DAVOR NAKIĆ U GORNJEM REDU PRVI S DESNA - GOŠK s početka 70-ih – stoje, s lijeva na desno: trener profesor Milivoj Minja Petković, Marijo Marušić, Mato Beus, Slavko Jović, Roko Dragošević, Davor Nakić, čuče: Boris Kumer, Niko Serdarević, Mario Bonić, Muharem Kočić, Fajra Bajramović i Marko Pehar

Davor Nakić dugi niz godina bio je sjajan nogometaš GOŠK-a, a potom kratko vrijeme i Dubrovnika. Igrao je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina kada su dubrovački klubovi ostvarili niz zapaženih rezultata. Prisjećamo se tih vremena i brojnih zanimljivosti.

Kako ste uopće počeli trenirati nogomet i kakvi su bili prvi treninzi?

Počeo sam kasno 1958. godine, s 12 godina. Moj prvi juniorski trener bio je Mario Hure. Na početku je to bilo čisto druženje. Prve treninge nismo imali na igralištu nego smo trenirali na prostoru ondašnjeg Bulevara u Lapadu gdje su bili maslinici i livade, tzv. Kurtelino. Kada je došao Jozo Matošić iz Splita donio je sa sobom Hajdukove metode treninga gdje su se onda brusili prvenstveno tehnika, a manje se radilo s kondicijom. Kondicijske treninge odnosno trčanje održavali smo na plaži u Uvali Lapad ili na Petki. Nakon treninga bi nam oružar dundo Miše Zmajić (bio šumar na Petki) dao kruh s maslom i čaj. Inače volio je nama djeci pričati lovačke priče, tako nam je jednom zgodom kazao kako njegov pas lovi hobotnice po Uvali Lapad (smijeh). Moram spomenuti još oružare Ranka Kapovića, Joza Petkovića koji bi kuhao grah i kobasice pridošlim igračima. Bio je i klupski restoran kojeg je držao Niko Zvrko. Jednom zgodom je Zvrko servirao Anti Golijanu jastoga nakon što je ovaj na utakmici s Lovćenom postigao dva pobjednička gola. Nama su svlačionice u to vrijeme bile u kući gdje je sad restoran Pantarul.

Prvo igralište GOŠK-a nije bilo na Lapadu?

Ne, prvo igralište je bilo na Gruškom polju ispred Duhanske stanice gdje je sad bazen. GOŠK je prve svoje utakmice igrao u Gružu. Poslije je igralište bilo u Negrinija gdje je danas studentski dom. To je tada bio teren u privatnom vlasništvu, čak je imao i atletsku stazu.

Koji su bili najveći uspjesi GOŠK-a šezdesetih i sedamdesetih?

Čak tri puta smo igrali kvalifikacije za ulazak u jedinstvenu jugoslavensku drugu ligu, koja je po snazi vjerojatno bila jača nego današnja prva hrvatska liga. Nažalost, nismo uspjeli, iako smo svaki put bili blizu. Valja kazati da je i Dubrovnik dvaput bio u kvalifikacijama.

U Kupu Maršala Tita također ste ostvarili veliki uspjeh.

Bilo je to ako se ne varam početkom sedamdesetih. Došli smo do četvrtfinala gdje smo izgubili rezultatom 1:0od Željezničara koji je tih godina bio jedan od najboljih klubova Jugoslavije s puno reprezentativaca. Prije utakmice sa Željezničarom pomeli smo na Lapadu strašno jakog Veleža s 4-0. Za Velež je tad igrao poznati BMV tercet – Bajević, Marić i Vladić. Inače, bio je pun stadion, a na toj sam utakmici postigao dva gola. To mi je jedan od najdražih trenutaka u karijeri uz onaj kada sam igrao za juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Samo dva igrača s juga Hrvatske bila su u toj generaciji koju je vodio Domagoj Kapetanović – Bartul Kaleb iz Neretve i ja iz GOŠK-a. Ostali igrači su bili iz Hajduka, Dinama i Varaždina.

Zašto je mali grad poput Dubrovnika imao dva kluba, umjesto jednog koji bi sigurno bio jači i rezultatski uspješniji? Zbog čega puno prije nije došlo do ujedinjenja nego se čekalo sve do osamdesetih godina?

Nije bilo ujedinjenja jer je rivalitet dva kluba bio veliki, ali istovremeno i korektan. Za GOŠK je pretežno navijala radnička klasa iz Gruža, došljaci, a za Dubrovnik starosjedioci. Oni su većinom bili iz stare gradske jezgre i s Konala. Svejedno smatram da su se dva kluba trebala ujediniti puno prije osamdesetih. Puno bolji bi rezultati bili, možda čak i vrhunski, da je bio jedan klub sastavljen od najboljih igrača i kvalitetnih ljudi koji su ih vodili. Tek se 1979. shvatilo da ne mogu opstati dva kluba. Da se ujedinjenje dogodilo znatno prije možda bismo danas imali prvoligaša. Zbog rivaliteta Grada i Gruža i nešto usijanih glava, nažalost, nije došlo do spajanja kada je trebalo.

