Kad je glazba pokretač, sve drugo ide poprilično jednostavno, pa tako i stvaranje benda, bilo u mlađim, a bilo i u onim malo kasnijim godinama. Nekad s iskustvom još i lakše!

 „Morski je nastao sudarom tri svijeta koja su se nakon toliko godina našla s istom dozom ljubavi prema muzici, umjetnosti, filozofiji, znanosti i ostalim granama“, odmah na početku uz osmijeh objašnjava Ivica, dok Antonije nadodaje: „I ljepoti!“

„Uskladili smo naše afinitete kako da se izrazimo u muzici. Muzika je ipak naš jezik. Najsretniji smo kad sviramo i kad čujemo da smo nešto dobro smjestili. To nam je i glavno pravilo – kad smo mi zadovoljni, onda pjesma može gdje god hoćete, ali dotad se 'kuje'“, priča Ivica, koji je poslije Domovinskog rata živio dugo godina van Hrvatske i stekao vrijedna iskustva.

„Vodio sam studije u Austriji, New Yorku, Los Angelesu, radio sa svim i svakim! Kad su mi kćeri pošle studirati, to mi je dobro došlo da pobjegnem od tih pustih kapitalističkih vizija, vratim se doma, brinem o majci i uživam s njih dvoje – pravimo muziku, radimo nešto što volimo, osjećam se ispunjenije u životu nego da radim išta drugo“, dodaje.

A slično se osjećaju i ostali članovi novog benda.

„Svi smo praktički cijeli život u glazbi. Ja se bavim glazbom od 13. godine, s 14 sam imao prvi javni nastup. To je ljubav koja traje, koja zapravo nikad ne prestaje. Proizvodi jedan osjećaj sreće koji ti ne može nijedna druga djelatnost podariti, jednostavno je nemoguće. Spaja nas ljubav. Ivica i ja se znamo od djetinjstva, bili smo u prvim bendovima zajedno, 80-ih godina. Spasili su nas od ulice i gluposti. S Nikšom sam kliknuo na jednoj svirci na brodu, gdje smo shvatili da nam super ide i da se odlično razumijemo, da slušamo slične stvari i da nas slične stvari zanimaju. Tako je nastala suradnja prvo s njime, a onda se Ivica vratio i sve se sklopilo u Morski“, kaže Antonije i naglašava da se moraju zahvaliti Udruzi mladih Orlando, gdje se nalazi njihov mali studio u kojem kreiraju pjesme od početka do kraja. Sve rade samostalno, treba im za to malo više vremena, ali nigdje im se ne žuri. Veselo kažu i da su najstariji članovi koji djeluju u Udruzi.

DUBROVAČKI MEDITERANSKI POP

A svatko donosi dio sebe u stvaralački proces. Tekstopisac je – Nikša.

„Meni je glazba stvar osobnog performansa. U životu ne možeš nikada pokazati sve što nosiš. Na poslu si profesionalac, doma isto tako, a zapravo nemaš priliku pokazati svoju nutrinu, kakav si zaista. To je dobra strana glazbe. Drago mi je što ova dva mladića prepoznaju i taj dio, da se ne radi samo o pukoj muzici, već da se radi o tome da nešto hoćeš reći, biti, a nekad nešto hoćeš i sakriti… Sve je to unutar umjetnosti dopušteno. Osobno mi je veliki motiv bio, nakon što sam 20 godina radio s drugim bendom, kroz drugačiju energiju pokušati nešto i reći, izraziti se kroz umjetnički način“, priča Nikša.

Kad bi se trebali svrstati u neki žanr, kažu da bi to bio – dubrovački mediteranski pop.

„To su neke lagane pjesme, iako ih ne mogu tako baš nazvati jer smo se 'ubili' dok smo neke stvari složili kako smo zamislili. Ali u samoj izvedbi i percepciji je jedna opuštena vrsta muzike, koja ima intelektualne niti i ocrtava sadašnje vrijeme, situacije, socijalne odnose, razmišljanja. U tom momentu se izlazi van muzike, ona postaje puno više. Definira našu zajedničku ideologiju, da je ipak muzika – Mediteran. To su obala i more. To je naš đir, od ribe i vina, pa gdje nas odnese“, objašnjava Ivica.

