Granatiranje je prestalo 6. prosinca, poslijepodne, međutim – cijeli je grad gorio, prisjeća se Dubrovčanin Goran Žuvela najžešćeg napada tadašnje JNA 1991. godine, tijekom višemjesečne opsade drevnoga grada pod zaštitom UNESCO-a.

Žuvela svjedoči i o ljudskosti koja je, kako tvrdi, spasila Dubrovnik.
“Da sada ne crnimo, ima toliko pozitivnih ljudi. Primjerice, 38 granata pronađeno je neeksplodirano u gradu Dubrovniku, na njima nisu aktivirali fosfor. Dubrovnik bi inače izgorio. Netko je imao toliko obraza da je prevario svojeg zapovjednika, komandanta. One su stigle u Dubrovnik, ali se taj fosfor nije zapalio. Da je još 38 granata u srce grada udarilo, i fosfor koji gori, Dubrovnik bi izgorio.”

Njegovo izvorno svjedočenje o razaranju i opsadi Dubrovnika objavljeno je u antiratnoj knjizi “Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991.–1992.”, u koju su umetnuti i sirovi izvodi svjedočanstava 13 sudionika rata, dok su se prisjećali jedne od najsramotnijih epizoda crnogorske povijesti.

Akcija za ljudska prava objavila je antiratnu knjigu s ciljem da se spriječi ponavljanje tragičnih povijesnih pogrešaka. U knjizi su zabilježena sjećanja trinaestorice sudionika rata iz Crne Gore: Veseljka Koprivice, Marjana Šantića, Zorana Kapisode, Predraga Nikolića, Radomira Goranovića, Aca Pejovića, Borka Blaževića, Rada Kosovića, Radovana Zlajića, Buda Minića, Čeda Vračara, Miša Draškovića i Petra Vučeljića, te petero iz Dubrovnika i Konavala: Luke Braila, Zlatka Bagoja, Gorana Žuvele, Pava Urbana i Mirjane Urban. U knjizi su objavljeni i izvodi iz ratnog dnevnika i fotografije granatiranja, koje je snimio mladi umjetnik, 22-godišnji Dubrovčanin Pavo Urban, koji je poginuo upravo toga 6. prosinca 1991. godine, tijekom bespoštednog, višesatnog granatiranja Staroga grada, čije razaranje nije zaustavilo ni to što je od 1979. bio zaštićen kao svjetska kulturna baština UNESCO-a.

“Buići, Makoše, Postranje, 10. 10. 1991. godine. Prvi put nakon deset dana, ratnih dana, osjećam da mi se vratila sposobnost da napišem riječ. Ne želja – ona je sve vrijeme postojala i gušila me, potiskujući riječ koja mi je zapinjala u grlu. Samo je sposobnost nedostajala, sposobnost misli da prevali teški put od duše preko mozga i ruke do papira. S najtežom političko-ratnom krizom koja je prošla prolazi i moja nesposobnost. Misli i emocije su se usuglasile, ruka proradila – ovo je ratni dnevnik. Izvještava Pavo Urban”, piše mladi fotograf.

“Do prije mjesec dana bio sam tako normalan. Do prije dva mjeseca bio sam skroz normalan. I nešto najnormalnije bilo mi je ležanje s Marom u entrati. Ispod velikog baroknog ogledala”, napisao je Urban u ratnom dnevniku.

Bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović pozivao je na opći narodni rat protiv “pomamljenog ustaštva”. Premijer Milo Đukanović govorio je da je zbog šahovnice zamrzio šah i da ćemo se zauvijek razgraničiti s Hrvatskom. Svetozar Marović, tada visoki dužnosnik Demokratske partije socijalista, govorio je: “Ovo je rat za mir”, kaže novinar Veseljko Koprivica.

Mladić je u prvim mjesecima, kao branitelj grada, bio na osmatračnici, a potom se vratio u Stari grad, gdje je fotoaparatom zabilježio fotografije razaranja Dubrovnika, Straduna, baš onoga dana kada je i sam stradao od granate.

“Sa Pavom Urbanom sam ja u Talira pio kave. Ta granata što ga je ubila, ta je granata razorila i mene. Ja znam točno i tko ga je vodio u bolnicu. Vodio ga je pokojni Zlatko Čeljan bijelim ‘stojadinom’. Znam sve napamet, bio sam tu. Samo na današnji dan, 6. 12. 1991. godine, 684 izravna pogotka bila su na Stari grad, u zidine. U zidine i unutra”, prisjetio se u knjizi Žuvela.

