Kažu da je pero oštrije od mača. Nije to apsolutna istina, a ako i jest istina, onda bi to pero trebalo biti jako oštro. Trebalo bi svjedočiti istinu jednog vremena. Trebale bi je ispisivati ruke koje stvaraju živo sjećanje na jednu stvarnost u kojoj su neke druge ruke rušile ono što se godinama i stoljećima gradilo. Trebale bi u konfuznom i beznadežnom ratnom vremenu donositi nadu. Umiriti. Riječima pružiti utočište. Sigurnost izbjeglima. Utjehu ožalošćenima. I povrh svega, pomoći onima koji su se našli u neprijateljskom okruženju, tamo gdje bi trebao biti njihov dom. 

Upravo takvu ulogu tijekom rata na dubrovačkom području imali su novinari, ali i ostali medijski djelatnici, koji su odlučili ostati i tako služiti Gradu, služiti životima koji u svojoj biti i čine jedan grad. Njihovo je oštro pero tada bilo putokaz u jednom tmurnom i maglovitom vremenu, a danas ti isti napisi, ulomci, fotografije, snimke, tonovi i tekstovi svjedoče istinu tih teških godina. I tu njihovu ulogu možda najbolje opisuje natpis koji je bio ispisan na ratnim brojevima Dubrovačkog vjesnika. Glasio je: „Nema mjesta panici! Narod nitko ne može pobijediti!“

GINULI SU NAŠI PRIJATELJI, ALI U DUBROVAČKOM VJESNIKU NIJE BILO MRŽNJE 

„U svim vremenima, pa i u onim ratnima, najvažnija je istina. Ona je ta koja pobjeđuje i do koje će se u konačnici doći, na bilo koji način,“ govori glavni urednik ratnog Dubrovačkog vjesnika Božo Vodopija koji je i danas iznimno ponosan na cijelu tadašnju redakciju. Ekipu koja je ostala i odradila iznimno važan posao. 

„S ponosom mogu reći da, kada listate te ratne brojeve, u materijalima nema mržnje, bez obzira na to što nam se događalo. Ginuli su naši prijatelji, ljudi koje smo poznavali… Kada dobijete vijest da je poginulo pet mladića koje poznajete, to su strašne stvari. No, nastojali smo donijeti konkretne informacije. I pisati istinu“, govori Vodopija. 

Oni koji su u ratu držali primjerke Dubrovačkog vjesnika, dobro su znali što je on njima značio, kad su ostali okruženi neprijateljskim snagama sa svih strana. Preplašeni zvukovima granata, uzbune i svjedočanstvima o poginulima, u strahu za svoj život, živote najmilijih, život Grada, Dubrovački vjesnik im je pružao najvažnije informacije koje su im koristile kako bi prebrodili te najteže mjesece okupacije, a naposljetku i ratne godine općenito. 

Nije tu bilo prostora za komentare i neke složenije rodove, a u ratnim uvjetima rada takvo što je bilo neizvedivo. Objavljivane su one najosnovnije informacije koje su itekako građanstvu bile od koristi – kad se dijeli pomoć, kad mogu preuzeti vodu i ostale servisne informacije. 

„No, iz svih tih materijala se iščitavalo kako je Dubrovački vjesnik suprotstavlja agresiji, ali ne na način da bi sijao mržnju, a posebno ne među našim sugrađanima drugih nacionalnosti,“ dodaje Vodopija. 

NOVINA SE NIJE BAŠ TAKO LAKO BACALA U SMEĆE 

Na Dubrovačkom vjesniku tada su radili vrsni novinari, a veliki je utjecaj imao i prije rata. O tome dovoljno govori činjenica kako je izlazio u velikoj nakladi, čak i do devet tisuća primjeraka, što je zavidno i za današnje vrijeme. Novina se prvotno ručno tiskala u tiskari 'Ivo Čumbelić' u Gradu, a kako je Sarajevo bilo domaćin Zimskih Olimpijskih igara 1984., tako se ono počelo rapidno obnavljati. Sarajevsko 'Oslobođenje' dobilo je dvije goleme rotacije, od kojeg jedna nikada nije došla u funkciju, a u ratu je i uništena. Bilo kako bilo, pojavila se tamo ogromna mogućnost tiskanja raznih listova, pa i Dubrovačkog vjesnika. 

