Ne znam jesam li vam to ikad pričao, ali ja sam u prošlom životu poginuo u Drugom svjetskom ratu. Kako znam? Pa tako što je apsolutno nevjerojatna moja fascinacija tim povijesnim događajem. Pogledao sam na tisuće dokumentaraca, znam sve bitke, sve droge koje je doktor Theodor Morell davao Adolfu Hitleru – uključujući bikovu spermu – sve, rekoh, više-manje znam o Drugom svjetskom ratu, ali opet neću stati. I dalje ću istraživati tematiku, iako će mi rijetko što biti novo.
Drugi svjetski rat, kako mu i samo ime govori, vodio se po čitavom svijetu. Od hladnog sjevera, preko umjerenog pojasa, pa sve do pustinja i prašuma, ljudi su se htjeli bosti, koristeći osti, ostavljajući kosti. Ratovalo se na svim kontinentima, izuzev Antartike. Bombardiran je Darwin, grad na sjeveru Australije, a jedna japanska podmornica ispalila je projektile na rafineriju nafte kod Elwooda u Kaliforniji. Njemačke podmornice redovito su sijale strah i trepet po istočnoj obali SAD-a, ali i Južne Amerike. Na Sjeveru Afrike i dan danas ljudi ginu od nagaznih mina iz Drugog svjetskog rata. Ratovalo se čak i u polarnom krugu na Arktiku. Arktički konvoji Britanije, SAD-a i Kanade dostavljali su SSSR-u namirnice i potrepštine, a njemačke podmornice nastojale su ih potopiti.

FRANCUSKA UBILA SVOGA VOJNIKA

Važnu ulogu odigrali su i stanovnici ondašnjih kolonija. Brojni Afrikanci i Azijci izgubili su život, oh kojeg li apsurda, boreći se za slobodu svojih imperijalističkih vladara Britanije i Francuske. Ima jedan zanimljiv film L'Ami Yabon, alžirskog redatelja Rachida Bouchareba iz 2008. Godine, o regrutiranom senegalskom vojniku. Na silu su ga odveli ratovati u Europu, Nijemci su ga zarobili, ali je ostao živ i na kraju rata se vratio u Zapadnu Afriku. Tamo je zajedno sa svojim kolegama tražio da mu isplate zasluženu vojničku plaću za sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu, ali je ubijen po naređenju francuskih časnika. S druge strane svijeta, azijske su žene doživjele jednako stravičnu sudbinu. Japanci su imali običaj djevojke iz okupiranih zemalja odvoditi u takozvane vojne bordele, gdje su ih vojnici silovali i po 40 puta dnevno. Jedna od njih bila je i Korejka Kim Soon-duk koju su odveli kad joj je bilo svega 16 godina. Malo je poznato da je i tijekom oslobađanja Manille, filipinskog glavnog grada, živote izgubilo oko sto tisuća civila što je više nego ih je stradalo u bombardiranju Dresdena ili ulasku Crvene Armije u Berlin.

Iz svega ovoga vidimo da je svaki, ama baš svaki kutak zemlje, pa čak i ledeno prostranstvo na sjeveru, bilo iznimno strateški važno. Svaka točka, ledina, brdo, sve je igralo. Svaka država, pa i ona najmanja. Sve je, rekoh, bilo bitno osim – Hrvatske i Srbije! Pogledao sam na tisuće dokumentaraca, znam sve tajne operacije, sve alkohole koje je Winston Churchill sam sebi davao – uključujući bikov crni viski – sve sam to vidio, ali nikad, ama baš nikad, u nijednom od njih nitko nije spomenuo Hrvatsku, Srbiju, ustaše, četnike, Tita, Pavelića…Tijekom mojeg pohađanja osnovne škole, jugoslavenska propaganda radila je na najjače. Bio sam uvjeren da su Nijemci popušili Drugi svjetski rat, jer ih je dobri drug Tito zajebao na Neretvi i Sutjesci.

A onda se Hrvatska odvojila od Juge, a na vlast je došao Titov partizan Franjo Tuđman. Tijekom mojeg pohađanja srednje škole, hrvatska propaganda radila je na najjače. Bio sam uvjeren da je Poglavnik Ante htio najbolje za napaćeni hrvatski narod, ali ga je zločesti drug Tito zajebao na Bleiburgu.

