Ko to tamo 'peva? Pa 'peva' Aleksandra Prijović, i pjevat će pet večeri zaredom u prepunoj zagrebačkoj Areni. Karata više nema. Pjevat će na istom mjestu 22. prosinca Goran Bare i Majke, ali samo jednu večer. Karata, u trenutku pisanja ovog teksta, još uvijek ima.

I dok se hrvatska publika svim silama brani i pravda kako 'ne slušaju oni cajke', pokazatelji su tu. Netko je napunio pet zagrebačkih arena, netko drugi još nije uspio ni jednu (a možda ni neće). Ne govori se tu nužno o kvaliteti i nekvaliteti izvođača, nego o interesu publike.

Ova priča je primjenjiva i na Dubrovnik. Često se zna kazati kako mu nedostaje kvalitetnih koncerata, alternativne scene, nastupa umjetnika, međutim sve je pitanje ponude i potražnje. Jedna takva uistinu lijepa priča održavala se godinama u kampu Solitudo gdje su nastupila brojna velika imena koja spadaju u onaj glazbeni izričaj koji se ocjenjuje kao kvalitetan.

'S 500, 600 ISTIH LJUDI NE MOŽEMO NIŠTA'

U Solitudu je tako nastupala Morcheeba, ali i Zemlja Gruva, Darko Rundek, Urban, Bare i Majke, SARS, Hladno pivo, Parni valjak… Svi oni koji ne izvode 'cajke' ni zabavnu muziku. No, taj projekt je zbog neisplativosti obustavljen.

„Mi smo još i dobro radili do korone, stvorili smo odličnu bazu ljudi koji su dolazili na koncerte i dovodili smo odlične bendove. Dubrovčani su stvorili naviku dolaska u Solitudo jer su znali kako će dobiti dobar koncert i produkciju, imali smo odličnu perspektivu za daljnji rast. No, nakon korone se sve raspalo. Imali smo tu uvijek istih 500, 600 ljudi, a s time se ne može raditi“, izjavio je Dino Bahtijarević, direktor tvrtke BABA Production koja je u Solitudu organizirala brojne koncerte kvalitetnih izvođača.

U istoj večeri tako nastupa netko od njih, no s druge strane održava se i koncert Jole ili Maje Šuput na nekoj drugoj lokaciji. I masa će nahrupiti na Maju Šuput – možda zbog toga što taj koncert bude besplatan, u sklopu neke od kotarskih večeri, a možda i zbog toga što mase to više slušaju.

'DRAGE VOLJE BISMO NASTAVILI SA SOLITUDOM, ALI TREBA NAM POMOĆ'

„Tijekom zadnjeg 'Ljeta u Valamaru', doveli smo Konstraktu, a čovjek sto metara dalje organizira koncert grupe Detour. Jednostavno, ne razmišlja se i onda pravimo problem jedni drugima. Doveli smo i grupu Parni valjak, a iste večeri se održavala Noć Uvale gdje je ulaz besplatan. Dubrovnik nije toliko velik grad da bi mogao podnijeti dva koncerta iste večeri tj. da bi oba koncerta mogla biti odlično posjećena“, izjavio je Bahtijarević. 

Naposljetku su se povukli iz Dubrovnika jer je cijela priča postala neisplativa, no ostala je otvorena mogućnost za povratak.

„Ima i za to prostora, ali ne možemo sami ništa. Trebala bi nam nekakva financijska potpora i pomoć, možda pomalo i od lokalne samouprave, ali i sponzora. Ljudi su nas zvali i žele da se u Solitudu nastavi ta priča i mi ćemo to napraviti drage volje, ali ako bude sluha“, tvrdi Bahtijarević.

KAD UBLAŽIŠ ISTOČNJAČKI 'MELOS', DOBIJEŠ SEVERINU, SAMO S BOLJIM GLASOM

No, pomoć ne bi bila potrebna da Dubrovčani zaista obožavaju glazbenu kvalitetu jer bi hrlili na koncerte koji je i predstavljaju. Zato uopće ne čudi što je Aleksandra Prijović rasprodala pet arena. Oni koji kažu kako slušaju kvalitetniju glazbu od 'cajki', branit će se klapama. Međutim, ni to nije ono što se podrazumijeva kao vrijedno umjetničko stvaralaštvo. Klapska pjesma kakva se danas sluša s klapom nema puno veze. Ona se, naime, izvodi bez instrumenata. Stihovi poput 'Kako ću joj reć da varim kad je u kafiću barim?' ili 'Nije meni nikad dosta, prilipa si moja vila' nisu najmudriji na svijetu.

Još jedno nepopularno mišljenje – Oliver Dragojević može biti kralj i car, njegove će se pjesme slušati zavazda i ima nekoliko uistinu sjajnih balada, međutim nije i ne spada u sam vrh onoga što ima veliku umjetničku vrijednost. To što takav status kod šire publike nemaju Arsen Dedić ili Josipa Lisac, koji to jesu, govori o tome što se u Hrvatskoj preferira.