Mnogi to Dubrovčani pamte – novina se radila petkom, a nikada se nije dogodilo da u subotu ujutro ne bude na kioscima na području cijele nekadašnje Općine Dubrovnik. Donosila je ona najbitnije informacije, od dnevno-političkih, preko sportskih, do kulturnih tema, a slala se i iseljenicima po cijelom svijetu. I nije se brzo bacala u smeće! Ljudi su u njoj objavljivali sjećanja na svoje najmilije pa je dugo ostajala u kućanstvima, kao i onda kad bi se objavilo nešto o osobama koje su živjele u tom kućanstvu. A tada nije svatko mogao dobiti medijski prostor. Trebalo ga je zaslužiti. 

U predratnom je vremenu Slobodna Dalmacija doživjela ogromnu ekspanziju kao dnevni list i na dubrovačkom području se prodavala na dnevnoj razini u dvije i po' tisuće primjeraka. Dubrovački vjesnik tada se počeo tiskati u njihovoj tiskari u Splitu. A onda se 1. listopada 1991. godine dogodio opći napad na Dubrovnik te je Grad ostao odsječen, bez struje, vode, telefona i ostalih komunikacija, pa i cestovnih veza što je snažan udarac zadalo i tadašnjim medijima. 

PRVIH DANA RATA IZLAZILI SVAKODNEVNO, DIJELILI GA NA ULICAMA 

„U Dubrovačkom vjesniku smo tada imali pripremljen broj, ali nismo bili u mogućnosti ići u Split i osobno nositi materijale, primjerice fotografije koje bi se tamo presnimavale i slagale u broj. Tada se nije moglo sve izvršiti u nekoliko klikova mišem kao danas, taj je posao izgledao bitno drugačije. Bila je iznimno teška atmosfera, ljudi su bili prepadnuti, a mi smo znali da moramo nešto napraviti. Da novine moraju izaći,“ prisjeća se Vodopija. I izašle su. Doduše, nisu izgledale onako kako su čitatelji bili naviknuti, ali Dubrovački vjesnik je prvih pet dana izlazio svakodnevno kao svojevrstan, besplatan letak – na jednoj stranici papira tiskale su se najvažnije informacije.

Bio je to papir od osmrtnica, a slagao ga je ručno i tiskao Hamzo Kreso koji je igrom slučaja imao sva slova i zaglavlje Dubrovačkog vjesnika iz 50-ih godina. Izdali su takvih pet brojeva, odnosno letaka, dakle ručno složenih 30-ak redaka. U posljednjem je stajala snažna poruka - „Nema mjesta panici! Narod nitko ne može pobijediti!“ Važna je to poruka bila za brojne Dubrovčane koji se nisu nadali kako će njihov grad biti napadnut. Mnogi od njih su bježali među zidine jer nisu vjerovali da bi netko zaista granatirao stoljetnu baštinu. No, naposljetku se obistinilo ono što su mislili kako neće nikada. 

Novine su se u beznadežnom vremenu u kojem se nad gradom nadvila tragedija i smrt rado čekale i povratne informacije čitatelja su bile pozitivne. 

„Prve letke koje smo tiskali u prvim danima, jer ih ne možemo nazvati novinom, dijelili smo po ulicama gdje god bismo vidjeli skupinu ljudi, po skloništima i hotelima gdje su bili smješteni prognanici. Govorili smo ljudima da te novine dijele dalje kad ih pročitaju. Nikakvih informacija tada nije bilo i ljudi su htjeli znati što se događa, a posebno naši prognanici. Htjeli su znati što je s njihovim ognjištima te članovima obitelji koji nisu htjeli napustiti ta ognjišta. Bila im je važna svaka informacija,“ govori Vodopija. 

RAD I ŽIVOT U PODRUMU 

U prvim su ratnim brojevima bile sažete najvažnije informacije jer drugačije to nije ni moglo biti, s obzirom na ratne uvjete i prekinute veze, nedostatak struje, papira i nekih od osnovnih sredstava za rad. Objavljivane su i informacije tadašnjeg Kriznog stožera, često nerealne, s preuveličanim brojkama domaćih uspjeha i agresorskih žrtava, vjerojatno u cilju sprječavanja širenja panike. No, dubrovački ratni novinari su se ubrzo organizirali i počeli tražiti provjerene informacije koje su bile realnije od onih koje su tada dobivali od Stožera. Dobivale su se one po skloništima, raznim organizacijama, pa i po bojišnicama. Uvijek se išlo, kaže Vodopija, dokle se moglo stići. 