Dosta igrača je igralo i za Dubrovnik i za GOŠK. Zašto su prelazili, je li zbog financija?

Nije. Nitko od nas nije bio profesionalac. Svi smo radili ili se školovali, a ujedno i igrali nogomet. Ljubo Perić bi ponudio igraču posao u Ličilca, Mato Bazdan u Hidroelektrani…, uvijek se nalazilo radno mjesto za igrače. Živjeli smo dobro u to vrijeme, iako nam nogometne premije nisu bile velike. Ne samo nama nego i prvoligaškim igračima poput onih iz Hajduka. Naravno da smo živjeli bolje od prosjeka, jer smo uz plaću imali primanja i od nogometa, ali ništa spektakularno. Da su bila bolja primanja, sigurno bismo profesionalno igrali. Najbolja premija je bila dobiti dobar posao (radno mjesto).

I vi ste prešli iz GOŠK-a u Dubrovnik pred kraj karijere.

Ja sam dijete GOŠK-a, tamo sam počeo kao junior. Prvi seniorski nastup imao sam 1963. godine sa 17 godina. Igrao sam za GOŠK više od deset godina prije nego što sam prešao u Dubrovnik. Zašto? U GOŠK-u na kraju nisam imao adekvatan tretman, iako sam bio kapetan, pa sam iz revolta otišao u rivala. Kada sam završavao karijeru u Dubrovniku su mi željeli napraviti oproštajnu utakmicu, ali ja nisam htio, jer ako u GOŠK-u neću odigrati oproštajnu utakmicu, onda neću ni u Dubrovniku. Dvije sezone odigrao sam u Dubrovnika i onda sam se s 31 godinom umirovio.

DAVOR NAKIĆ TREĆI S LIJEVA U GORNJEM REDU - Lapad, 31. ožujka 1971. GOŠK – Jugoslavija 0-3. Za GOŠK su igrali Beus, Bajramović, Jović, Pehar, Marušić, Dragojević, Bonić, Serdarević, Nakić, Kočić i Kumer, a za Jugoslaviju Vukčević, Pavlović, Stepanović, Antonijević, Paunović, Holcer, Petković, Jerković, Bukal, Aćimović i Džajić

Kako se tada karijera završavala znatno ranije nego danas. Također, puno nogometaša iz Grada je bilo na provjerama u Hajduku i Dinamu, ali rijetki su prešli u njihove redove. Kako je to moguće?

Da, Špero je bio na provjeri u Dinamu, mnogi su bili u Hajduka, ali samo su rijetki, poput Veselina Zrilića, u njima zaigrali. Stipe Barbir je bio tri mjeseca u Veleža, ali nije ostao. Ja sam bio u Hajduku, ali ni ja nisam ostao. Razlog? Teško je iz današnjeg kuta shvatiti, ali bila su to potpuno drugačija vremena. Splićani, Mostarci, Zagrepčani… nisu voljeli igrače sa strane koji su dolazili u njihove klubove. Pokušavali su im na sve moguće načine napakostiti da odu i ne zauzmu njihovo mjesto. Andrija Anković, inače reprezentativac Jugoslavije, bio je u Hajduku izložen neprekidnom ruganju. Ja od muke nisam mogao slušati kako su ga vrijeđali. „Žabaru (bio je iz Metkovića op.a.), vidi kakva ti je glava, kakve su ti uši….“ A Anković je bio strašan igrač. Na treningu mu ni veliki Beara nije mogao ništa. Jednom zgodom postigao je dva gola Real Madridu, ali svejedno ga nisu prihvaćali i neprekidno su ga zadirkivali. Nekome sa strane bilo se jako teško probiti u novoj sredini, nije bilo ni menadžera, ni agencija sa strane koji bi nogometašu olakšali prilagodbu. Mato Beus, veliki dubrovački golman, također je mogao ići u Hajduk, ali nije htio upravo iz ovih razloga.

Kojih se trenera najradije sjećate?

Njih tri. Joza Matošića, Nikše Franušića Binga i profesora Milivoja Petkovića. Svi su bili sjajni treneri i još bolji kao osobe. Ima jedna zanimljivost s Petkovićem. Zrilić, koji je bio jedan od naših najboljih igrača, znao bi nekad biti prgav sa sucima. Naš trener Milivoj Petković mu je prije važne kup utakmice sa Željezničarom rekao da ako bude prigovarao da će ga odmah zamijenit. Nije prošlo ni 10 minuta, a Zrilića je izvadio vani (smijeh).

Tko su bili tajnici klubova?