Uostalom, glazba Aleksandre Prijović ne razlikuje se previše od one koju izvode naše dvije najuspješnije pjevačice – Severina i Jelena Rozga. Kad se iz pjesama Aleksandre Prijović samo donekle razblaži istočnjački 'melos' i razvlačenje samoglasnika karakterističan za turbofolk, dobije se – Severina. Uz razliku što Aleksandra Prijović ima veće glasovne sposobnosti i bolju produkciju, a i sa svojih 28 godina može napuniti pet arena. To Severina, sa svojih 28, nije mogla. 

Strastvenog ljubitelja glazbe i dugogodišnjeg DJ-a Petra Ipšića pitamo postoji li uopće razlika između glazbe koju izvodi Prijović i hitova Severine, Rozge, Šuput…

NEKE OD SEVERININIH NAJVEĆIH HITOVA NAPISALI SU AUTORI KOJI RADE 'CAJKE'

„Kako bih se upoznao s likom i djelom dotične gospođe, a bez da ugrozim algoritme na Spotifyu, odlučio sam se na YouTubeu preslušati nekoliko njenih najvećih uspjeha. I odmah ću odgovoriti na vaše pitanje – mislim kako nema posebne distinkcije između zvuka Aleksandre Prijović i pjesama kakve posljednjih desetaka godina izvode Severina, Jelena Rozga ili Maja Šuput, za koje ste pitali“, kaže nam Ipšić dodavši kako su upravo autori nekih od najvećih hitova Severine ili Rozge srbijanski autori koji rade i za turbofolk izvođače.

„To je primjerice Dušan Bačić koji je napisao 'Tarapanu' Severine ili 'Tsunami' Jelene Rozge i dvojica 'hitmejkera' Filip Miletić i Miloš Roganović, tzv. 'aspirinaca' (po pjesmi 'Aspirin' koju izvodi Seka Aleksić i koja ih je proslavila) koji su za Severinu napisali gotovo cijeli album 'Dobrodošao u klub' s kojeg nema pjesme koja nije postala hit, a suradnja je nastavljena i kasnije“, govori Ipšić te paralelu povlači s dvojcem Huljić koji je u Hrvatskoj postigao veliki uspjeh. Kako kaže, radi se o 'ljudima od zanata' koji znaju što rade i što pali kod publike koja ne postavlja posebno visoke glazbene kriterije.

„To je osuvremenjena verzija balkanskog popa, kvalitetno snimljena, s atraktivnim spotovima i niskokaloričnim tekstovima koji se bave temama ljubavne nevjere ili dobrog provoda u klubu (treća tema uglavnom izostaje). Najveća razlika je što kod naših pjevačica nema karakterističnog cajkaškog 'razvlačenja samoglasnika' na kraju stiha, ali suštinski i produkcijski je to 'ista pasta'“, govori Ipšić.

Na pitanje zašto su turbofolk izvođači toliko popularni u Hrvatskoj, nema decidirani odgovor, ali ima određeno mišljenje.

„Nisam sociolog pa se ne bih upuštao u traženje objašnjenja u tom smjeru. Za razliku od 'narodnjaka' koji su mojoj generaciji, vjerujem, bili nezamislivi i identifikacijski miljama daleko, ovdje se ipak radi o plesnoj pop glazbi koja koketira s modernim trendovima u dance pop produkciji i, očito uspješno, cilja na mladu publiku koja izlazi i zabavlja se. Jer kako inače objasniti fenomen bosansko-hercegovačkih 'trepera' Jale Brata i Bube Corellija? Ovaj dvojac svoje stihove mrmlja i provlači kroz iritantni 'auto tune'. Teme su im žene, novac, klubovi, partijanje i, pazi sad, mafijanje (termin koji su inače sami skovali). Možda po definiciji to nije turbofolk, ali žestoko koketiraju s njim, a publika im je ista“, govori Ipšić koji ističe kako broj pregleda njihovih najvećih hitova na YouTubeu debelo premašuje brojke najvećih regionalnih zvijezda poput Severine, Petra Graša, Zdravka Čolića, Sergeja Ćetkovića ili Dina Merlina, ali i Aleksandre Prijović.

„Ne mogu objasniti taj fenomen, ali možda ne bi ni trebalo pokušavati. Ipak je sve to samo glazba. Ona je univerzalno razumljiva, ona zabavlja, ali također oplemenjuje i ujedinjuje, pa neka ljudi slušaju ono što ih veseli. Ne čine nikome štetu, osim svojim ušima. Oni koji žele, pronaći će kvalitetnu pop glazbu, koje ima, i više nego što se na prvi pogled može činiti. Ja sam (uvijek) optimist“, zaključuje Ipšić.