Nakon što je potrošena kolekcija papira koju je imao Kreso, dobili su mogućnost nakon prvih pet brojeva koji su tiskani svakodnevno, prijeći u podrum Dubrovačke banke. Premda je tjednik, Dubrovački vjesnik je tada izlazio dvaput tjedno, sve do 1992. godine.

„U tom skloništu je bilo struje, a tisak je radio Nikša Nikolić, koji je imao svoju tvrtku 'Kopija', na A4 formatu na fotokopirnom stroju. Heftericama smo spajali listove, a sa spajanjem su nam pomagala naša djeca, kao i sva ona koja bi to htjela raditi i koja bi dolazila u taj podrum. Nikolić bi te tekstove kopirao i smanjio, sa svim tipfelerima koje smo napravili, a svatko je kucao svoj tekst. To su bili originali originala. Te mjesece smo preživljavali od onoga što smo proizvodili i prodali,“ kaže Vodopija. 

Trajalo je to do 1992. godine, a kad je ponovno otvorena komunikacija, Dubrovački vjesnik je mogao u tiskaru u Split i počeo ponovo izlaziti jednom tjedno. Iako još nije bila otvorena cesta niti je oslobođeno Dubrovačko primorje, bila je uspostavljena brodska veza na relaciji Dubrovnik-Rijeka pa je njime Vjesnik dolazio do tiskare. 

Vrijedi spomenuti i kako je redakcija Dubrovačkog vjesnika, koja se nalazila u potkrovlju zgrade u kojoj danas djeluje Američki koledž, uništena od strane neprijatelja koji je očito bio dobro informiran. Na sreću, u toj zgradi tada nije bio niti jedan novinar. 

SMRT PAVA URBANA KAO NAJTEŽI MOMENAT  

Vodopija nam govori o ratnom Dubrovačkom vjesniku, a na njegovom se licu posebno iščitava – ponos. Ponosan je on na svoju redakciju, ekipu koja je, kaže, djelovala kao sjajan tim. Uz Vodopiju kao glavnog urednika, redakciju su činili Nikola Isufi, Đorđe Obradović, Jadran Kapor, Sonja Seferović, Marinko Vlašić, uz suradnike fotoreportere Željka Šoletića, Pava Urbana, Boža Gjukića i Mira Kernera. 

Stalno su bili zajedno, dogovarali se i konzultirali, a tadašnji zamjenik glavnog urednika Đorđe Obradović je objavio i knjigu 'Stradanje Dubrovnika' koja svjedoči o ratnom stradanju grada i koja je objavljena u više izdanja i na više jezika. Jedan dio knjige posvećen je Pavu Urbanu kao spomenik njegovu radu u vrijeme rata i njegovim fotografijama koje su ušle u povijest. Urban je poginuo od popratnog udara minobacačke mine ispod Zvonika 6. prosinca, i to je ujedno bio najpotresniji momenat za redakciju, ali i jedan od najpotresnijih za sam Dubrovnik. 

„S nama je radila ekipa fotoreportera koji su se okupljali u foto kinu Dubrovnik. Oni su nam donosili fotografije jer smo mi ostali bez svog fotoreportera prvog dana rata. Urban nam je to jutro donio svoje fotografije u redakciju… Kad je poginuo, bio je ispod Zvonika, a tamo je bio jer nam je rečeno da je to najsigurniji dio za vrijeme bombardiranja, što je potpuno krivo jer se baš tu udar odbijao i pritisak je bio najveći. U isto vrijeme Milo Kovač je bio na skalinima od Katedrale jer je tvrdio kako je 

sigurnije na otvorenom. Bilo je u pravu. Njemu nije bilo ništa. Smrt Pava Urbana nas je strašno pogodila i nastojali smo se na neki način svojim radom odužiti tim velikim ljudima, među kojima je bio i on sam,“ govori Vodopija. 

A kad se govori o fotografijama Dubrovačkog vjesnika, svakako je kultna ona Jadrana Kapora, koja prikazuje raketiranje Srđa 1. listopada 1991. godine. 

