Muzej Uffizi je najveća znamenitost Firence, koju rijetko koji turist preskoči, nešto poput dubrovačkih zidina. Tome u prilog svjedoči činjenica da smo ulazak u muzej čekali tri sata. Ogroman broj posjetitelja želi posjetiti staru palaču obitelji Medici i razgledati umjetnine ponajvećih svjetskih majstora poput Leonarda da Vincija, Michelangela, Botticellija, Carvaggia, Tiziana i ostalih.

Ulaz u galeriju je 11 eura, odnosno oko 80 kuna, što znači da je razgledanje ponajvećih svjetskih umjetnina jeftinije od ulaska na dubrovačke zidine. Doduše, ako ne želite čekati red, ekspres ulaznicu platit ćete više znatno više, odnosno  20 eura.

Galerija Uffizi, vjerovali ili ne, ima samo jedan WC i nije velik, tako da se red čeka i za obavljanje nužde.

Velika atrakcija Firence su i renesansni vrtovi oko palače Pitti, nevjerojatno djelo koje je također financirala obitelj Medici. Vrtovi su ogromni, s ribnjacima, amfiteatrom i svakakvim vrstama biljaka. Upad u taj raj na zemlji je 11 eura, a za obići ga uzduž i poprijeko treba vam nekoliko sati.

Ulaz u katedralu ne naplaćuje se, iako je firentinski Duomo jedan od najljepših i najpoznatijih na svijetu. Doduše unutrašnjost je puno manje atraktivna od fasade, pa je to možda jedan od razloga zašto je ulaz besplatan.

Kao što Dubrovnik ima svoj Card, tako i Firenca ima svoju karticu za ulazak u razne muzeje te tako možete ostvariti popust.

CIJENE UGOSTITELJSKIH OBJEKATA

Pisali smo već kako cijena kugle sladoleda u Firenci iznosi 5,5 eura. To su naravno cijene na najtraktivnijim lokacijama, dok drugdje 'gelato' košta 3 eura. Cijena piva u kafićima kreće se od 4 do 5 eura, što je poprilično više nego kod nas.

Doduše teško je te ugostiteljske objekte nazvati kafićima, jer Talijani ne gaje kulturu ispijanja kave kao Hrvati. Ti ugostiteljski objekti su maleni, a služe za srkanje kave s nogu, a ne za sjedanje. Osim na vanjskim terasama.

Pizze dođu oko 10 eura, tijesto je drugačije od hrvatskih pizza, no nije svaka talijanska pizzerija nužno bolja od naših.

VINA

Toskana je poznata po vinogradima i proizvodnji vina, posebno vrste Chianti. Chianti je crno vino slično plavcu malom. Zanimljivo, cijene Chiantija u šoping centrima su povoljnije nego Plavca kod nas. Ima bezbroj vrsta tog toskanskog napitka, ali za svega 3, 4 eura mogu se kupiti vrhunska vina što kod nas nije slučaj.

Kad smo već kod šoping centara valja kazati da Talijani imaju jako malo supermarketa. Čitav naš kvart gdje smo odsjeli (blizu stadiona Artemio Franchi) nema nijednu butigu. Do najbliže trgovine treba šetati oko 15 minuta. Talijani šoping obavljaju jedanput tjedno, i to na veliko, pa uopće ne odlaze u trgovine osim u pekarnice kupiti malo kruha.

SMJEŠTAJ

Četiri dana spavanja, platili smo 50 eura po glavi. Doduše kuhinju i WC smo djelili s vlasnikom. Do centra se s tog mjesta ne može pješice, ali javni prijevoz nije skup. Košta samo 1,2 eura, i po tome je Firenca jeftinija od Dubrovnika.

Gledajući što ćemo iznajmiti nailazili smo na svakojake cijene. Zanimljivo da smještaj nije skup. Čak se i u centru za 4 noći može naći apartman (bez vlasnika) za svega 80 eura po glavi.

