U zemlji gdje se o službenom uzroku smrti dužnosnika piše s dozom kreativnosti, ruski ministar prometa Roman Starovoit, pronađen je mrtav, samo nekoliko sati nakon što je smijenjen. Neovisni mediji javljaju kako je nađen u prirodnom položaju za svakog smijenjenog ruskog dužnosnika; licem prema zemlji, s pištoljem u blizini. Iako su nagovijestili da je riječ o samoubojstvu, stručnjaci za političku biologiju znaju - u Rusiji se državni dužnosnici ne rađaju, nego se imenuju i ne umiru, nego se odjavljuju iz sustava. Vjeruju da je ministar bio previše pogođen vlastitim propustom da zaštiti zračni prostor od ukrajinskih dronova. Jer kakav je to ministar prometa s diplomom iz cestovne signalizacije u 21. stoljeću, koji ne zna srušit 14 neprijateljskih dronova?                                                                   

Predsjednik Putin je bio 'šokiran' njegovom smrću. Toliko šokiran da je već isti dan imenovao novog ministra, čovjeka koji ne zna ništa o prometu, ali zna šutjet. A glasnogovornik Kremlja još nema komentara, ali obećava podršku istrazi. Drugim riječima, ako se pokaže da je riječ o samoubojstvu, potvrdit će. Ako ne, i dalje će tvrdit da - jest. Jer u Rusiji, smrt nije kraj; to je samo prijevremeni raskid radnog odnosa u državnoj službi. 

Nepoznati počinitelji išarali su spomenik banu Josipu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu. Popeli se na njega, bijelom bojom mu označili povez preko očiju, a onda crvenom simbolično prerezali vrat, njemu i konju mu Emiru. Kakvi su to ljudi? Nekoć su pjevali banu da ustane, a danas poručuju narodu da ustane. Barem tako se tumači pisana poruka na postolju: Srbi se bore, a mi? Za one manje kreativne promatrače, a dovoljno pismene, ovaj bi glavosjek trebalo shvatit kao aluziju na studentske prosvjede i blokade srpskih studenata, a nama za primjer. Građani u šoku. Službe za čišćenje brzo su očistile vandalsku slikariju i prije nego su poruku analizirali politički stručnjaci za grafite. A i zašto bi? Ostala je poruka na papiru. U zemlji u kojoj je antifašizam prognan kao psovka iz dnevnog govora, a nacistički simboli se crtaju češće nego zebre po cestama, vandalski čin se broji samo kad huligan šporka javni prostor sa ili bez pisane poruke. Sve ostalo je - povijesni kontekst. Zato ne čudi opća osuda onoga nekoga, što se drznuo pisat po spomeniku. Jer to vrijeđa. Spomenik je svetinja! Možeš ti po njemu šutjeti koliko god hoćeš, ali ne daj Bože da po njemu - govoriš. 

 Ljetne igre u Dubrovniku počele su zanimljivo i prije vatrometa i fanfara - potjernicama!  

I to ne za bilo kim, nego za dvojicom najtraženijih, premijerom Plenkovićem i ministrom mu Grlić - Radmanom. Krivi su, kažu crno-bijeli plakati, za sudjelovanje u genocidu u Palestini?! Teška optužba iz Gruža! Gruška ulica misli da zna više od saborske govornice. A poruka: ako već ne možemo prekinut bombardiranje Gaze, možemo zalijepiti plakat makar na izlog u Gružu.  

U ostalim dijelovima grada su Forumaši iz Europe. Pa ne bi bilo zgodno. 

Premijer Plenković nije plakate vidio, jer je slučajno taj dan morao u Bosnu, na komemoraciju srebreničkih 8 tisuća žrtava. Upoznati s travanjskim uhićenjima prosvjednika u Zagrebu, dok su tražili pravo na život palestinskih - 60.000 žrtava, a u režiji prvog pendreka Hrvatske, sumnjičavi bosanski novinari su za svaki slučaj htjeli provjerit premijerov stav glede srebreničkog genocida. On im je lijepo objasnio da su njegove izjave uvijek bile jasne i temeljene na činjenicama. Novinari su to preveli s hrvatskog na bosanski kao: ja kad pričam, najbolje pričam. 

A vrag su ti činjenice…Evo ti, Europski parlament je ovih dana na Twitteru objavio statistiku prema kojoj Hrvatima nisu svi doma; njih 575 tisuća živi u nekoj drugoj EU državi, a što je 15 posto ukupne populacije. Tome se svi čude znajući da u nas nije bilo nikakvog genocida.  

Hrvatska narodna banka, institucija poznata po svom zagonetnom postojanju, otkad više nema kune, odlučila je proslaviti 1100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava na najbolji mogući način - kovanicom od dva eura! Jer ništa bolje ne pokazuje poštovanje prema povijesnim velikanima, ko metalni novčić. Nekima je sporna jedino vrijednost same kovanice. Kralj Tomislav, prvi i (po nekima) jedini hrvatski kralj, dobio je čast da njegov lik krasi sitni metal, koji vrijedi bokunić bureka ili dvije tramvajske karte u Zagrebu. Kritičari poručuju: da je barem zlatnik. Pa ne obilježava se svaki dan milenij i kusur od jedne krunidbe! Ovo nije nekakav spomen Severini ili Plenkoviću, jer on je bio KRALJ, ljudi moji! 

Eee, ma kad smo već kod Tomislava, postoji i dilema. Jer što ako kralj Tomislav – nije?  

Neki skeptici s diplomama i pretjeranom strašću za fusnote podsjećaju da je cijela kraljevska stvar možda temeljena na jednom jedinom pismu Pape Ivana X. Samo jedno pismo! Ni selfija, ni storyja, ni čak crteža na stijeni. Pismo! Moglo je biti i spam!?                                        

A ni brončani konj ne pomaže. Na svim spomenicima Tomislav jaše snažnog lipicanca, a povjesničari sumnjaju da se u tim vremenima više truckalo na mazgama nego jahalo plemenite konje u zlatnoj opremi. O samom kralju ni portreta ni opisa, pa se kiparima nudilo načelo da lik treba izgledat ko onaj čupavi Aragorn iz Gospodara prstena, ali s više brkova. Ne zna se ni je li bio kralj, ili tek knez, ili možda samo tip koji je imo najbolji šator na skupu ratnih plemena. 

Hrvati su narod uglavnom poznat po skromnosti i potpunoj nezainteresiranosti za nacionalne mitove. Ali očito dio elite ima problem što nemaju kraljevsku lozu, koja vodi ravno do neke Netflix serije. Pa kad nema dinastije, tu su kovanice! Kad već nemamo Buckinghamsku palaču, imamo dva eura s misterioznim čovjekom i njegovim konjem, koji je možda, ali baš možda, bio - važan.