A kad je gorjelo, oni su gasili. Hrabri dubrovački vatrogasci suprotstavljali su se ognju pod vatrom rafala i granata. Često bez vode, u okupiranom gradu, vodili su rat s požarima. Da u plamenu ne nestanu ljudski životi, domovi, zapisi, sve ono što čini identitet i kulturu jednog Grada. Sjećanje u to doba vratili su za Dubrovački dnevnik Ivica Jakić, zapovjednik prve smjene i Željko Jelaska koji su i danas članovi Javne vatrogasne postrojbe Dubrovački vatrogasci, a dio tima vatrogasaca u Gradu bili su i tijekom ratnih zbivanja kao zaposlenici tadašnjeg Centra za zaštitu od požara.

NIJE 6. PROSINCA JEDINI BIO KRITIČAN 

Cijela vatrogasna postrojba te nesretne je 1991. godine bila podijeljena u tri dijela. Vatrogasci su svoje baze imali poviše Grada, gdje se ona nalazi i danas, u Gradu te u Kazbeku. Kako nam kažu, prvih mjesec dana su radili non-stop, a kasnije su se iz četiri podijelili u dvije smjene. Tako su 24 ure radili, a naredne 24 bili slobodni. 

Naši sugovornici tad su bili mladići puni života, no ratne strahote su ih zatekle iznenada i prekinule mladenačku bezbrižnost. Rat je nametnuo jednu novu stvarnost na koju je malo tko bio spreman. 

 „Od 1. listopada su krenuli napadi na dubrovačko područje. U tom trenutku sam se ujutro zatekao baš ovdje, gdje nam je i današnja baza. Probudile su nas granate. Bili smo mladi, neiskusni i puni adrenalina. Nismo znali što se događa. Izašli bismo vani, ali granate bi padale pa bismo se morali sakriti. Trajalo je to dva mjeseca… Najgori je svakako bio taj 6. prosinca jer smo izgubili naše prijatelje i kolege. Praktički smo živjeli zajedno, provodili smo puno zajedničkog vremena jedni s drugima, a odjednom vam netko kaže kako više nisu tu. Teško je to bilo za prihvatiti…,“ prisjeća se Jakić. 

Početka rata dobro se sjeća i Jelaska, a prizor raketiranja Srđa posebno je ostao urezan u njegovom sjećanju, baš kao i mnogim sugrađanima. 

„Bili smo tada baš nas dvojica. U jednom momentu mi je kolega Jakić mahao s jednog kraja brda. Odjednom, vidio sam kako avion prelijeće iza njega. Pitao sam se što se događa… Onda je uslijedilo raketiranje Srđa. Padale su te granate posvuda. Svega je bilo. Nije taj 6. prosinca bio jedini kritičan dan…,“ kaže Jelaska. 

POGINULI SPAŠAVAJUĆI ZATOČENE PROGNANIKE IZ GORUĆEG 'LIBERTASA'

No, svakako je u njihovim sjećanjima ostao kao jedan od najpotresnijih. Upravo tog dana svoje živote su izgubili njihovi kolege i prijatelji Niko Mihočević, Andro Savinović i Teo Paskojević, gaseći požar koji je zahvatio krovište hotela Libertas u kojem su bili smješteni prognanici. 

Kako je tada objavljeno u Dubrovačkom vjesniku, tog zlokobnog petka su prioritet pri gašenju bili Grad i 'Libertas'; Grad zbog svoje povijesne vrijednosti, ali i uskih ulica i konstrukcija zgrada zbog kojih svakih požar može biti katastrofalan, a 'Libertas' zbog velikog broja prognanika zatočenih u zdanju čiji je vrh gorio. 

Stigavši pred 'Libertas', usprkos eksplozijama koje su ih pratile cijelim putem, vatrogasci su se, kao i mnogo puta ranije, hrabro suočili s vatrenom stihijom. Prema pisanjima tadašnjeg Dubrovačkog vjesnika, gorio je dograđeni dio hotela, ulaz, recepcija, a plamen je prodirao i iz salona namještaja i restorana koji se nalaze kat niže. Plamen se brzo proširio jer je neprijatelj hotel, kao i mnoge druge ciljeve tog crnog petka, gađao i zapaljivim fosfornim bombama. Prognanici smješteni na nižim katovima nisu mogli napustiti hotel. Gornji ulaz je gorio, a pred donji su padale mine. Čekali su u skloništu strepeći da će plamen svakog trena doprijeti do njih. Vatrogasci su gasili plamen. Gornji dio hotela se nije mogao spasiti, ali su uspijevali spriječiti vatru da napreduje prema nižim katovima. Tada je doletjela još jedna mina ispaljena zločinačkom rukom. Prognanici su spašeni iz hotela, a trojica vatrogasaca dali su svoje živote. 

Jelaska se itekako sjeća tog događaja kada su zauvijek ugašeni životi njihovih trojice kolega i prijatelja. 

„Tog 6. prosinca sam se zatekao u Kazbeku. Taman sam napuštao 24-satnu radnu smjenu. U sedam ura ujutro smo dobili dojavu da gori hotel Libertas. Pošto su tamo bili smješteni prognanici, uputili smo se prema tamo. Pokojni Nino Mihočević, koji je stradao na toj intervenciji, je preuzeo smjenu, a Zoran Grljević i ja smo se ponudili da idemo s njima. Gospar Nino je rekao da smo završili smjenu i da ne trebamo ići. Ekipa koja je tada radila se uputila na gašenje. U tom momentu Ivo Kralj je došao s cisternom u klanac, vidio je kako je ta granata pala posred njih i ubila ih,“ s posebnom tugom se prisjeća Jelaska svojih kolega. Dugo nisu znali što se uopće dogodilo tamo. 

