Kako vam je 'sjela' sama predstava Ribarske svađe?  

Predstava upravo 'sjeda', poliramo, radimo završne radove. Nadam se da ćemo napraviti predstavu u kojoj će publika moći uživati, a i mi s njima također. Ribarske svađe bi trebale biti jedan veseli moment.  

A za to je nužna kemija u glumačkoj postavi, pretpostavljam da to dobro funkcionira.  

Ekipa je odlična, stvarno. Rijetko se dogodi tako dobra kemija kad se skupimo iz svih kazališta, i stalni glumci, i 'freelanceri', da smo svi dobri, da se svi čujemo, razumijemo. Zbog toga sam jako sretan i bilo mi je jako uzbudljivo gledati i mlađe i starije glumce, čini mi se da tu postoji jedna lijepa vrijednost zajedničkog rada, koji se ovdje svakako fino i lijepo dogodio. Kombinacija je to mlađih i starijih glumaca, svi su stvarno divni. Od Joška Ševa, Ksenije Prohaske, Nike Lasić, Bojana Beribake, Nikole Radoša, Angele Bulum, do Nike Matušić, Nikoline Prkačin, Borisa Matića, Stipe Radoja, Marijana Nejašmića Banića i Branimira Vidića, 'Flike'.  

Jeste li se pronašli u ulozi Patrona Nikše?  

Teško je to reći, nemam uvijek osjećaj dok ne krene predstava pred publiku, ne znam zapravo kako sam se snašao. Čak je to manje važno, jer ako publika povjeruje da sam se snašao i ako bude zadovoljna, onda ću i da se nisam snašao reći – snašao sam se! (smijeh) 

Što kažete na ambijent lokacije predstave? 

Predivan je, to dvorište Umjetničke škole je prekrasna lokacija, gledao sam neke predstave tamo prijašnjih godina i uvijek mi je taj prostor bio jedan od najljepših za igrati predstavu. Ima sve ono što treba – imaš mir, koji u Gradu na nekim lokacijama sigurno više ne postoji, imaš predivan pogled na Grad. Mislim da će taj prostor puno dati našoj predstavi. Kao da je stvoren za kazalište, ima ambijentalnu ljepotu, čak i za publiku i scenu, jer daje puno više od toga. To je predivna kulisa, bio mi je užitak probati, dolaziti, gledati… Samo da sjediš i gledaš, pogled na Grad s onih tribina je zaista predivan.  

Kad je Krešimir Dolenčić u pitanju, probe su sigurno dinamične. Ima li improvizacije, promjena?  

Ima svega! Krešo je predivan redatelj, vrhunski majstor zanata, tako da svi mi uživamo i učimo radeći s njim. S Krešom je uvijek zanimljivo, dinamično, uvijek je dobra, lijepa, radna atmosfera. Imam samo riječi hvale za taj dio. Čak i ne 'zapnemo' do rano ujutro. Probe počinju oko 19-20 sati i onda krenemo raditi, pa smo gotovi otprilike oko ponoć, jedan... Jedno vrijeme smo imali duple probe, u Kazalištu Marina Držića, koje je isto predivno. Tako da nismo u zaostatku u smislu da smo imali 'samo' jednu probu dnevno. Imali smo cijeli jedan blok duplih proba, tako da nemamo potrebe ostajati do pet ujutro nadoknađivati propušteno. Svakako je podnošljivo u tim smislu, ali intenzivno. Ne može ni drugačije biti. I kad kažu – to ti je lako, to uvijek znači da neće biti. I kad čovjek zamisli da će nešto biti jednostavno, uz kupanje, ništa naravno od toga, okupao sam se možda dva puta. Ali to je tako – kad radiš, kreneš raditi. Uđeš u taj 'mode' i 'pičiš'.  

Predstava je prilagođena na dubrovački govor, koliki je to izazov?  

To je predivan govor, za mene nije posebno problematično, budući da je moj lik specifičan što se tiče govora, on jednostavno ne zna govoriti dubrovački, tako da je meni to lako. (smijeh) Ali svi su dobri, svi su sluhisti, imamo i kolege iz Dubrovnika, nema problema nekih, barem ja mislim, ali teško da se ja razumijem u to. (smijeh) Kolege iz Dubrovnika pomažu, sve je timski rad. Adaptaciju na dubrovački govor je radila Morana Čale. 

Dubrovčani uvijek imaju velika očekivanja kad je riječ o Igrama. Postoji li neki pojačan stres što se toga tiče?  

Uvijek je izazov stati pred publiku, pa onda i kad misliš da nije. Bez publike nema ništa. Svi na neki način čekamo sud publike, nadam se da će biti dobar. Teško je to predvidjeti i ne treba predviđati, uvijek trebamo raditi za publiku, naravno, ali ne trebamo se time opterećivati. Ako bude 'stani, pani', onda ćemo već vidjeti. 

Nakon premijere idu prvi dojmovi, adaptira li se predstava u sljedećim izvedbama? 

Kako ne, naravno. Koliko slušamo sebe na sceni, tako isto slušamo i publiku kad krenemo igrati predstavu. Vidimo kako publika reagira, diše s nama, pa i se u neku ruku prilagodimo. Ne trebamo se povoditi za publikom, ali trebamo je uvijek slušati. 

Spomenuli ste da nema puno vremena za odmor i kupanje. Postoji li ipak neko vaše omiljeno mjesto u Dubrovniku, gdje pobjegnete kada želite biti sami?  

