-Odavno putujemo svijetom i iskusili smo mnogo sjajnih i loših restorana. Ovo je daleko najgora hrana koju smo ikad doživjeli. Moja žena je slučajno provjerila recenzije prije nego što smo naručili i htjela je da odemo, ali sam je uvjerio da ostanemo. Bila je to ogromna greška – dodaje drugi gost Lajka. 

-Ne dolazite! Boca vode košta 10 eura. Couvert je 3 eura po osobi. Svaki trošak je skriven sve dok ne krenete platiti, a onda shvatite da traže više od 30 eura koje nigdje niste vidjeli. Užasno iskustvo, svakako izbjegnite! – ističe treći. 

-Bili smo privučeni menijem od 15 eura. Nigdje nije bilo cjenika pića. Mala Fanta i Coca cola su po 7 eura, čaša vina 10. Couvert za nas šest naplatili su 21 euro. Jeli smo užasne smrznute proizvode. Na kraju smo nas šest platili 161 euro, a bili smo privučeni menijem od 15. Mislili smo da je greška – zaključuje turist koji je bio u Lajku ovoga mjeseca nakon čega je ostavio ljuti komentar na TripAdvisoru. 

Ukupna ocjena u stalnom padu 

Iščitali smo sve recenzije iz ove godine na spomenutoj internetskoj stranici i zaključak je nedvosmislen – Lajk je daleko najgori restoran u Dubrovniku. Doduše, ukupna ocjena mu je čak solidnih 3,1. Ima identičan broj petica i jedinica, što hoće reći da je prosječan, pa kako onda možemo tvrditi da je najgori? Naime, postoji logično objašnjenje. Bivši vlasnik bio je Alan Đurović i za vrijeme njegovog vođenja Lajka, restoran na Prijekom dobivao je odlične ocjene. Onda je Đurović izašao iz posla, a preuzeo ga je Frano Banić, koji je dubrovačkoj ugostiteljskoj sceni poznat kao vlasnik nekadašnjeg restorana Korta koji je također bio najgori po ocjenama posjetitelja. Otkako Banić vodi Lajk, ukupna ocjena restorana neprekidno pada. 

Tako ove godine ima skoro sve same jedinice, dvije dvice i jednu tricu. Malo je reći da su posjetitelji razočarani cijelim iskustvom. Ne samo da neprekidno spominju kako je hrana loša, odnosno da su porcije male i da se podgrijavaju, nego stalno ističu da nigdje nema cjenika pića koje je užasno skupo, te da se naplaćuje usluga couverta. Uglavnom svi plaću što nisu provjerili recenzije i žele upozoriti buduće posjetitelje da nikako ne idu tamo, jer će imati jedno od najgorih ugostiteljskih iskustava u životu. 

No, Dubrovački dnevnik se svojevoljno uputio na ručak kako bismo sami na vlastitoj koži provjerili što se događa u restoranu za kojeg svi kažu kako je klasična turistička zamka. Odmah nam je u oči upalo, što je jako zanimljivo, da Lajka uopće nema na Google Mapsu. Svi koji se bave ugostiteljskim poslom žele biti što vidljiviji, a daleko je najvažnije da se nalaze na Google Mapsu, jer će ih tako budući posjetitelji najlakše pronaći, no Lajk kao da je ispario. Zanimljivo i jako čudno. Stoga se dio ljutih posjetitelja zezne pa recenzije krivo ostave nekim drugim restoranima. Najbliži je (bio) Restoran Sciabecco gdje su vlasnici, još dok su radili, ljutim posjetiteljima odgovarali kako su pogriješili restoran koji ocjenjuju. No, iako Sciabecco više ne radi, posjetitelji Lajka i dalje tamo ostavljaju ocjene što je lako provjerljivo na Google Mapsu. Vlasnike nekadašnjeg Sciabecca zvali smo za komentar, ali nisu bili raspoloženi za davanje izjava. Samo su nam kratko kazali da se više ne bave ugostiteljstvom. 

Tako da Lajk u praksi uopće nije lako naći. Ipak nekako uspijevamo. Vlasnika Frana Banića ugledasmo na vratima.  

-Gdje možemo sjesti? – pitamo ga. 

-Nigdje. Nema mjesta, sve je zauzeto! – odgovara Banić – Cijelo popodne imamo bukirane grupe. 

Dvaput nema mjesta 

Kolegica i ja se pogledavamo, nejasno nam je govori li istinu ili nas je skontao da smo novinari, pa ne želi da sjednemo. Kako god, odlazimo ovoga puta praznih ruku i trbuha. Za nekoliko dana, krećem sam prema Lajku. Banić je opet na vratima, opet ga pitam mogu li sjesti, on opet odgovara da nema mjesta, sad će mu grupe. 

-Je li ti to mene zajebavaš? – pitam ga – Znaš tko sam, pa ne želiš da sjednem. 

