Marčinko je rođen 1953. godine u Čepikućama, gdje je i živio. Bio je pomorac timunjer na brodu "Atlantske plovidbe" sve do proljeća 1992. godine, kada se nakon iskrcaja u španjolskoj luci Hihon izgubio. Točnije, u registru nestalih kao datum nestanka upisan je 9. travnja 1992. godine. Detalji i okolnosti nestanka kratko su opisani rječima - "izgubio mu se svaki trag".

Ali upravo ovih dana - kao grom iz vedra neba stigla je vijest da je Petar Marčinko, ili Pero, kako ga zovu u rodnom selu, živ i zdrav u Španjolskoj. Potvrdila je to i PU dubrovačko-neretvanska, koja ga je u svojim evidencijama vodila kao nestalog. 

Međutim, Marčinko je na veliko zadovoljstvo stanovnika Čepikuća skinut s tog popisa - jer je živ.

Po službenim rezultatima popisa stanovnika u Čepikućama živi 36 ljudi. No, rijetki mještani koje su novinari Slobodne Dalmacije uspjeli sresti, jer u Čepikućama doslovno vrijedi ona narodna poslovica "vuk podne zvoni, a lisica poštu nosi", rekli su odmah da ih je samo nešto više od dvadeset.

"Ne znam ja što piše u papirima i statistikama. Ja znam 'ko ovdje noći i to je naš broj stanovnika. Možda netko živi u Dubrovniku, a ovdje ima starinu. To ne znam",  reče jedan postariji gospodin kojega su novinari Slobodne Dalmacije zatekli u polupustom selu.

"A znam ja da vi niste došli zbog popisa stanovništva. Je li tako? Došli ste nam zbog Pere Marčinka i ja vam o tome neću ništa govoriti", odmah ih je dočekao. I pridodao:

"Ništa ja ne vjerujem. Ovdje se godinama smatralo da je mrtav i sve dok ga ne vidim da prođe kroz selo, neću vjerovati da je živ", rekao je jedan od rijetkih stanovnika Čepikuća i pokazao Perinu rodnu kuću. Lijepa kamena katnica obnovljena je ne tako davno.

"U njoj živi Perova nevjesta, žena pokojnog mu brata Ante, pa pitajte kod nje. Možda će vam nešto znati reći. A ne znam ni što će vam ona znati, nije ga ni poznavala jer se u tu kuću udala iz Majkova nakon Perina nestanka", rekao je.

No, gospođa nije željela ništa govoriti. Tako su se, kaže, dogovorili u obitelji.

Petar Marčinko ima živa dva brata, jedan je u Americi, a drugi u Kanadi. Nitko od njih ne dolazi u Čepikuće. Barem ih susjedi nikada nisu vidjeli. Majka i otac preživjeli su Domovinski rat i umrli su u dubokoj starosti. Upravo je majčina priča najzanimljivija, a otkrivaju im je mještani Čepikuća.

Kad je Pero nestao, njegova se majka jako teško nosila s tom činjenicom. U selu se dugo vremena mislilo da je mrtav. Ne nestao, već mrtav. Tako se govorilo. Majka je palila svijeće za njega i molila Boga za pokoj njegove duše, a onda se dogodilo nešto neočekivano. U jednom je trenutku "okrenula" priču. Više nije govorila da je mrtav, već da je zove na telefon i da joj šalje novac.

"Mene moj Pero zove. Poslao mi je novac. On je živ. Vratit će se on u Čepikuće", tako je starica govorila, dok su iznenađeni susjedi slijegali ramenima misleći da je u starosti posenilila od silne tuge i želje da opet vidi sina.

"Nitko nju nije shvaćao ozbiljno. 'Moj Pero je živ', vazda je to govorila. Očito je nešto osjećala", kaže Pero Hadžija, koji je jako dobro poznavao Petra Marčinka.

"Ma mi smo bili dobri prijatelji. Igrali smo skupa nogomet. Na boće. Da samo znadete kako je dobro gađao boćama", kaže Hadžija, koji bi volio opet zaigrati s prijateljem i susjedom Marčinkom, koji je, eto, izgleda živ u Španjolskoj.

"Ne znam što bih vam rekao. U jednom trenutku pomislim da je istina, a onda se opet zamislim. A što ako to nije on", iskren je Hadžija, koji se nakratko vratio u mladost kada je prijateljevao s nestalim Marčinkom.

"On vam je bio načitan. Volio je puno čitati", govori Hadžija samo najljepše o susjedu Petru Mačinku.

"Iskreno, nisam mogao vjerovati da će se pojaviti živ. Stvarno sam iznenađen. Evo pitajte koga god hoćete, svak će vam samo lijepo reći o njemu. Zašto je on tako postupio, jedino on znade", na kraju će Hadžija.

I drugi s kojima su razgovarali imaju samo riječi hvale za Petra Marčinka. Željko Ćurčija poznaje ga iz mlađih dana. Iako je Marčinko stariji od njega, poznavali su se. Skupa su izlazili i družili se.

"Ma ja sam vam znao da je on živ i da će se jednog dana odnekud pojaviti. Nikad nisam pomislio da je pokojni. I eto, to se sada dogodilo", kazat će Ćurčija, koji se prisjetio da je Marčinko 1990. godine otišao na brod. Tada ga je posljednji put vidio.

"U svijet otišao. Svijet obišao i rodnom domu se vratio" napisano je kamenčićima u betonu ispred rodne kuće Petra Marčinka u Čepikućama. Je li to njegova majka napisala znajući da će joj se sin jednog dana vratiti, nitko ne može znati. Ona je tu tajnu sa sobom ponijela u grob.

A Petar bi se mogao vratiti u rodno selo. Prema informacijama iz policije, za to nema nikakvih zapreka. A ako se to i ne dogodi, više neće biti u policijskoj evidenciji nestalih osoba jer je živ u Španjolskoj.

Stanovnicima Čepikuća, rodbini i susjedima i dalje ostaju skriveni motivi zbog kojih se Petar kao tridesetdevetogodišnjak odlučio na "skrivanje" u Španjolskoj punih trideset godina, a da se nikome ne javi.