Antun Cetinić Gongo bio je dugogodišnji tajnik Dubrovnika, a Veljko Staničić Bular GOŠK-a. Staničić je imao butigu s poštanskim markama na kantunu Široke ulice, a Gongo je radio u Građevinara kao knjigovođa. Jako su bili zaslužni za funkcioniranje klubova, odnosno logistiku. Ante Golijan također je bio značajan tajnik GOŠK-a u vrijeme kad se je taj klub takmičio u 1. hrvatskoj nogometnoj ligi. Trener je tada bio Luka Bonačić, a sportski direktor Mario Bonić.

Najpoznatiji navijači toga doba?

Što se tiče GOŠK-a Nikša Makljanić je bio najpoznatiji navijač. Inače, on je bio privatni automehaničar s Kantafiga. Na svaku je utakmicu dolazio Mercedes kabrioletom, a pratile su ga stotine navijača iz Gruža. Svi su se oko njega okupljali, on je bio nešto kao danas vođa navijača. Ali ne samo da nas je bodrio, nego nas je i financijski pomagao. Posebno su bili upečatljivi gradski derbiji protiv Dubrovnika. To je bio pravi navijački folklor, današnjoj mladosti nešto nezamislivo. Poznati navijač GOŠK-a bio je i Frano Matić, strojovođa koji je radio na željezničkom kolodvoru. Kad bi Miljenko Špero izvodio slobodnjak, a imao je strašan udarac, Matić se uvijek iz publike derao: 'Majnaj'! Poznatiji navijači Dubrovnika bili su Mato Pean, povjerenik Dinama za ovo područje, Vice Dolorio, brijač koji je imao butigu na Širokoj ulici gdje su se besplatno šišali svi igrači Dubrovnika, Ljubo Perić, direktor Ličilca... Također veliki navijač Dubrovnika bio je i Proto Đurović (po kome se zove restoran Proto). Još bih spomenuo Vedra Petrušića i Vedra Alborghettija. Neka mi oproste ako sam koga zaboravio. Moram kazati da unatoč velikom rivalitetu, nikad nije bilo tuča među navijačima.

Zanimljivo kako je puno navijača financijski pomagalo klubove.

Da, osim ovih nabrojenih, bili su tu i Vlaho Kordić, Gružanin koji je bio kapetan na brodovima Atlantske plovidbe. Jednom zgodom, iz Južne Amerike donio je komplet dresova za prvu momčad koji su bili vrhunske kvalitete. Bio je tu i Sergio Colina, vlasnik Gaggia kafe aparata. On je inače bio rodom iz Trsta, ali se zaljubio u Dubrovnik i nogometni klub GOŠK, pa nas je sponzorirao zajedno s predstavnikom firme u Dubrovniku, Đuricom Budmanom, sportskim direktorom kluba. Također, organizirao nam je i nogometnu turneju po Italiji. Sponzorirao nas je i Milan Mandarić, koji je oduvijek volio nogomet, bio je vlasnik više engleskih premijerligaša.

Jeste li imali problema s nabavkom opreme za treniranje i igranje? Kako je to onda bilo, sigurno ne dostupno kao danas?

U to vrijeme nisi mogao otići u butigu i kupiti kopačke. Postolar Đuro Bender, koji je imao radnju na Lapadskoj obali (pored obiteljske kuće Krile i njihovog škara), svim je prvotimcima GOŠK-a radio kopačke po mjeri. Naravno, koža nije bila neke ekstra kvalitete. Kada bi se smočile, drugi dan ih niste mogli obući. Inače, gospar Đuro je bio veliki navijač GOŠK-a, pa je i novčano pomagao klub što nije bilo pretjerano drago njegovoj supruzi (smijeh). Najdraži mu je bio igrač Antun Katunarić nadimka Car, koji je inače stigao iz Splita zajedno s Jozom Matošićem. Osim njih došli su i Jure Miličić, Filko Matić, Fiorentini…

Zašto je danas nogomet na niskim granama u Dubrovniku?

Zato jer nogomet u Dubrovniku vode ljudi koji ne znaju puno o nogometu. Niti su bili igrači, niti znaju voditi klub za razliku od onih prije poput Mata Bazdana ili Marija Golušića. Spomenuo bih predsjednike klubova. Kada sam došao 58. u GOŠK, prvi čovjek kluba je bio Simo Opalić. Poslije njega je došao Ante Božinović, direktor Elektrojuga, potom Golušić i Bazdan, direktor Hidroelektrane Plat gdje je zaposlio puno igrača. Zamijenio ga je Milan Novak, koji je bio njegov zamjenik u Hidroelektrani, a kasnije i direktor. Poslije su još došli Teo Milković, Frano Lubura. U vrijeme spajanja klubova predsjednici su bili Teo Milković (GOŠK) i Miše Zvone (Dubrovnik). Oni su napokon shvatili da dva kluba ne mogu opstati, pa su se ujedinili što je polučilo sjajne rezultate osamdesetih kada je GOŠK-Jug zamalo ušao u prvu jugoslavensku ligu.

Maro Marušić