Našao sam jedan kafić u Gradu blizu mog apartmana, gdje znam da sam sam i da ću rijetko nekoga sresti. Inače sam u Gradskoj kavani stalno, ali tu sam kad mi je u redu da se sretnemo i sjednemo. Tu je baš – gledati i biti gledati. To su mi baš najdraža mjesta. Iako mi nedostaje ona Gradska kavana od prije, kad iza nije bio restoran, nego se pila kava i gledalo more. Imam mali fetiš na more, našao sam i takvih par kafića, gdje gledam more, dobijem tri sunčanice, ali opet sam sretan jer  – gledao sam more! (smijeh)  

Već ste se malo i udomaćili. Prepoznaju li vas ljudi? 

Ništa sad posebno. Ne bavim se ja time na taj način, niti mi to paše, niti mi smeta. Naravno da je lijepo kad ti netko kaže nešto pozitivno, ali se ipak nekako malo mičem, uklapam u masu. Pusti me da pijem kavu i uživam… (smijeh)  

Vaš glumački rad je poprilično raznovrstan, od kazališta, do serija i filmova, kao i izleta na televiziju i sinkronizacija. Možete li izdvojiti nešto što vam je 'srcu drago'?  

Radio sam neke stvari u kojima sam uživao, naravno, uključujući i prvu predstavu u Dubrovniku, kad smo radili Četvrtu sestru s Ivicom Boban u Hotelu Belvedere, to mi je bilo jedno od najljepših iskustava. Od filmova Dva igrača s klupe, Živi i mrtvi… Ma, sve što nabrojim će biti problematično jer ću nešto izostaviti. Na kraju mi ipak, radilo se dobro ili loše, ostane ekipa. Jer bez dobre ekipe ne možeš ništa napraviti. Možeš igrati Hamleta, ali ako tvoja ekipa nije dobra, ako nismo skupa, sve je besmisleno. Na kraju uvijek ostanu ljudi, više nego posao. Ekipa, atmosfera, kako nam je bilo, prijateljstva, nova poznanstva… Uzbudljivo mi je upoznavati nove ljude, nove ansamble, to mi bude najveći blagoslov ovog posla. A da sam nešto radio, jesam, ali nema tu puno stvari za koje bih rekao da sam baš jako zadovoljan, to se rijetko događa. Kad smo radili Četvrtu sestru, pokojni Mustafa Nadarević je došao i rekao – e, sad će proći 'more godina' dok budeš ponovno igrao takvu ulogu. I tako i bude! Napraviš nešto, pa budete ti i publika relativno zadovoljni, a onda se za deset godina to ponovi, možda. Neki možda mogu stalno imati sve dobro, ja nisam taj. (smijeh) Ali eto, na kraju stvarno u sjećanju ostanu ipak ljudi. 

Pretpostavljam da je većinom riječ o dobrim iskustvima, za glumce je očekivano da su prilagodljivi.  

Jesmo! Imao sam sreće da sam skoro uvijek imao dobra iskustva, dobru ekipu, bilo nam je zanimljivo raditi i istraživati. Naravno da postoje neki trenutci kad ne možeš, kad ti se ne da, jer si se potrošio, ali i to ide u 'rok službe'. Pa se onda opet nakon nekog vremena vratiš u energiju, snagu, pa opet napraviš iskorak u odnosu na sebe, ne sad nužno u smislu izvrsnosti, nego baš svoj pomak. Koliko je to moguće često raditi, ne znam. Ne osjećam da to radim prečesto, ali dogodi se, pa onda budem i ja nekako sretan.  

Je li vam draže da vas prepoznaju kao filmskog ili kazališnog glumca?  

Mislim da je lijepo i jedno i drugo, znači da netko prati i film i kazalište. Naravno, televizija je najzavodljivija i nosi širu popularnost, ako se može to tako nazvati. Ali drago mi je i za film i za predstave. Prvenstveno sam kazališni glumac, ako bih gledao što sam snimio ili radio u kazalištu, tu sigurno statistički jako dominira kazalište. Činjenica je – ja sam kazališni glumac, s povremenim izletima u film. U kazalištu imam kontinuitet, a u filmu malo snimam, malo ne snimam, to je tako. Kazalište je konstanta.  

Sad su na rasporedu Igre, a koji su budući planovi?  

Onda idem na godišnji odmor, pa u Zagreb, u Kerempuhu pripremamo novu predstavu, Mario Kovač radi Alana Forda. To me čeka odmah krajem devetog mjeseca, kad izlazimo. Imam još neke dogovore, ali dok nisu potpisani, ne bih o tome govorio. Dinamična će mi jesen biti svakako, ove godine neću imati puno ljeta, niti odmora. Ali nadam se da će ga barem biti poslije Nove godine. Teško je planirati, u ovom poslu nema radnog vremena, nema strukture. Mogu planirati što god želim, ali 'skida' se ova predstava, uleti nova, zovu za film u zadnji tren… Stvarno je teško posložiti planove. Ali u principu mi ostaje ljeto za godišnji. Ovo je iznimno, kad je nešto zanimljivo i lijepo, onda odem i ljeti raditi. Inače ljeti pokušavam smanjiti maksimalno posao, biti malo u Istri kod svojih, odmarati, uživati, možda negdje otputovati nakratko, ali ne predugo jer nisam od dugih putovanja. Imat ću kolovoz malo za predah. 

Jer se Dubrovačke ljetne igre teško odbijaju?  

Da, pogotovo i Krešo, Dubrovnik… Toliko me lijepih uspomena veže i lijepo mi se vratiti u Dubrovnik s intervalima od deset godina. (smijeh)