-Nemam pojma tko si – govori mi Banić. 

Predstavim mu se i kažem zašto sam ovdje. Zbog groznih ocjena na Trip Advisoru. Želio bih porazgovarati s njim, jako bih želio, pa da mi kaže svoju stranu priče, ali on neće. 

-Nemam komentara na recenzije. Ti svoja posla, ja moja – kratko je izustio. 

Zaista sam htio da mi kaže više o svom načinu rada. Mnogi s kojima sam razgovarao, pripremajući se za priču o Lajku, govorili su mi da je sramotno što takav objekt postoji u Dubrovniku i da se na taj način stvara loša slika o gradu. Ja iskreno nemam nikakvih negativnih emocija prema ovom restoranu na Prijekom. Uostalom, za mene je bilo koji ugostitelj sinonim za pljačkaša i s tim nemam problema. Svako ljeto vozim brodove, posjetio sam na stotine restorana i svi su više-manje klasična pljačka. Evo recimo oni na Kornatima. Da, ispeći će vam zubatca na gradelama, bit će riba sjajna, ali sve što dobijete uz to, brutalno je precijenjeno. I vina, i pomadore iz Konzuma, i blitva iz neke španjolske ili talijanske korporacije. A sve košta kao svetog Petra kajgana iz podnog uzgoja. U kornatskim restoranima platit ćete po glavi oko 100 eura, a dok jedete kapat će vam s čela u pjat, jer nemaju klimu, a roštilj su postavili isuviše blizu stolova, pa je vruće kao u turskoj kupelji. Drugim riječima, čak i kada dobijete vrhunski spremljenu ribu, u biti su vas opljačkali. Ali razumijem i njih. Rade par mjeseci, mora se zaraditi za čitavu godinu, kako drugačije nego pljačkom? A ugostiteljski posao je sve, samo ne lagan, počevši od plaćanja brutalnih najmova i raznih davanja državi, pa nadalje. Koliko se meni puta kod kuće dogodi da se zeznem s hranom, propadne mi i moram ju baciti. Kako li je tek u restoranima? 

Stoga imam za njih empatije, i rekoh nemam nikakvih problema s njihovom precijenjenošću. Uostalom, čemu drugo služe turisti ako ne pljačkanju? Da je u restoranima sve sjajno, domaće, ekološki i povoljno, milijuni turista, ali i domaćih bi dolazili jesti i to nikakva ni logistika, ni infrastruktura ne bi mogla podnijeti. Na kraju krajeva, tko turiste tjera da jedu u restoranu? Lijepo se potrudi, spravi sam u apartmanu (bar su oni cjenovno još uvijek povoljni), bit će bolje i jeftinije nego u bilo kojem ugostiteljskom objektu. Niti tko turiste tjera na putovanje, niti na potrošnju u restoranu.  

Neće nikada, neće nikada 

Mislim da je ovaj rad Frana Banića čak i stresniji od prosječnog ugostitelja. Ja bih ga, da je pristao na razgovor, pitao kako mu se da ovako raditi, pa zar ti ne bi bilo lakše spraviti malo bolju hranu i prodati mrcu jeftinije vino i bocu vode, opet bi lijepo zaradio, a ne bi bio okružen s toliko negativnih emocija? Na kraju krajeva, može ti doći neki škotski rmpalija pa ti direktom platit couvert, a aperkatom bocu vode od 10 eura. Kakvi uopće kuhari rade za njega? Traži li on namjerno one koji ne znaju kuhati? Pa čovječe, bar ćevape svaka budaletina može na brzinu ispeći, zašto ih podgrijavaš? Eto sve bih ga to pitao, ali nije htio govoriti. Kako god, smatram da turisti u Lajku dobiju nezaboravno iskustvo, a što je drugo bitno na putovanju ako ne uspomena za cijeli život. Zaboravit će posjetitelji i zidine i Stradun i Lokrum, ali Lajk nikada. 

No, to nezaboravno iskustvo moglo bi uskoro nestati. Naime, obitelj Škarica, vlasnik prostora u kojem je Lajk, neće Baniću produžiti ugovor kada mu istekne na kraju ove sezone. 

-Kada je on dolazio nismo znali o kome se radi. Slatkorječiv je, odličan u priči. Tko se nadao da će se ovo dogoditi, ja to nisam vidjela nigdje na svijetu. Stoga nećemo produžiti ugovor koji je bio na pet godina – rekla nam je Luce Škarica koja je i sama vlasnica Konobe Sebastian. 

Inače, o Franu Baniću ne znaju puno ni stanovnici stare gradske jezgre. I on je sam rođen unutar zidina, ali ni najveće kundurice nam nisu znale reći koja je njegova životna priča, kako je završio u ugostiteljstvu i zašto radi na ovakav način. Kako god bilo, Frano Banić, Korta i Lajk već su utkani u dubrovačku legendu.