PRIJEVOZ I PARKING

Gotovo da nema mjesta u Firenci gdje se parking ne naplaćuje. Kako ste bliže centru, i cijena za sat vremena parkiranja raste. Tako je blizu starog dijela grada parking po satu više od 2 eura, dok je u rubnim djelovima grada 0,6 eura po satu.

Za razliku od Dubrovnika, možete u minutu birati do kojeg ćete roka platiti parking. Kako ubacujete kovanice u automat, tako on odmah na ekranu napiše do koliko sati parking vrijedi.

Tako ispada da je i parking u Firenci povoljniji nego u Dubrovniku,  ali zato benzin nikako nije. Cijena EuroSupera je oko 1,8 eura, što je znatno skuplje od naše cijene oko 11 kuna po litri. Cijena talijanske autocestarine slična je onima u Hrvatskoj.

Također, parking u centru Firence možete u potpunosti zaboraviti. Lakše je dobiti na lotu, nego tamo parkirati automobil. Osim toga, promet je jako gust, a Talijani se doslovno bore za prometne trake, pa u vožnji treba biti jako koncentiran, pogotovo ako niste sigurni kamo idete.

KONCESIJSKI NERED

Diljem Firence na najatraktivnijim lokacijama, siromašni sloj (ponajviše crnci i druge manjine) prodaje razne suvenire bez plaćanja ikakve koncesije. Tako se preko Ponte Vecchija jedva može prolaziti, a slično je i duž šetnice rijeke Arno.

Naravno da oni za tu trgovinu nemaju nikakve papire, odnosno obavljaju je na crno. Za razlike od Firence, na Stradunu takvih prodajnih objekata još uvijek nema, odnosno nitko ne prodaje suvenire na divljaka.

Afrikanaca ima na svakom koraku, a Talijani se ljute na njih, jer im otimaju posao. Tako smo dosta puta naletjeli na grafite koji pozivaju da je dosta imigranata. Doduše, pitanje je bi li Talijani uopće radili slabo plaćene poslove poput stanovnika porijeklom iz Afrike.

RECESIJA

Italija se danas nalazi u sličnoj situaciji kao i Hrvatska. Totalno su ovisni o turizmu, a od nas su jedino bolji što se tiče proizvodnje prehrambenih proizvoda poput mozzarele, sireve, vina, tjstenine...

Tvornice su im propale kao i naše, pogotovo automobilska industrija je na koljenima. Fiat, Alfa i Lancia nekad su bili divovi, a danas ćete ih jedva naći na talijanskim cestama. Talijani su bili poznati i po tvornicama odjeće, te namještaja, ali tekstilna industrija poput Kappe i Bennetona preselila je proizvodne pogone na Daleki istok gdje je jeftina radna snaga, a talijanske brendove poput Scavolinija sve više uništava jeftini namještaj IKEA-e i drugih.

Čak ni dolina rijeke Po nije previše obrađena. Golim okom se vidi recesija koja jede talijansko gospodarstvo. Možda se to ponajbolje uočava na nogometu. Serie A nekoć je bila najbolja i najbogatija liga na svijetu, a danas se nogomet igra na raspadnutim stadionima, jedva nešto boljima od hrvatskih. Artemio Franchi je prije 20 godina bio ponos Firence, igralište na kojemu se igralo Svjetsko prvenstvo, i kojim je kraljevao Gabriel Batistuta, a danas je to staro, orunulo betonsko zdanje, koje vapi za nekim boljim vremenima. O stadionu u Empoliju nećemo trošiti ni riječi. Nevjerojatno je da se tamo uopće igraju utakmice prve talijanske lige, s obzirom da je dio tribina montažnog karaktera i pitanje je koliko je uopće siguran za gledanje utakmica.

Također, talijanske autoceste pune su rupa i zahtijevaju temeljitu rekonstrukciju, posebno one koje se prostiru preko Apenina – upravo te prometnice danas su umjesto ceste sunca, postale ceste smrti.

Maro Marušić