Nikoleta Domaćin nije tipična tinejdžerica po mnogo stvari, a jedna od njih je sigurno ta da je jedina aktivna igračica američkog nogometa u Hrvatskoj. Sve je počelo poprilično spontano.

“Moj brat Lujo skoro od osnutka kluba trenira u Sharksima, znala sam za to, ali nisam znala da imaju juniore. Jednom kad me vodio u školu, išao je zalijepiti plakat za upis juniora, vidjela sam to i prvo smo se zezali da bih se mogla upisati, jer se baš zatvorio judo klub u kojem sam trenirala, pa sam tražila što ću raditi. Onda sam samo došla na trening vidjeti kako to zapravo izgleda i svidjelo mi se pa sam nastavila“, priča Nikoleta.

Počeci joj nisu bili previše izazovni.

„Brat mi je bio dio ekipe, jedan od trenera. A i druge sam znala otprije jer sam gledala utakmice, a i njegovi su prijatelji. Prihvatili su me bez problema“, kaže.
Što se tiče samog sporta, svjesna je da ga mnogi percipiraju kao 'muški', ali smatra da njoj sasvim u redu ide, a treninge dobro podnosi – neki su joj lakši, a neki teži. “Ovisi što je na rasporedu”, uz smijeh priznaje.

„Zahvaljujući bratu znala sam o kakvom se sportu radi, dok neki drugi pomisle na NFL i kako se tamo 'ubijaju', ali ja sam znala kako to otprilike izgleda i htjela sam probati“, objašnjava. Pravila se onima koji gledaju mogu činiti komplicirana, ali kad ti netko dobro objasni, a posebno kad si 'u sportu', vrlo se brzo hvataju.
Upadanje u 'muški svijet' u Sharksima joj zapravo nije bila prevelika promjena u odnosu na judo.

„Judo se isto malo više smatra muškim sportom, bilo je žena, ali opet ne puno. Što se tiče zahtjevnosti, američki nogomet mi je ipak malo zahtjevniji“, objašnjava.
PUNO HOBIJA, MALO IZAZOVA
U ekipi se, priznaje, prvo družila s onima koje je otprije poznavala, a i s rođacima koje je nagovorila da se upišu.

„Nisam uvijek bila jedina cura u ekipi, bila je jednom i moja rodica, trenirala je jedno vrijeme, ali je odustala. S vremenom sam se sprijateljila sa svima, pa mi nije bio problem kad su pošli ovi koje sam 'dovukla'“, smije se Nikoleta, koja kaže da je u prijateljstvu nebitno tko je koji spol i nema problema s opuštanjem u potpuno muškoj ekipi.

Veći joj je izazov dolazak na treninge, koji su tri puta tjedno.

„Živim u Orašcu, trening je u Gospinom polju dva sata, a mene pet sati nema doma, idem u 6 i po’ autobusom, vraćam se u 10 i po’, izgubim dio dana“, objašnjava i dodaje da, uz školu, ima i druge obaveze kao što su Linđo i limena glazba.

„Ali nije mi problem sa školom, nekad i kad ne učim, imam petice. Nekim stvarima se baš moram posvetiti, ali brojevi na primjer super idu, tako da ne učim puno, a opet dobro prolazim. Nije mi problem žonglirati“, kaže.

Ova godina je bila posebno izazovna, jer je za razliku od prošle, kad su joj svi interesi bili raspoređeni na 'svoje' dane, bilo preklapanja.

„Morala sam izostajati. Kad imam natjecanje, pođem na trening. Kad imamo koncert, pođem na limenu glazbu, a na Linđo pođem kad stignem, to sam zadnje počela, ali trudila sam se stizati sve“, bezbrižno priča Nikoleta o nizu svojih obaveza.

NA TERENU OZBILJNO, IZVAN NJEGA NEOZBILJNO

Američki nogomet možda može zvučati kao neobičan izbor za curu, ali Nikoleta to tako ne vidi. Puno je toga krivo u percepciji okoline oko samog sporta, primjerice da je preagresivan.

„I moji doma to tako vide i pitaju me kad ću prestati. Ali trudim im se objasniti da je to beskontaktna verzija, nema tučnjave niti ičega sličnog. Probala sam privući prijateljice, ali nisu bile od toga. Kažem im da je dobar sport, društvo je super, treninzi su kvalitetni, treneri su jako dobri i zabavno je“, govori.

Podsjetimo, flag football je beskontaktna inačica američkog nogometa, koja se igra „5 na 5”. Riječ je o sportu koji je uvršten u program Olimpijskih igara u Los Angelesu 2028. godine. Hrvatska reprezentacija svoj premijerni nastup imat će na Europskom prvenstvu u Parizu, koje se održava u rujnu.

No, ozljeda ipak ima, a Nikoletu su ozbiljne zasad zaobišle, pa je nakon utakmica i treninga imala samo ogrebotine. Većinom je ipak 'prošla lišo'. Posebno je zabavno na natjecanjima, a nedavno su se s Prvenstva Hrvatske juniori vratili sa srebrnom medaljom.

Foto: Marijan Marinović

„Na terenu je ozbiljno, a ovo sve drugo je neozbiljno!“, smije se Nikoleta.

A paze je u klubu, posebno oni stariji, doduše, kao i sve ostale juniore.

„Ne znam je li brat šalje poruke ili što… Ali stvarno jest, nemam se na što požaliti“, opet uz smijeh govori.

Želja joj je nastaviti se baviti američkim nogometom u budućnosti, ne vidi se kako odustaje od sporta, iako joj je, kao i u svemu, nekada došlo da 'digne ruke'.
„Kako mi se preklapalo više stvari, ne mogu propustiti jednu stvar, jer sam onda zapravo propustila – tri. A nekad mi se nakon napornog dana ne da, umorna sam, ali većinom dođem“, kaže i dodaje kako se, ako postoji mogućnost prelaska na višu razinu, definitivno želi nastaviti baviti američkim nogometom.

''TIPIČNI MUŠKI''

Oduvijek je bila sportski tip. Od četvrte godine je trenirala judo, prestala je u koroni, a u Sharkse se upisala u trećem mjesecu 2021. godine, kad je imala 10 godina.
„Razmišljala sam jedno vrijeme o odbojci jer sam je trenirala u školi i dosta sam je igrala, ali ne privlači me toliko. Ali ne mogu mirovati“, kaže.

Moramo se još malo vratiti na ekipu, jer biti okružen s dječacima sigurno, povremeno, može biti izazovno. Priznaje da postoje trenuci kad pomisli: 'Tipični muški!'
„Pogotovo jer je trening na kraju dana, pa već dođem na zadnjim živcima, nekad bude takvih momenata. Pomislim povremeno da bih ih trebala postrojiti, ali znam da tu nema pomoći. U redu su oni, ali muški su i postoje momenti kad mogu samo – okrenuti očima“, simpatično je iskrena.

A oni koji joj kažu da se mora prestati baviti američkim nogometom, samo je motiviraju.

„To me samo potiče da više treniram, njima u inat! Nastavljam trenirati zato što to volim, ali i inat pomaže“, ponosno zaključuje Nikoleta.