U prijašnja vremena ljekovite trave koristile su se za liječenje raznih bolesti. U dubrovačkom su kraju ljekovito bilje nazivali jednostavno travama. Ignjat Đurđević u spjevu Suze Marunkove spomenuo je i žene iz Maranovića s Mljeta koje su bile poznate travarice. Na selu su postojali mali kutići, obično na prilazu mjestu, u kojima se uzgajalo ljekovito bilje. Svi su mogli ubrati trave za svoju potrebu i nikoga se nije odbijalo. Govorilo se da bilje neće djelovati ako se naplati, ali onaj tko bi ga ubrao ipak bi često utisnuo u zemlju novčić da nitko ne vidi. Taj novčić nazivao se parica, a prema njemu je i kutak u kojemu je bilje raslo dobio ime. Tijekom vremena nestao je taj lijepi običaj, a seljaci su u tim kutićima znali pronaći od zemlje nagriženi novac koji su nazivali minčina – nešto bezvrijedno. Najčešće su to bile bakrene minice koje su se kovale od XIV. do XVII. stoljeća. 
Upravo sam gledala emisiju o čajevima, većina čajeva u saketićima osim crnih obična su aromatizirana piljevina. Uz obilje samoniklog ljekovitog bilja zbilja je šteta piti takve mješavine. Otvaram škatulice vadim to mirišljavo blago, kuham čaj. Ništa u sjećanje ne može tako prizvati područja u kojima sam ih brala u Konavlima, Župi, Pelješcu kao te male biljčice. Pod suncem juga raslo je, dio toga bogatstva svake godine uberem ili mi poklone prijateljice, a svi ti vonji vraćaju doma... U Maškaratama ispod kuplja Iva Vojnovića gospođa Ane pruža uvarak djevojčici Anici koja umire od sušice, govoreći joj: „Ala da … ne čuješ li kako vonja. Od sansega je, su tri kaplje ćene ljubice i su dvije pelina, a sve su to trave našijeh hridi, pa imadu zato u sebi trag našeg sunca i gorčinu naše duše i malo naše snage i puno, znaš, puno našeg smilovanja.“