„S druge strane, odrasli smo u Dubrovniku. U gradu se uvijek dobro sviralo, dobro pjevalo, pogotovo višeglasno, po tome smo poznati. Pa klapsko pjevanje je zaštićeno UNESCO-om. Svakako, osjećaju se i ti utjecaji. Dok smo bili dječaci, kad smo se zainteresirali za muziku, Dubrovački trubaduri bili su ogromne zvijezde, bilo je jako puno bendova koje smo slušali uživo, nisu puno toga snimili, ali su puno toga odsvirali! Učili smo i upijali. Na kraju, uz sve što se kroz vrijeme događa, stvoriš neki svoj stil i to je otprilike način na koji se razvija naša muzika“, nadovezuje se Antonije.

Opet se vraćamo na to da je riječ o laganoj glazbi, koja zapravo ima dubinu.

„Ovisi kako razumijemo Dubrovnik, to je cijeli problem. Ako je Dubrovnik malo mjesto s malograđanskim mentalitetom, onda ja prvi nisam dubrovački mediteranski pop. Ali ako je Dubrovnik neko mjesto u kojem možeš naći nešto univerzalno, nešto što može transcendirati naš partikularni mali grad… U svojoj prošlosti Dubrovnik je to i bio, jedno mjesto koje je imalo puno veći štih nego samo puko zavičajno-lokalni. Osobno mi je uvijek to bio motiv - da Dubrovnik bude na karti svijeta, a ne na karti samo Hrvatske. Ako je to Dubrovnik, onda je ovo definitivno dubrovački mediteranski pop!“, kaže Nikša.

'Klikli' su tako svi troje u stilu koji je poseban, neuobičajen i na neki način odskače od drugih.

„Iskreno, nas nekako i nije briga je li to posebno i drugačije jer je nama lijepo! Nas to gusta, mi to slušamo, pravimo glazbu koju bi i mi od gusta poslušali u autu kad vozimo. To je naša ideja, da približimo našu priču i doživljaje ljudima kroz takvu vrstu muzike i ritma da im je jednostavno komotnije shvatiti i prihvatiti, da se mogu povezati lakše s tim što proizvodimo“, objašnjava Ivica.

PJESMA MORA SAMA 'HODATI'

Zasad je objavljena jedna pjesma, ali to je tek početak.  

„Zaključili smo da imamo dovoljno pjesama, znanja i svega zajedno da jednostavno možemo početi u nekom redovnijem smislu objavljivati. Obično sve nastaje tako da Nikša dođe s glavnom pričom, on je ipak od nas najelokventniji. Krenemo od toga, pa onda melodijica, idejica, progresija akorda, gdje ćemo refren, što ćemo ovdje dodati, što oduzeti – i tako pomalo gradimo pjesmu, dok ne dođemo do trenutka da nas gusta i kažemo: 'To je to!'. To zahtijeva pažnju“, objašnjava Ivica kako teče nastanak pjesme.

„Kreativan proces je zanimljiv jer uvijek nastaje iz sinergije onih koji u njemu sudjeluju. Napišem tekst, ali to nije toliko važno, tekst je možda samo poticaj. Ali onda ostali dodaju svoje osobne i individualne stavove, vrijednosti, kao i glazbeno znanje, iskustvo. Pjesma nastaje u kreativnom procesu, a ono što je, po meni, najljepše je trenutak kad se odvoji od nas i počne živjeti samostalnim životom. Ima jako puno pjesama koje glazbenici napišu, a one nikad ne 'odrastu'. Lijepo je kad osjetiš da ljudi pjevaju tvoju pjesmu na koncertu, imao sam priliku doživjeti i da se ljudi žene uz pjesme koje sam ja radio, to mi je stvarno bilo nevjerojatno, jer je pjesma postala – samostalno biće“, kaže Nikša.

„Nekad se dogodi da  prokomentiramo trenutnu situaciju, događaj, bio politički, na osobnoj razini, iskustvo nekog prijatelja ili poznanika, pa se iz toga stvori pjesma“, objašnjava Antonije. 

