljedećem natjecanju, po prvi puta u čitavoj historiji ovoga sporta, čovječanstvo je vidjelo skok sa V stilom i odmah su svi popizdili. Tko je ova budala, šta si kreten umišlja, kako ga nije sram ovako skakati, pa ovo je neetično i ružno za oko, bili su samo neki od komentara. Torbjorn Yggeseth, voditelj Povjerenstva za skijaške skokove u FIS-u, odmah je sazvao hitan sastanak na kojemu je određeno da suci za V stil ne smiju davati više ocjene od slabašne trinaestice. Normalne ocjene kretale su se između 17 i 19, što znači da bi Boklöv u svakoj seriji morao biti dalji između 5 i 10 metara od konkurencije kako bi s njima bio u egalu po sveukupnim bodovima.

U sljedeće tri godine zbog slabašnih ocjena sudaca nije ostvario zapažene rezultate, iako su mu skokovi bili astronomski daleki. No početkom 1988. godine neki novi vjetrovi zapuhali su u FIS-u i Boklövu su suci počeli dodjeljivati ponešto bolje ocjene – jednostavno više nisu mogli zatvarati oči na njegove spektakularne daljine. Još uvijek su te ocjene bili znatno slabije od konkurencije, ali Šved je polako postajao konkurentniji. A onda je u jesen 1988. godine u američkom Lake Placidu Boklöv po prvi put postao pobjednik jednog natjecanja, a Švedska je napokon dobila čovjeka na najvišem skalinu pobjedničkog postolja. Potom početkom zimskog solsticija kreće legendarna Novogodišnja turneja četiri skakaonice sa zastrašujućom konkurencijom – Matti Nykanen, Arri-Pekka Nikkola, Jens Weissflog, Ernst Vettori, Dieter Thoma, Pavel Ploc, Jiri Parma, Miran Tepeš, Primož Ulaga, Risto Laakonen… Na prvom natjecanju u Obertsdorfu slavio je Thoma, u Garmischu je najbolji bio Nykanen, a zatim su se preselili u Innsbruck.

U prvoj seriji Dieter Thoma podbacio je na majušnih 88,5 metara, Nykanen je skočio 96, a onda je vodstvo preuzeo neuništivi Weisfflog s ravno 100 metara. Dugo se držao na čelu kolone sve dok ga nije prešišao Nikkola sa 104 metra. A onda se sa zaletišta vinuo Jan Boklöv u svoj sad već prepoznatljivi V stil. Letio je i letio, kao čiopa na amfetaminima prema Jordanu i Egiptu, pa preletio čitavu skakaonicu i spustio se tek tamo kod Golfa jedinice na obližnjem parkiralištu.

105 metara, najduže od svih skakača.

Ali jasno da neće biti prvi, jer će ga suci kazniti zbog stila. Finac Ari Pekka Nikkola ostaje u vodstvu poslije prve serije, a Šved je na diobi drugog mjesta s Istočnim Nijemcem. Potom je krenulo finale. Matti Nykanen se u međuvremenu otrijeznio, pa je u drugoj seriji dohvatio suludih 108 metara, daleko najduži skok dana. Dugo je bio u vodstvu, sve dok ga nije prestigao legendarni njemački brko zbog zalihe bodova iz prve serije. Weissflog je preuzeo prvo mjesto sa skočenih 105 metara. A zatim se na zaletištu pojavio Jan Boklöv. Promucao je sebi nešto u bradu vjerojatno moleći Svemogućeg da ga poštedi epileptičnog napada bar do kraja natjecanja. Katapultirao se sa skakaonice, još jednom ćušnuo skije u stranu narugavši se čelnicima FIS-a i svim ostalim konzervama skijaških skokova, potom zajahao vjetar kao Clint Eastwood mustanga u suton, pa preletio i doletište, i onu legendarnu innsbrušku uzbrdicu, i Golfa jedinicu, i Opel Kadetta, i Lanciu Deltu Integrale, te sletio na gradsko groblje, tik tamo do svježe iskopane rake koju su, zlu ne trebalo, pripremili organizatori za one koji sramote gospodske skijaške skokove - V stilaše i legendarnog Eddieja Edwardsa.

Prva pobjeda V stila na Novogodišnjoj turneji

109 metara, najduži skok dana, bolje čak i od najvećeg sina ovog sporta, mitskog Mattija Nykanena za kojeg se svojevremeno čak sumnjalo je li uopće kompletan homo sapiens ili mu je otac ipak Aquila chrysaetos, odnosno suri orao. Suci su mu teškom mukom dali (svega) sedamnaesticu za stil što je ipak bilo dovoljno za preuzimanje prvog mjesta. Otamo ga nije skinuo ni još jedan legendarni Finac Arri Pekka Nikkola koji je doskočio na 105 metara, te je ostao kratak za svega pola boda.