A onda sam odrastao i uvjerio se u konačnu istinu – da su svi stanovnici područja od Vardara, pa do Triglava od 1939., pa do 1945. samo sjedali u hladu borova i igrali šaha, ništa se u tijeku Drugog svjetskog rata ne bi promijenilo. Saveznici bi s istoka i zapada svejedno stisnuli Njemačku, ona bi kapitulirala, Rat bi konačno završio, i sve bi bilo jednako bez Neretve, Sutjeske, Bleiburga… Jedina nepoznanica je ta s koje bi se strane Željezne zavjese našli Srbi i Hrvati, ali za današnji trenutak čak i to nije važno. Nema u 2025. godini neke prevelike razlike između Italije, Španjolske, Češke ili Poljske.

SVIMA ŽIVOT IDE DALJE OSIM HRVATIMA I SRBIMA

Uglavnom, da skratim priču i ne pilam vas više s poviješću, narodi s ovih prostora ginuli su u Drugom svjetskom ratu isključivo za osobnu korist, prvo Ante Pavelića, pa potom i Josipa Broza Tita. Poglavnika je bolio pišo za Hrvate, njemu je isključivo bilo do vlasti. Da nije, valjda mu ne bi palo napamet dati Dalmaciju Talijanima. A onda je drug Tito, kojeg je isto tako bolio pišo za komunističke ideale, iskoristio te ljute Dalmatince na Pavelića. Partizani su ustali i krenuli u borbu. Epilog je taj da je drug Tito došao na vlast. Čak i da je partizane stručno zabolio pišo što je Hajduk u to vrijeme trebao nastupati u Serie A, sve bi više-manje na kraju Drugog svjetskog rata bilo isto (možda bi jedino Istra danas igrala Serie B).

Što je zaključak cijele priče? Drugi svjetski rat, kako mu i samo ime govori, vodio se po čitavom svijetu. Ratovalo se na svim kontinentima, ginuli su svi narodi, pa opet danas nigdje na planeti – od hladnog sjevera, preko umjerenog pojasa, pa do pustinja i prašuma – nećete čuti ljude kako se još uvijek svađaju jesu li im djedovi bili regrutirani senegalski vojnici koji su se borili za slobodu svojih okupatora Francuske, a koje su na kraju rata ubili francuski časnici ili su im pak bili mrski kolonizatori. Nećete čuti danas nikoga u Dakru da spominje vojničke plaće koje nikad nisu dobili, a zaslužili su. Ni s druge strane svijeta nećete čuti unuke silovanih baka kako kukaju da im se isplate ratne odštete jer su im pretke vodili u vojne bordele. Stotine tisuća Korejki, Kineskinja, Filipinki, Tajlanđanki i svih ostalih naroda, Japanci su danonoćno silovali, da bi nekoliko desetljeća kasnije zajedno organizirali Svjetsko prvenstvo u nogometu. Stotinu tisuća civila Manile stradalo je u njenom oslobađanju, ali opet nitko danas ne spominje zločeste Japance.

Niti se Englezi i Francuzi više ljute na Nijemce, niti Afrikanci spominju generala Rommela, niti se itko sjeća Mussolinija. Jebiga - ne treba zaboraviti, ali se mora oprostiti - život ide dalje, gledajmo prema sutra, što je bilo bilo je, mržnja će samo upropastiti budućnost, eto tako se više-manje svi svjetski narodi odnose prema Drugom svjetskom ratu. Osim, naravno, Hrvata i Srba.

Oni, bez obzira, što su bili najnebitniji za konačan ishod najvećeg rata u povijesti, i dalje kopaju po kostima nedužno stradalih u Jasenovcu, broje koliko su imali ustaša, četnika i partizana, danonoćno se svađaju kao da su baš oni preokrenuli tijek Drugog svjetskog rata i bili zaslužni za zaustavljanje krvoprolića.

Pogledao sam na tisuće dokumentaraca, znam sve bitke, sve zapovijedi koje je Heinrich Himmler SS-ovcima davao – uključujući gledanje borbi bikova kod Francisca Franca – sve, rekoh, više-manje znam o Drugom svjetskom ratu, ali opet neću stati. I dalje ću istraživati tematiku, tražiti nešto novo, iako dobro znam da se Pavelić, Tito, ustaše, partizani, četnici, Neretva, Sutjeska i Bleiburg nikad neće spomenuti.

Drugi svjetski rat na ovim prostorima, shvatili ste, vodio se isključivo kako bi 2025. godine Aleksandar Vučić govorio da su se u Jasenovcu pekli, kuhali, prigali i pohovali Srbi, te da bi Thompson izveo koncert na Hipodromu za 500 tisuća ljudi.
Žali Bože izgubljenih života, uključujući moj.