Linđo je osnovan prije 60 godina, a kad je bio vaš početak u Linđu i kako je izgledao? 

To je bilo 1968., u jesen. Održana je audicija, kao što se radi i sad. Tad je već prva generacija počela pomalo odlaziti, tako da smo kao novopridošli u vrlo dobrom trenutku 'upali' u Linđove razvojne godine. Vježbali smo 'krvavo' tu zimu i prvi nam je nastup bio u proljeće 1969. godine. Sjećam se, u kolu koje sam plesao, trebalo je početi desnom nogom, a ja sam krenuo lijevom i to pamtim cijeli život. Ali onda mi je jedan od starijih plesača rekao: 'Ništa se nemoj sekirati, samo se nasmij i idi naprijed'. I to je moj početak, krivom nogom. Već 1969. u ljeto smo išli na turneju u Italiju. Ostalo je, kao što se kaže, povijest. Stjecajem okolnosti, ostao sam jako dugo. Na pozornici sam bio 22 godine, balao sam sve do rata, kad sam radio svoj novinarski posao. U svim tim godinama sam jako puno proputovao s Linđom i to mi je, kako sam u to vrijeme počeo raditi kao novinar, uz pozornicu i publiku, bilo jako zanimljivo. Mogao sam vidjeti svijeta, upoznati toliko toga što se događalo izvan ondašnje Jugoslavije. U mladim, formativnim godinama sam uz pomoć Linđa puno toga saznao i vidio, što mi je kasnije jako dobro došlo u novinarskom poslu, posebno što se tiče turizma i stvari koje su Dubrovniku itekako bliske. Vidio sam kako  rade talijanski ugostitelji, kao i francuski, njemački, nizozemski… Moraš uvijek u životu imati mogućnost usporediti nešto da bi mogao izvući nekakav zaključak, napraviti komparaciju. 

Jasno je po svemu što ste nabrojali da je vrijednost Linđa itekako velika. Kako se vama uvukao pod kožu, da ste ostali toliko dugo njegov dio? 

Nemam baš racionalni odgovor na to. Ali kako sam radio novinarski posao, u Dubrovačkom vjesniku sam počeo i imao sam stvarno dobre urednike koji su razumijevali izvan novinarske aktivnosti. I onda su me puštali da idem. Ali je uvijek bio dogovor – kad već ideš, onda napravi nešto i za nas. Godinama su me puštali, uz kombinaciju s godišnjim odmorom, a takav sistem se nastavio i kad sam bio u Slobodnoj Dalmaciji. Naravno da mi je to odgovaralo. Također, moja supruga Eja ne spada u one 'njorgave' i shvatila je da to volim i nije mi pravila  probleme. Kasnije, kad su došla djeca, sin Vlaho i kćer Marina su isto tako u svojim generacijama došli i plesali, a sada i oni spadaju u veterane. Zapravo su najveća Linđova vrijednost ljudi. Upoznao sam jako veliki broj generacija od moje, koja je sad 70+, do onih najmlađih koji su sada na pozornici i koji su sjajni – u plesnom, glazbenom i pjevačkom pogledu. To je stvarno jedno veliko zadovoljstvo, svaku godinu upoznavati toliki broj mladih, dragih ljudi, riječ je o neizmjernom bogatstvu. Kad dođem u banku – netko iz Linđa sigurno radi. U Porezni ured – isto tako. U bolnici naših medicinskih sestara i doktora koji su svojedobno balali ima 'kao u priči'. A mi smo mali grad i naravno da to puno znači. Kad god prođeš preko Straduna, imaš se kome javiti. Možeš samo poželjeti da u životu imaš toliko poznanika i da iz toga kruga stekneš neka prijateljstva koja su za cijeli život, to je zaista prekrasno. 

Obišli ste veliki dio svijeta i to vam je sigurno puno značilo. 