Tuđi rat
U knjizi su objavljena i svjedočenja rezervista i mladih vojnika iz Crne Gore, koji su na bojište u jesen 1991. godine odvedeni sa služenja vojnog roka, iz vojne službe, ili su podlegli propagandi da se u Dubrovniku brani Jugoslavija.

Rezervist iz Mojkovca, Borko Blažević, bio je tijekom opsade vozač kamiona, a tijekom svjedočenja prisjetio se da nakon prelaska granice nije bilo hrvatske vojske.

“Oni sigurno nisu gađali, nisu imali čime. Barem taj dio. To je kod nas bila teritorijalna obrana, to što su oni imali oružja zaduženog. Ovo drugo ništa nisu imali, jer su odmah došli neki mještani, prijavili to oružje i predali vojsci, tj. nama – neke automatske puške i nešto. To je bila ta njihova teritorijalna obrana. Samo su bili mještani. Oni koji su bili malo imućniji – pobjegli su, a ovi stariji su svi ostali”, prisjetio se Blažević.

Ranjen je u Kuparima 22. listopada 1991. godine.

“Promašili smo put, otišli ravno. Ja sam bio treći kamion po redu. Na ulazu u Kupare pogodili su kamion. I granata, i meci – pucali su. Četvorica poginula. Bila je zasjeda. Punih 60 sati bio sam odsječen, ranjen, nepokretan u grmlju, bez hrane i vode, imao sam samo cigarete. Prvo sam molio Boga da me Hrvati ne nađu, a onda sam molio da me nađu, samo da me ne boli. Onda mi je bilo svejedno, a kad sam ostao bez cigareta, želio sam samo da umrem. Našli su me Srđa i pokojni Ljubo. Mlađi su bili od nas. Od tog eksplodiranog kamiona ostala je samo šasija”, svjedočio je Blažević.

Novinar Veseljko Koprivica u knjizi je govorio o ratnohuškačkoj kampanji tadašnjih medija, pojašnjavajući da su dani u kolovozu 1991. godine u Crnoj Gori protekli u znaku mobilizacije rezervista.

“Među onima koji su obukli uniforme JNA mnogi su se pitali koju oni zemlju trebaju braniti i protiv koga se boriti. Bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović pozivao je na opći narodni rat protiv ‘pomamljenog ustaštva’. Premijer Milo Đukanović govorio je da je zbog šahovnice zamrzio šah i da ćemo se zauvijek razgraničiti s Hrvatskom. Svetozar Marović, tada visoki dužnosnik Demokratske partije socijalista, govorio je: ‘Ovo je rat za mir’”, pojasnio je Koprivica.

Naglasio je i da je tada mirotvorcima i analitičarima, prije nego što je Dubrovnik napadnut, bilo jasno da je riječ o projektu Velike Srbije i razaranju Jugoslavije.

Dodao je da je unatoč tome u Crnoj Gori bio snažan antiratni pokret, te da je najaktivniji bio Liberalni savez, koji je 1. veljače 1992. godine organizirao prosvjedni miting na Cetinju, kada se iz tisuća grla orilo: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Koprivica je, unatoč svom antiratnom stavu, pokušavao izbjeći odlazak na ratište, ali je nakon poziva i tri dolaska vojne policije da ga uhićuje, kako je pojasnio – da bih sačuvao obitelj – ipak otišao u rezervu.

“Strpali su nas jedne večeri u autobuse i rekli da idemo do granice prema Bileći, a osvanuli smo u Dubravki! Mnogi smo se htjeli vratiti kućama”, prisjetio se.

Novinar je, kako piše u knjizi, bio očevidac pada helikoptera u Konavlima, kada je poginuo kontraadmiral Krsto Đurović, koji je bio protiv rata i opsade Dubrovnika.

“Kontraadmiral Krsto Đurović bio je zapovjednik garnizona u Kumboru i protivio se agresiji na Dubrovnik. Službena verzija toga tragičnog događaja, koju je objavio tadašnji Savezni sekretarijat za narodnu obranu, glasila je da je letjelicu oborila neprijateljska hrvatska strana. Bilo nas je najmanje stotinu, odmarali smo na jednom brežuljku, kad se pojavio helikopter. Mislili smo da je hrvatski. Paо је pokraj jednog velikog vinograda. Jedan rezervist iz Podgorice potrčao je da vidi što se dogodilo, ali greškom su ga ubili rezervisti iz našeg voda misleći da je hrvatski vojnik”, dio je iz svjedočanstva novinara Koprivice.