„Nismo smjeli pričati ni na stanicu puno jer bi onda neprijateljska vojska mogla locirati gdje idemo i što radimo. Krenuli smo prema tamo na ispomoć i negdje na po' puta su nas vratili na se'. Jer sve je gorjelo i granatiralo se. Satima nismo znali što se dogodilo tamo jer preko veze nismo smjeli ništa govoriti. Tek smo kasnije doznali da su naši prijatelji poginuli,“ kaže Jelaska. 

No, na momente su mogli čuti što neprijateljska vojska govori. I mogla se čuti jedna neljudska, zvjerska rečenica prije no što su poginula trojica vatrogasaca. Rekli su - evo vatrogasaca, samo žežite! Potom su ih ubili…

„Cijeli sam se naježio i sad… Jer mi smo njih mogli slušati, ali nismo mogli pričati s njima. U jednom momentu smo ih mogli čuti. Čuli smo ih, da…,“ prisjeća se Jelaska. 

„U jednom trenutku živite s njima. Jer nije to posao u kojem samo gasimo. Mi živimo zajedno, skupa smo po 12 ura dnevno. Mi smo kao obitelj. Živite zajedno, a sutra njih nema,“ emotivno dodaje Jakić. 

VIDJELI SMO SRUŠENE OBJEKTE, SVUGDJE JE GORJELO, DOLAZILE SU VIJESTI O POGINULIMA… 

Uz 'Libertas', u kojem je vatra bila zatočila prognanike, prioritet gašenja je bila i sama povijesna jezgra.  Fotografije plamtećeg Grada obišle su svijet, a i danas, 30 godina nakon, izazivaju suze u očima. Ti su prizori itekako živi u Jakićevom sjećanju. 

 „Zatekao sam se u Gradu, radio sam noćnu smjenu. Rano ujutro nas je probudilo granatiranje. Jasno se sjećam tog trenutka. Izašao sam vanka, provirio kroz uličicu iza Katedrale prema placi i vidio sam kako padaju granate po Srđu. Nećete vjerovati, u tom trenutku sam čuo specifičan zvuk i kako geler pada nekoliko metara od mene,“ opisuje Jakić kako je počeo pakao. 

Tog je kobnog 6. prosinca izdana izričita naredba da ne idu nigdje zbog neprekidnog napada kojim je bio izložen Grad.   

„Nigdje se nije moglo proći. Nekoliko puta smo izašli, vidjeli smo dim, kako gore kuće, vidjeli smo srušene objekte, mrtve životinje, golubove, mačke… Pustoš… Nigdje nikoga nije bilo. U nekom trenutku su došle informacije kako imamo poginulih. Ne znaš tko je poginuo, čiji je to sin, otac, brat, prijatelj… Bio je to jako težak trenutak,“ kaže Jakić. 

Granate su predvečer utihnule, kad su vatrogasci izašli na teren i krenuli sa sanacijom. Uz vatrogasce, brojni su građani brokama vode gasili plamteći grad i svime što im je palo pod ruku, a toga 6. prosinca, u uvjetima rata i izolacije, toga nije bilo u izobilju. 

„Gorjelo je na sve strane. Pomogli su nam građani, nas nije bilo dovoljno. Došli su nam pomoći i velika im hvala. Uspjeli smo pogasiti, nije se proširilo dalje. A nije bilo lako. To su uske uličice, kuća do kuće, drveni podovi, stare građevine. U Portu je bila velika pumpa i gasili smo morem, trebalo je razvući na stotine cijevi i one su se protezale duž cijelog Straduna,“ prisjeća se Jakić. Dubrovački su vatrogasci plamen u Gradu gasili dva dana i odigrali iznimno važnu ulogu tijekom cijelog rata, pa i tog 6. prosinca. 

JOŠ SE SJEĆAM TIH UPLAKANIH OČIJU ŽENE U KONAVOSKOJ NOŠNJI 

Kao iznimno zahtjevnu intervenciju pamte i onu na gorućem hotelu Imperial gdje su dva kata gorjela. Također je bio pun prognanika iz tadašnje Općine Dubrovnik. 

 „Sjećam se jedne starije gospođe u konavoskoj nošnji. Rekla mi je – molim vas, mladiću, izvadite mi nešto iz sobe. Ušao sam tamo, gorjela je cijela soba. Iznio sam joj nekoliko ladica vanka. Unutra je bila jedina roba koju je ponijela sa sobom i koju je imala. Rekla je – slike su mi ostale… I sad se sjećam tih uplakanih očiju. Bilo je dosta takvih slučajeva,“ kaže Jelaska. 

Ratna događanja su iza njih. Sjećanja su ostala. Ostala je i odluka da svoj radni vijek provedu u vatrogastvu. Željko Jelaska se uz osmijeh prisjeća kako je prvi susret s vatrogastvom imao preko student servisa, a u njemu je i ostao. „To ili voliš ili ne voliš,“ opisuje vrlo jednostavno svoj 33-godišnji radni staž u vatrogastvu. A s pravom je ponosan i njegov kolega Jakić. 

„To je jedan od najčasnijih i najhumanijih poslova na ovom svijetu. Tamo gdje mi idemo, gdje dolazimo, odatle svi bježe. Ljudi znaju da su vatrogasci tu, da smo osposobljeni, da imamo opremu za sve vrste intervencija i da smo tu za njih,“ kaže Jakić. Dokazali su to kad su Gradu bili najpotrebniji, u ratu, a svakodnevno to dokazuju i danas, u miru.