Danas možemo uz dva klika ići na Bali, Dubai, Sejšele... Što god te volja! Ali tad, u to vrijeme, su rijetki mladi ljudi mogli putovati. Nama su turneje i gostovanja bili jedan od najjačih motiva zašto smo se uključili u Linđo. Jer možeš ti balati, vježbati i dovesti to do savršenstva, ali ako nemaš kome pokazati, zaludu si radio. Vrlo je zanimljivo vidjeti kako reagiraju Englezi, Francuzi, Nijemci, Šveđani, Finci… Bio sam na hrpu turneja, potrošio tri ondašnje  putovnice u 22 godine. Kad se sjetim gdje sam sve bio, shvaćam da sam obogaćen. Probao sam bezbroj jela po zemljama u kojima smo bili, upoznali smo veliki broj ljudi, pili vina i pića koja su se kod nas samo spominjala u reklamama. Moja prva strana piva je bila talijanska Birra Perroni. Osamdesetih godina smo po Francuskoj nailazili na izbore, tad su me kao novinara zanimali plakati, posteri, emisije koje imaju na televiziji. U Parizu smo naišli na početke Homeinijeve revolucije...  Išli smo na World Travel Market u Londonu četiri godine zaredom, cijeli turistički svijet je na jednom mjestu, i tu su već prvi pokazatelji što se u sezoni može događati, tako da mi je to bilo jako korisno za posao. Plesali smo i za 100. obljetnicu Kipa slobode 1986. u New Yorku, bilo je nevjerojatno. Godine 1973. bio sam u francuskom Dijonu gdje je, na tada najpriznatijem svjetskom folklornom festivalu, Linđo osvojio Zlatnu kolajnu za ples i Zlatnu ploču za izvođenje narodne glazbe... Uspomena koliko voliš. 

Luko Brailo u skoku na nastupu 1973. godine

Vrijeme se promijenilo, a i sam Linđo se mijenjao kroz godine. Možete li usporediti Linđo na početku i Linđo danas? 

Svaka generacija donese neku svoju dinamiku, volju i snagu. Svaka nova generacija isto tako misli da je bolja od prethodne, to je normalno u tim godinama. Nije se nešto posebno promijenilo, u Linđu je uvijek u centru bio rad. Probe su nešto što je konstanta. Naravno da tu ima uspona i padova, sve ovisi o generaciji. Danas je Linđo vrlo ustrojena organizacija, ustanova u kulturi Grada. Tu se zna – postoji izvođački i pripremni sastavi, ravnatelj Vlaho Kljunak, Upravno vijeće, Umjetničko vijeće... Glazbeni i pjevački dio vode Enes Omerčahić i Vedran Ivanković, a Tehnički odjel Tomi Maleš. Fundus od oko 1500 narodnih nošnja čuvaju, paze i restauriraju Marica Vlahinić, Tajana Kera i Ena Mutapčić. Sada imamo umjetničkog direktora Andriju Ivančana koji je, uz ostalo, bio umjetnički direktor Lada. Došao je prije četiri godine nakon korone. Tad je ansambl 'pao' jer se nije moglo vježbati, nastavilo se kad su popustile mjere i to s maskama, a dotad su im voditelji slali videozapise s uputama. Sve je to divno i krasno, ali u folkloru se moraš uhvatiti za ruke, iza leđa, ostvariti kontakt s ekipom u kolu… Andrija je postupno radio s ljudima koje je zatekao, a sad se rezultati tog dobrog rada vide. Vidjeli ste ovo ljeto, četiri nastupa koja je ova generacija imala na Dubrovačkim ljetnim igrama. Posljednji, pred Katedralom, je bio 'wow'. Nema velikih tajni, moraš vježbati da bi mogao dobro odraditi nastup pred publikom. Nagrada dođe u vidu pljeska i pohvalnih komentara. Imao sam sreću što sam bio s ovom generacijom u Poljskoj, bili smo gosti njihovog državnog ansambla Mazowsze. Ni profesionalci nisu mogli vjerovati da naša dubrovačka djeca od 16 do 20 godina, uz nekoliko starijih, mogu biti 'al pari' s njima. Poljacima je to bilo iznenađenje, a mlada Linđova ekipa je to prihvatila kao izazov, obostrano je to bilo sjajno iskustvo. Oni će sigurno za 20-30 godina, kao ja sad, pričati nekim drugim novinarima kako su profesionalce 'stavili u mali špag'. 

Treba ih pohvaliti jer za mlade danas kažu da su nezainteresirani, nemaju koncentracije, volje ni želje. 

To je samo zato što je od početka gospar Sule Muratović, kao osnivač sa svojim suradnicima i pomoćnicima, postavio stvari na svoje mjesto. Znalo se – proba je nešto što je temelj. Mora se vježbati, a ako ne vježbaš, možeš biti nevjerojatno talentiran, ali ništa nećeš učiniti. Otpočetka se znalo ako proba počinje u 19:30 sati, do 19:25 moraš biti pripremljen, početi se zagrijavati... Ako treba, neke stvari moraš ponoviti bezbroj puta da bi izgledale kako treba, druge formule nema. Ta disciplina na probama ti kasnije puno pomogne i u tvom poslu, jer si se naučio da moraš doći navrijeme, biti pripremljen, raditi, da imaš obavezu. Linđo te na nenametljiv način gradi da postaneš bolje čeljade, da postaneš bolji radnik u agenciji, banci, školi… Bilo gdje. To ti pomaže da savladaš mnoge stvari i u životu i u poslu. Shvaćaš kako, kad imaš više ljudi na okupu, moraš raditi na drugačiji način nego kada si sam. O tim stvarima se ne razmišlja odviše kad imaš 16, 17 godina, to je ljudski i razumljivo. Kasnije vidiš da to ima uspjeha jer si odabran da budeš jedan od 40 koji će ići na turneju. Kad dođeš u neke ozbiljne godine, kad postaneš mama, tata, none, nono, onda shvatiš da si i svojom društvenom aktivnošću pridonio da se naša tradicijska kultura sačuva. U tom pogledu, ratna generacija Linđa je zaslužna što je Ansambl opstao i u najtežim dubrovačkim trenucima, u vrijeme agresije, vježbali su unatoč bombardiranju, to se mora reći i ljudski im zahvaliti. 