Jan Boklöv postao je tako prvi Šved i prvi čovjek s V stilom koji je pobijedio na jednoj od skakaonica Novogodišnje turneje. Iako je u dvije serije bio bolji od drugoplasiranog Nikkole za velikih pet metara, na kraju je bio ispred njega samo za pola boda - eto koliko je zbog loših ocjena morao dalje skakati od konkurencije. Od Weissfloga koji je natjecanje završio kao treći bio je sveukupno bolji čak osam metara, ali i samo dva boda. Na kraju nije bio sveukupni pobjednik Novogodišnje turneje, ali zato jest Svjetskog kupa u istoj sezoni. Nitko mu te godine po dužinama nije bio ni blizu, a Švedska mu je odala nevjerojatno priznanje. Proglašen je 1989. godine za najboljeg švedskog sportaša u brutalnoj konkurenciji Stefana Edberga, jednog od najboljih tenisača u povijesti i Jan Owea Waldnera, jednog od najboljih stolnotenisača u povijesti.

Međutim, ni to mu nije bilo dovoljno da dobije sponzorski ugovor. Zbog kontroverznog stila velike kompanije su i dalje bježale od njega kao vozači od nadzornih kamera. Iako je pobijedio u Svjetskom kupu, žalosno, ali istinito, i dalje nije dovoljno zarađivao od skakanja. A onda su stvari postale još gore. Prilikom jednog od svojih suludo dalekih skokova Jan je slomio stopalo i nikada se više nije vratio ozbiljnom natjecanju. S kauča je gledao kako se sve više skakača okreće njegovom revolucionarnom izumu. Na Olimpijskim igrama 1992. godine u Albertvilleu svi pobjednici skijaških skokova skakali su koristeći njegov patent. Nažalost, ne i on sam, kao glavni pionir.

Godinu poslije, 1993. godine, doslovno svi lete na V, dok Jan Boklöv muku muči sa stopalom, epilepsijom i depresijom, te daje otkaz u predškolskoj ustanovi.

Potom Zemlja radi još jedan krug, i na Olimpijskim igrama u Lillehammeru 1994. godine, zlatnu medalju s V stilom osvaja Weissflog na velikoj skakaonici i Espen Bredesen na maloj. Za to je vrijeme Jan Boklöv nezaposlen i siromašan, živi isključivo od primanja supruge. Na Olimpijskim igrama u Naganu 1998. godine Kazuyoshi Funaki dobiva same dvadesetice za V stil. Čitav svijet divi se estetici tijela kojim Japanac skače, Milka Babović nije se tako uzbudila još od trostrukog aksla Tonyje Harding - svi su već odavno zaboravili kako su se prije samo deset godina zgražali nad istom tehnikom. Za to vrijeme Jan Boklöv se seli sa suprugom u Bruxelles, jer je ona dobila posao u EU instituciji. I dalje je nezaposlen, ne zna jezik, te postaje domaćica. Kuha, pere i pegla brinući se za kućanstvo i djecu dok supruga privređuje.

Nobelova nagrada

Godina je 2002. Sven Hannawald postaje prvi čovjek u povijesti koji u istoj sezoni pobjeđuje na sve četiri skakaonice Novogodišnje turneje naravno koristeći V stil. Suci se dive njegovoj tehnici, daju mu spektakularne ocjene. Za to vrijeme nezaposleni Jan Boklöv guli krumpir i odlazi liječniku koji mu pripisuje nove lijekove za epilepsiju.

Godina je 2018. Kamil Stoch postaje drugi čovjek u povijesti koji slavi na sve četiri skakaonice Novogodišnje turneje. Ne treba spominjati kojim stilom. Za to vrijeme švedski novinar uspijeva pronaći Jana Boklöva koji je i dalje kućanica, iako su mu djeca već odrasla. Pita ga kako se nosi s epilepsijom.

-U zadnje vrijeme rjeđe imam napade. Pomažu mi mir i tišina – odgovara guleći mrkvu. U to vrijeme zvali su ga da dođe na švedski MasterChef, ali doktor mu je zbog epilepsije savjetovao da mu stresiranje u kulinarskom TV šou ne bi bilo najpametnije.

Godina je 2019. Ryoyu Kobayashi postaje treći čovjek u povijesti koji slavi na sve četiri skakaonice Novogodišnje turneje. V stil. Za to vrijeme još jedan švedski novinar pronalazi u kuhinji Jana Boklöva dok mućka tijesto za palačinke. Pita ga što misli o današnjim skijaškim skokovima, te svim suludim daljinama i rekordima koje su posljedica izuma kojeg je prije 30 i kusur godina nepoznati Šved poklonio svijetu.

-Ne pratim ih već dugo vremena – zamucne Jan Boklöv, pa spretno frkne palačinku u zrak, ova poleti V stilom, i na kraju doskoči telemarkom u prosulju.

Čista dvadesetica za legendarnu švedsku domaćicu, u slobodno vrijeme nobelovku za fiziku.