„Neke datume iz 1991. godine pamtim kao da su bili danas. Nikad ne spominjem godinu, uvijek govorim 'prvi desetog'.  Kolega Kapor i ja smo bili na Pilama kad se dogodio napad i on je snimio raketiranje Srđa,“ sjeća se Vodopija koji je ostao glavnim urednikom Dubrovačkog vjesnika do 1995. godine, a potom je počeo raditi na Radio Dubrovniku gdje se posebno bavio temom koja ga je oduvijek zanimala, a to su manjine. Poznata je njegova radio emisija 'S Hrvatima iz Boke', gdje je izvještavao o Hrvatima u Boki kotorskoj kao o autohtonoj zajednici u tom dijelu Crne Gore. Za HTV je snimio na 20-ak dokumentarnih filmova, stotine reportaža i priloga kako bi se ta zajednica približila i hrvatskoj javnosti, kao i njihovo golemo kulturno blago. 

HIMNA SLOBODI JE PORUČIVALA - 'RADIO DUBROVNIK' I GRAD NISU PALI

U ratu se osim tekstom, izvještavalo i glasom. Zvukom. Dubrovčani i danas pamte 'Himnu slobodi' koja bi se emitirala prije jutarnjih vijesti na Radio Dubrovniku. I danas ta glazba mnogima od njih puni oči suzama, mnogi se naježe, baš kao i tada. Ponekad zbog tuge, kad bi uslijedile loše vijesti. Ponekad zbog veselja, kad bi uslijedile one pozitivne. A danas, nakon svega, zbog ponosa. Baš kao što je Dubrovački vjesnik u svojim brojevima poručivao ljudima da se ne boje jer 'narod nitko ne može pobijediti', tako je i Radio Dubrovnik Himnom slobodi poručivao isto - svako jutro u sedam ura. 

„Bilo nam je bitno uvesti nešto što se ponavlja, a na što su ljudi naviknuli. Ako oni čuju Himnu slobodi i dok granate padaju, i dok je zamračenje, i kad je teška situacija, kad čuju taj zvuk, oni znaju da smo još tu. Da nas neprijatelj nije uspio osvojiti. To je na neki način hrabrilo ljude i pomagalo im je da izdrže,“ prisjeća se tadašnji glavni urednik Radio Dubrovnika Joško Jelavić. 

Vijesti su se emitirale više puta dnevno, program je praktički emitiran tijekom 24 sata, a radio kao medij čija je glavna značajka mogućnost objave informacija u realnom vremenu, srastao je s Dubrovčanima. S nestrpljenjem su oni čekali doznati stanje na bojištu, sve dobre, ali i one teške, loše i tužne informacije, kao i one servisne, koje su im pomagale prebroditi ratno razdoblje, vrijeme u okruženju i blokadi. Kako doći do kruha, gdje će moći uzeti vodu, o situaciji na bojištu, kako se obrambene snage suprotstavljaju agresoru, informacije su koje je pružao Radio Dubrovnik, a građanima su bile od iznimne važnosti. Činjenica je da su se tih ratnih godina oni ravnali po Radio Dubrovniku, a svaka njihova informacija se uzimala kao relevantna i nije se dovodila u pitanje. 

No, nisu se glasovi s Radio Dubrovnika čuli samo na području tadašnje Općine Dubrovnik, u kućama, skloništima, podrumima… S nestrpljenjem, zgražanjem, pa i nevjericom o tome što Dubrovnik proživljava slušalo se diljem Hrvatske, ali i svijeta. 

„Reakcije ljudi su na naš rad bile jako pozitivne. Dobivali smo povratne informacije od ljudi koji su izbjegli iz svog Dubrovnika, a koji su uvijek slušali Radio Dubrovnik da bi znali što se tu događa. Naš glas se čuo u cijeloj Hrvatskoj, ali i u svijetu. Sama istina o tome što se događa u Dubrovniku tada je teško dopirala u europske krugove, ali je ipak dopirala,“ govori Jelavić. 

NIKAD NISMO LAGALI, ALI SMO BILI OPREZNI S ISTINOM 

No, nekada istina, kad je izgovorena sirovo, neizbalansirano, naglo i netaktično, zna nanijeti više štete nego koristi. U ratnom vremenu zna proširiti paniku, pregaziti nadu, razbiti vjeru u bolje sutra i budućnost koja u tim teškim momentima, pod dimom baruta i granata, nije izgledala ni blisko, a ni obećavajuće. Kaže Jelavić, trebalo je imati mjeru. 