GLAZBENI SNOBIZAM

Ljudi jedu različitu hranu, oblače različitu robu, gledaju različite filmove, čitaju različite knjige, no kad se govori o slušanju glazbe, kao da vlada poseban snobizam. Onaj muzički snobizam. Istina je kako postoji kvalitetna i ona manje kvalitetna glazba, kako svaka pjesma ne vrijedi umjetnički jednako, ni izvedba, pa ni izvođač… Postoji glazba koja će tjerati na relaksaciju, postoji i ona koja će potaknuti razmišljanje, koja će obraditi složenije misaone procese, složenije situacije i emocije. No, ljudski je s vremena na vrijeme biti i površan, ljut, patiti za neuzvraćenom ljubavi… Rambo Amadeus, koji je turbofolku dao ime, je pametno primijetio kako je to – razbuktavanje najnižih strasti kod homosapiensa. Nije najbolja verzija homosapiensa, nije ni najdublja, ali je i dalje ljudska.

Pri tom konstantna podvala kako su ljudi koji slušaju turbofolk nužno glupaci, ne drži vodu. Turbofolk slušaju i doktori znanosti, mada neće svatko od njih to javno priznati, ali hoće Ivana Mijić Vulinović koja je elokventna, načitana i ima najveći stupanj obrazovanja. Ona smatra kako srž 'problema' s Prijovićkom kod dijela Hrvata ne leži u tome što je to turbofolk, nego što se radi o – ekavici.

„Glazba bi trebala biti univerzalni jezik, a o ukusima se, kao, ne bi trebalo raspravljati. Kod nas se glazba prizna kao univerzalni jezik, ali jasno – do granice sa Srbijom. A o glazbenim ukusima ne samo da se ne raspravlja, nego se one koji vole taj prekogranični pop-narodnjački melos, jer po mojoj slobodnoj procjeni to je trenutno najslušaniji, ali i najdiskutabilniji žanr, ponižava i posramljuje. Ako ti se sviđa, recimo, Aleksandra Prijović, ograničen si, nemaš ukusa ni mozga, a uz to nisi ni dobar Hrvat. Zapravo si bruka i sramota naroda svoga. A žena je rekorderka u punjenju zagrebačke Arene!“, govori Mijić Vulinović.

Njena generacija može se pohvaliti kako je odrastala uz ono što se kvalitetnom glazbom zove. Tako je bilo i s Mijić Vulinović. Odrasla je na rocku iz 60-ih i 70-ih.

„Obožavam Doorse, Led Zeppelin, Jimija Hendrixa, Azru, EKV, Balaševića… S druge strane, volim i 'trash' iz 90-ih koji je obilježio moje prve izlaske i ljubavi. Volim Arsena, volim i našu Terezu… Ipak, što sam starija, sve češće slušam jazz i klasiku. Zapravo, to je momentalno jedino što doma slušam“, kaže Mijić Vulinović.

No, kad je riječ o zabavi, vrijede druge preferencije.

„Ali za dobru zabavu, ne da nemam ništa protiv Aleksandre Prijović, Saše Matića, Harisa Đinovića, nego dapače! Ako sam zato bez ukusa i tupa – eto, neka sam! Snobizam bilo koje vrste, pa tako i onaj glazbeni, prezirem. Isto kao i miješanje baba i žaba!,“ kaže Mijić Vulinović pri tom navodeći kako se u ovu priču ne bi trebale miješati konotacije o Domovinskom ratu. Aleksandra Prijović je djevojka od 28 godina i s ratom nema veze.

'AKO PRIJOVIĆ DOĐE U REVELIN, ZABAVIT ĆU SE SAMO TAKO'

„Mogu shvatiti averziju prema Ceci koja je s četničkom kokardom paradirala po razrušenom Vukovaru i udovica je ratnog zločinca. To zaista razumijem. Ali zazivati zabrane nastupa ljudima koji nemaju takve mrlje u prošlosti i samo se bave svojim poslom, zabavljaju ljude, je suludo. Ključni problem je očito ekavica, a to mi miriše na fašizam, na što sam alergična. Ne sviđa ti se? Nitko te ne sili da kupuješ kartu“, poručuje Mijić Vulinović koja je potom dala svoju laičku prosudbu o glazbi koju izvodi Aleksandra Prijović.

„Glazba je nalik onoj Nine Badrić, doduše uz više ritma i primjesu istočnjačkog melosa, s time da Prijovićka ima bolji glas i izvedbu. Ako je ona teški narodnjak, onda je i Badrićka, a o Severini i Rozgi tek da ne govorimo! Ma smiješna priča! Ljudi, proširite vidike i više se zabavljajte, smijte, veselite, pa ćete manje analizirati i osuđivati“, govori Mijić Vulinović koja zaključuje – da, doktorica sam znanosti, a ako Aleksandra Prijović ikad dođe u Revelin, odgusta ću poći i zabaviti se samo tako!