Kako kažu, ne nalaze se samo kako bi svirali, već i da bi – filozofski razgovarali, što možda i nije standardni kreativni proces za sve glazbenike. Slušaju glazbu za inspiraciju, osluškuju kako se netko drugačije izrazio, da bi pronašli svoj način i svoj put. A iznad svega: u tome uživaju. Nije ni čudo da već sada imaju dovoljno pjesama 'na lageru'.

„Radimo već na drugom singlu, koji će u dogledno vrijeme izaći, nadamo se još ove godine, a možda čak i do Božića. Kroz tu pjesmu se proteže taj isti osjećaj, ista vibra, radna temperatura“, smije se Ivica.

Naglašavaju da nisu usmjereni prema tome da stvaraju hitove.

„Cilj nam je napraviti nešto što ima integritet, što je kohezivno i što stoji samo na svojim nogama. Hoda! Prestari smo za ganjati slavu, svatko od nas je dio nje i prošao, potrošili smo te ambicije. Tako da se to sad svodi na iskrenu ljubav i mislim da je to ono što nas je spojilo, sva trojica je gajimo prema muzici i stvaralaštvu. I jako dobro funkcioniramo zajedno. Nikad ne znaš gdje će te to odvesti! Nekad gitara, bas, klavir odvede stvari u skroz drugom smjeru. Dajemo jedni drugima slobodu i međusobnu podršku, to je ta kvalitetna atmosfera koja je recept za takvo nešto“, kaže Ivica.

KLJUČ JE U NEPRETENCIOZNOSTI

„Prije svega stoji kvalitetna komunikacija i ugodno druženje“, naglašava Antonije.

A tu je naravno i osobno zadovoljstvo, užitak bavljenja onim što voliš, ali i dobar odgovor publike.

„Jako smo zadovoljni odgovorima, komentarima, kako ljudi shvaćaju našu glazbu. Potrefili smo!“, govori Ivica.

„Mislim da su ljudi osjetili nepretencioznost kod nas, to je nešto što mislim da je naša najveća kvaliteta, uz opuštenost. Jer slušatelji zapravo ne žele imati osjećaj da su manji od nekoga tko se bavi glazbom, već da mogu s njim sudjelovati u nečemu“, dodaje Nikša.

A budućnost bi mogla još svašta donijeti, jer su već počele pristizati ponude za koncerte, no zasad su ih ipak odbili. Želja im je prikupiti dovoljno materijala za cjelovečernji nastup, a bitno im je i da uživo budu kvalitetni jednako kao i na snimci.

„Uzeli smo sebi još vremena da to dovedemo do pravog nivoa, ali čut će se, najavit ćemo sigurno koncerte kad dođe za njih vrijeme“, kaže Antonije.

„Ne bismo htjeli da oni koji budu toliko uporni da čak i dođu na koncert budu razočarani i kažu da ne zvučimo kao 'na ploči'. Želimo im ponuditi neko novo iskustvo“, dodaje Ivica.

Ostavljaju sve mogućnosti otvorene, pa i nastupe van Dubrovnika.

„Nismo suženi ni u jednom konkretnom smislu. Kud nas muzika odvede, tu i mi idemo! Nemamo velikih ograničenja ni fantazija što se tiče toga. Ako nas ljudi vole slušati negdje, tamo ćemo poći i svirati im, jednostavno rečeno“, objašnjava Ivica, dok Nikša dodaje za takve stvari važno imati na umu da je dio toga – biznis. Pa je za neke daljnje korake potrebno imati managera, ili promotora.

„Vidim da je u Britaniji, gdje sam upoznat sa situacijom, društvo podijeljeno vrlo lijepo i zna se tko što radi. Mi još uvijek imamo balkanski sindrom 'znam ja sve'. Nije da ne znamo, znamo, ali ne možeš biti dovoljno dobar u svemu, pa budeš polovičan. U konačnici, za ozbiljniju promociju i rad, mora postojati netko sa strane. Ali zasad nam ide dosta dobro ovako individualno“, kaže Nikša.

A kako će njihov put dalje teći? Tko to zna! Prilagodit će se situaciji i odgovoriti energijom, zgrabiti priliku ukoliko im se pruži. A zasad samo nastavljaju uživati u onome što ih je spojilo: dobroj glazbi i još boljem druženju.