„Mi novinari smo iznalazili način kako izvijestiti o ratnim zbivanjima u Dubrovniku, bilo glasom, bilo tekstom, na način da to bude informativno, ali i umirujuće. Istovremeno je trebalo paziti da to ne bude ni huškački, ali ni previše navijački, mada je jasno da smo mi bili oni koji su napadnuti, da smo tri mjeseca bili bez struje i vode, okruženi neprijateljem. Nije bilo lako živjeti u strahu za vlastiti život, život obitelji, kolega, cijeloga Grada. Ponekad bismo naivno mislili da se može o svemu govoriti, no istina se ponekad treba izreći na jedan drugačiji način, ali nikada ne treba lagati. Nikada nismo lagali narodu i to nam je bilo važno, ali nekada nismo mogli izreći ni potpunu istinu koja bi mogla biti ubitačna za ljudsku psihu i sve ono što su proživljavali u podrumima, bez struje, vode, veze sa svijetom. Stoga smo izvještavali tako da umirimo ljude i kažemo im da Dubrovnik neće pasti,“ govori Jelavić. 

Početak rata i raketiranje repetitora na Srđu i za Radio Dubrovnik su značili znatne probleme. Kad su prekinute veze, prva tri dana su se novinari Radio Dubrovnika javljali iz OIC-a (Općinski informativni centar) na Gorici, no on je bombardiran. Potom preko veze Atlantske plovidbe koju su imali preko svjetionika na otočiću Glavatu. No, i on je bombardiran. Potom im je Hrvatska pošta uspjela osigurati  vezu iz hotela Plakir gdje su radili desetak dana, no i to je bombardirano, nakon čega su koristili radio amatere. Od 8. do 13. studenog su, kaže Jelavić, koristili TK Centar na Ilijinoj glavici, no čini se kako je agresorska vojska bila dobro informirana pa je i on pogođen. 

Tog 1. listopada, upravo je Jelavić koji je živio u neposrednoj blizini OIC-a na Medarevu tamo došao prvi i javio se, kao i u Općinu. Gledao je kako bombardiraju Srđ. Dugogodišnji novinar Radio Dubrovnika Slobodan Nano Vlašić se u intervjuu za Dubrovački dnevnik prisjetio kako su nedugo nakon toga u OIC pošli on i njegov kolega Marko Životić kako bi se javili. Nisu se dugo tamo zadržavali nego su se evakuirali u tvrđavu sv. Ivana, a tog se dana itekako izvještavalo i s terena, riskirajući svoje živote. Sa sobom su nosili magnetofone te se javljali u nekoliko navrata. 

DOM IM JE BIO U 'PODMORNICI' 

Zbog ozbiljnosti situacije, ekipa Radio Dubrovnika nije mogla raditi u svom studiju pod normalnim okolnostima nego su radili u podrumu kojeg su zvali 'podmornicom'. Njihovu je 'Podmornicu' uredio pokojni Miro Juretić, tadašnji šef tehnike, koji je studio stvorio u malom prostoru od svega nekoliko kvadrata. Odatle su emitirali svoje vijesti te vijesti Radio Zagreba. Kako kaže Jelavić, tu se 'živjelo, jelo i emitiralo'. 

O kultnoj je 'podmornici' u intervjuu za Dubrovački dnevnik govorio i Vlašić koji je kazao kako je njen tvorac Juretić čak napravio i mali, ilustrirani spomenar s fotografijama i receptima jer im je on i kuhao, a u njemu je pisalo 'Podmornica plovi na kursu 105'. Riječ je o 105 megaherca, što je frekvencija radija. 

U radu dugogodišnje novinarke Radio Dubrovnika, pokojne Marijane Puhjere pod nazivom 'Značaj Radio postaje Dubrovnik u Domovinskom ratu - 1991. godina', u kojem se između ostalog opisuje način rada u 'Podmornici', kotlovnici radio postaje Dubrovnik, koja je mjesecima, za najjačih napada na Grad bila i redakcija i mjesto izvedbe programa, stoji kako je od 1. listopada do 22. prosinca 1991. Objavljeno 1560 informativnih emisija. Neprijateljske granate nisu ih mogle prekinuti, pa ni onu čije 

objavljivanje je trajalo upravo u trenutku u kojem je zgrada Radio Dubrovnika bila izravno pogođena. Računalo za vezu doneseno je sa Srđa prije samog granatiranja stupa i antene odašiljača, prije gađanja valovoda. Eksajteri (pobudni stupnjevi odašiljača) bili su tada razmješteni na različitim mjestima u gradu, kao i odašiljači (srednjevalni odašiljač u početku je bio u jednom Landroveru). FM odašiljač bio je na krovu Radio Dubrovnika i s 50 watta pokrivao je područje grada i Gruža, s Radio kluba na Ilijinoj glavici program se prenosio u taj dio grada, a Gruž je još dodatno bio pokriven s jednog nebodera. FM valovi bili su zaštićeni i pokrivali su određena područja, ali tako da ne smetaju jedan drugome. Veze sa Zagrebom održavale su se uz pomoć radio amatera. Tehnička oprema, FM odašiljač i agregati radili su u ratnom režimu, a sva tekuća održavanja, kvarovi i poboljšanja sustava održavani su i popravljani u hodu. 