Sad ćete se i vi vratiti na pozornicu. Kako teku pripreme za veliki koncert 18. studenog u Gospinom polju? 

Pripreme dobro idu. Mario Kristić, koji je kao dječak došao u Linđo s 12 godina i 52 je godine u Ansamblu, vježba s nama veteranima. Tetoši nas i pazi. Mi dajemo koliko možemo u našim godinama. Mlađi veterani koji imaju po 30, 40 godina mogu s nekoliko proba izaći na pozornicu. Mi u klasama 60, 70+ ćemo učiniti koliko možemo, a sasvim sigurno će slavljenički koncert biti dobar, to je uvijek tako bilo. Veterani mogu koliko mogu, srce bi htjelo više, glava isto tako, ali tijelo u nekim godinama više ne može ni izbliza koliko je moglo. Zato imamo mladu ekipu, koja nosi program. Mi ćemo se pokazati u nekoliko plesova, da se pokaže kontinuitet. A taj kontinuitet nije mali, 60 godina jedne organizacije, ustanove, danas priznatog Ansambla je vrlo veliki jubilej. 

Luko Brailo i dugogodišnja partnerica Nataša Vujević Beus na proslavi 45. godišnjice Linđa

Svaka godišnjica je bitna, ali kad je okrugla i ovako velika, isto jako puno znači. 

Naravno, a tim više što prije pet godina nismo mogli raditi 55. godišnjicu jer je bila korona. U međuvremenu su došle generacije novih mladih veterana. Konkurencija je u Lazaretima tolika da je to nevjerojatno. Kad mlađi dođu i vide koliko je ljudi kroz 60 godina prošlo kroz Linđo, to su slapovi emocija i zadovoljstva. I kad se pogleda unatrag: Linđovih ljudi nema u crnim kronikama, u rubrikama Politika i Kriminal. Linđovi ljudi su normalna čeljad, čeljad dubrovačka. Dobri su ugostitelji, vodiči, liječnici, inženjeri, bankari, novinari...   

Znači li to da nas čeka spektakl u Gospinom polju? 

Kad se spoje energije, od djece od desetak godina do nas 'najmlađih' od 70 i kusur, to je eksplozija radosti i veselja. Netko tko to nije doživio, taj ne može to racionalno pojmiti. Imam sreću pa sam od naše prve obljetnice 1975. godine bio na svakoj i na svakoj sam plesao. Nevjerojatna je to količina emocija, volje i želje da se pokažeš u najboljemu svjetlu, tako da se oko toga uopće ne sekiram. 

Povremeno se jave priče kako je Linđo u problemima, da će propasti… 

Ti koji pričaju tako, neka pročitaju vijesti od ovih dana. I ove jeseni je 50 i nešto mladih ljudi došlo na audiciju. A 20 ih iz najmlađeg sastava prelazi u novu pripremnu grupu. Brojevi jasno govore. Od njih 70, prema mom iskustvu, mora ostati njih 20-ak: 10 cura, 10 momaka, koji će kroz iduće godine biti na pozornici kao plesačice, plesači, glazbenici, pjevači… To je zapravo jedan fenomen, u drugim gradovima u Hrvatskoj toga nema, da se svake godine 50-ak mladih ljudi odluči doći i da je to čvrsti temelj na kojem možeš graditi i odlučiti što ćeš i kako raditi dalje. I naravno, 'krvavi' rad, što sam već spomenuo, bez toga ne ide. 

Na temelju prvih 60 godina, moglo bi se reći da je Linđova budućnost svijetla. 

Ne bojim se za Linđovu budućnost. Nitko ne zna što se danas-sutra može dogoditi, živimo u suludim vremenima. Ali u taj scenarij uopće ne želim ulaziti. Ako ostane koliko-toliko normalno u Dubrovniku kao što je sad, poveznica s turizmom, taracom na Revelinu, pozornicom u Lazaretima, tu apsolutno nema straha za nadolazeće godine.