Žicom vezani od svojih zbog petokrake
U knjizi je objavljeno i svjedočenje rezervista, liberala s Cetinja, Zorana Kapisode, koji je u uniformi JNA bio u mjestima Čepikuće, Slano…

Prisjetio se Kapisoda rasula, paravojnih jedinica…

“Odjednom su se pojavili neki maskirani vojnici i tenkovi i onda su nas osmoricu vezali jer nismo izgledali kao oni. Nismo imali bradu, kosu, nosili smo petokrake, oni su svi bili s drugim obilježjima. Tko ste, pitaju. Zalud smo im pričali tko smo, što smo… Svezali su me nekom žicom. Vojska, ali vojska s bradom, koja ima svoju komandu, mislim da su Nikšićani, šavnička, nikšićka, plužinska grupa, koja je poslije stradala. Mi smo išli ispred tenkova, doveli nas tamo vezane, i kad su vidjeli ovi, komandant naše brigade… ‘Što je ovo, ljudi’, kaže, ‘ovo su naši ljudi, pogledaj kako izgledaju. Odvežite te ljude.’ Dobro da nas nisu udarili. Mi smo im bili sumnjivi”, ispričao je Kapisoda.

Haški tribunal je zbog zločina počinjenih prilikom granatiranja Dubrovnika osudio general-pukovnika JNA Pavla Strugara na sedam i pol godina, a admirala Miodraga Jokića na sedam godina zatvora; Jokić je priznao krivnju i osuđen je po komandnoj odgovornosti.

Osim granatiranja Dubrovnika 6. prosinca 1991. godine, Tužiteljstvo u Haagu nije istraživalo druge zločine izvršene od strane pripadnika JNA tijekom šest mjeseci osvajanja šireg dubrovačkog područja.

HRA u publikaciji navodi da je u tom razdoblju stradalo 116 civila, poginulo je 194 hrvatskih branitelja i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, 443 osobe zatočene su u logorima Morinj i Bileća u nečovječnim uvjetima, prognano je 33.000 ljudi, uništena su 2.071 stambena objekta i sustavno opljačkana privatna i javna dobra.

Grad Dubrovnik bio je 138 dana bez struje i vode, u pomorskoj i zračnoj blokadi.

Crna Gora dosad je procesuirala i kaznila četvoricu koji su sudjelovali u zlostavljanju zarobljenika u logoru Morinj, a predmet oko tog logora Specijalno državno tužiteljstvo ponovno je otvorilo u veljači 2025. godine, čime je otvorena mogućnost ispitivanja komandne odgovornosti.

SDT je krajem lipnja 2024. otvorio istragu i protiv bivšeg glavnog specijalnog tužitelja Milivoja Katnića zbog sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, tijekom sukoba na području Cavtata, Općine Konavle, u Hrvatskoj tijekom rata 1991.–1992. Sumnjiči ga se da je nečovječno postupao prema pojedinim civilima hrvatske nacionalnosti, tako što ih je napadao, mučio, tjelesno ozljeđivao te vrijeđao ljudsko dostojanstvo…

Orezao lozu domaćinu u Čepikućama
Cetinjanin Zoran Kapisoda, uz slike ratnih užasa, prizora razaranja, spavanja u mrtvačkom suhom sanduku, prisjetio se i dobročinstva vojnika JNA iz Riječke nahije, koji je domaćinu u Čepikućama u siječnju 1992. orezivao lozu.

“Čovjeka, neću mu spominjati ime jer je pokojni, ali njegov je čin vrijedan pažnje. Ja bih mu dao funkciju na Cetinju ili molio nekoga da mu daju ulicu na Čepikućama. Stariji je bio nego što sam ja sada, možda oko 60 godina. Sinovi su mu bili na drugoj strani, u istoj jedinici, ali malo dalje od nas… Osim toga što se s nama svađao i čuda činio, on je jedno jutro, u siječnju… uzeo i orezao 3.000 loza. On je iz Riječke nahije i sve je to znao. Kaže jedan od ovih: ‘Zaslužio si metak.’ A on veli: ‘Činio sam što mi je drago.’”