Momenata iz 'podmornice' se jednako sjeća i Jelavić, tko bi ih zaboravio? Sjeća se dobro kako je s Juretićem jedno popodne bio u tom studiju s mačkom koji se igrao, premda su padale granate. Najednom je, kaže, mačak stao i smirio se, a niti nakon minute je snažna granata udarila u zid koji je dijelio njih i časne sestre. 

RADIO DUBROVNIK JE 1991. GODINE OTVORIO DUBROVAČKE LJETNE IGRE

I nije to bio jedini takav momenat koji je mirisao na opasnost. Tadašnja se redakcija dobro sjeća noći s 24./25. listopada 1991. godine, kad je agresor izvršio desant na Župu dubrovačku, ovladavši Žarkovicom i Brgatom, došavši tako nadomak Dubrovnika. 

„Te večeri se očekivao njihov ulazak u grad i to nam je tako bilo i rečeno. Naposljetku, naše obrambene snage s istočne strane su bile povučene. Nas desetak se tada našlo na radiju, dogovarali smo se što ćemo činit'. Shvatili smo da nema smisla uništavati radio, pa smo se dogovorili da ćemo uzeti samo najvrjednije. Pokušali smo jedni druge utješiti,“ kaže Jelavić koji je s kolegama tamo probdio noć i dočekao jutro, no srećom crne se prognoze nisu obistinile. Bio mu je to, kaže Jelavić, najteži dan rata. 

A osim tih teških, bilo je svakako i onih koje danas s posebnim ponosom na licima prepričavaju. Onih koji govore o posebnoj ulozi ratnih novinara u tadašnjem Dubrovniku. 'Himna slobodi' godinama se puštala prije vijesti ratnog Radio Dubrovnika, a poznato je kako se njome tradicionalno zatvaraju i Dubrovačke ljetne igre. Pa upravo je Radio Dubrovnik tog 10. srpnja 1992. godine otvorio Dubrovačke ljetne igre svojom 15-minutnom emisijom. Sjeća se Jelavić kako tada nije bilo struje, Grad je bio u mraku i pod uzbunom, ali ipak se ta slobodarska himna prolamala u svom tom crnilu. Otvorenje je prenosio i 1. program HRT-a, a za taj je čin Radio Dubrovnik nagrađen i nagradom Orlando. 

Uz Jelavića kao glavnog urednika, ratnu ekipu Radija Dubrovnik činili su pok. Mišo Juretić, tadašnji šef tehnike, koji je sve vrijeme rata proboravio na Radiju, novinari koji su se javljali glasom: Božo Brzica, Dubravko Cota, Davor Mojaš, Slobodan Vlašić, Davor Buconić i Miljenko Jelača te Jovica Popović u Desku. Tehničari su bili Pero Baule, Marko Životić, Vjeko Zajec i Nenad Vasić. Pomoćnik glavnog urednika je bio predratni direktor Radija Nikša Raspopović. Kolegice novinarke su zamoljene da ne dolaze za vrijeme prva tri mjeseca rata, iako bi tu i tamo obavile pokoji reporterski zadatak Izeta Sabljić, Božica Đurđević, pok. Vinka Ljubimir i Jelena Obradović. Jelavić kaže kako su svi oni bili na 

visini zadaće te im odaje počast i o svojim nekadašnjim kolegama govori s posebnim poštovanjem, od novinara do tehničkog osoblja. A odaje je i svim ostalim kolegama novinarima iz Dubrovnika koji su u ratu imali višestruku ulogu. 

„Mi smo svoj posao dobro, hrabro i ustrajno obavili. Ni u snu nismo mislili da će biti tako strašno, no odradili smo svoju ljudsku, profesionalnu i domoljubnu dužnost,“ kaže Jelavić, naglasivši kako ih je poredao po važnosti. Prva je, dakle, ona ljudska.