No Ruđer je daleko nadmašio ne samo svoje u obitelji, nego i sve Dubrovčane i Hrvate, i najveće europske znanstvenike tog doba. Završio je svećeničke „skule“ u Rimu, tadašnjem centru svijeta, postao član isusovačkog reda, svećenik – isusovac, ali je i njih nadrastao postavši jedan od najvećih polihistora svog vremena (tj. svestrani znanstvenik - matematičar, astronom, geodet, fizičar, filozof, pjesnik i diplomat) i kao takav uvažavan diljem Europe. Ono što je manje poznato, u svojim dubokim razmišljanjima dosezao dalje od atoma, radi čega se stalno kretao na granici između pravovjerja i hereze, da bi zapravo tek u skorije vrijeme dobivao prava priznanja - proglašen je začetnikom kvantne fizike. 

Za ovu prigodu za nas je najzanimljiviji njegov diplomatski rad, iz kojeg se može mnogo toga i danas naučiti. Dubrovnik je bio mala, minijaturna republika, koja se na razne načine dovijala da opstane. U tome je uspijevala najviše zahvaljujući svojoj čuvenoj diplomaciji. Za Dubrovnik su diplomati bili svi oni koji su mogli pomoći svojoj domovini. Republika nije oklijevala da traži diplomatske usluge i od Boškovića, i od drugih podanika koji su se proslavili u svijetu svojim znanjima i vrlinama. Ono što je interesantno i poučno, ovi su bespogovorno izvršavali sve postavljene zadatke ne pitajući za razloge, a često i na vlastiti trošak. Kako je Ruđer činio uspješno mnoge domoljubne usluga rodnom Gradu postao je čuven po svojim diplomatskim vještinama u Rimu i širom Europe. Bio je jednako štovan kako u naučnim krugovima, tako i na francuskom, engleskom ili bečkom dvoru).

S velikim sam zadovoljstvom u više navrata iščitavao monografiju „Ruđer Bošković“ Ivana Supeka (izdanje JAZU 1989 godine). Za svrhu ovog teksta uzeo sam dio o njegovom boravku u Beču 1757/8. Tamo ga je odveo diplomatski zadatak povjeren od pape Benedikta XIV, koji ga je primio u bolesničkoj postelji, i povjerio mu smirivanje svađa između slobodne Republike Luke (pod papinskom zaštitom) i Toskane (koja je tada bila u sastavu austrijskog carstva), a sporili su se radi posjeda okolo rijeke Serrezze. Radi toga je morao otputovati čak do Beča, do carice Marije Terezije.

Ondašnji uvjeti putovanja (konjima i kočijama) bili su neugodni, neizvjesni i dugotrajni, tako da se ova naoko mala diplomatska misija protegla na skoro cijelu godinu dana (počela je u proljeće 1767, a završila tek u proljeće, 1768. tj. kad je snijeg okopnio i kad su se prilike na putovima poboljšale.

"Ruđer Bošković bio je lijepo primljen na bečkom dvoru. On se sam začudio kako je već bio poznat u Austriji, koja je nosila krunu nekoć najmoćnijeg rimsko-germanskog carstva, a bila još uvijek među prvim europskim velesilama. Bio je ljubazno primljen od carice i cara (posve u sjeni snažne supruge-vladarice Marije Terezije), a kretao se u najvišem tamošnjem društvu, gdje je bilo i znanstvenika. Međutim, njegovo posredovanje za oštećenu Republiku Luku se otezalo, najviše zbog kancelara grofa Kaunitza koji je štitio interese Velikog Toskanskog Vojvodstva i, naravno, tamošnjeg kneza Habsburgovca..

Odsjeo je kod bečkih isusovaca koji su ga jako uvažavali – ni u dokolici nije mirovao (ostvario je novu konstrukciju mikrometra - tada još nije znao da će imati vremena i za mnogo veći znanstveni rad)..

U pismu bratu tuži se na česte društvene priredbe i ručkove. „Stoput bih radije bio u miru uz svoj radni stol“ Naziva taj život pri dvoru ciganskim, ali zaključuje rezignirano: „Tko je na plesu mora plesati“.
Tim druženjima i društvenim obvezama, upoznao je mnogo važnih ljudi (od znanosti do politike i vladanja) a njegovu misiju je omeo i odgodio i prusko-austrijski rat radi Šleske.

Njegove su najintimnije misli sadržane u korespondenciji s bratom Barom i rodbinom ili prijateljima u rodnom mjestu. Kao da se nije nikad uspio udomiti u svijetu razdrtom s toliko suprotnih sila i ideologija, punom zavisti, taštine i mržnje. Razočaran u sve te državnike, Ruđer će bratu napisati: „Koliko je lude čeljadi među onima koji se cijene prvi u politici!. Sad nešto malo poznam svijet“. To njegovo raspoloženje prema vladajućoj kasti s godinama će se još pogoršati, kad bude više upoznao glavne europske dvorove.

No, Ruđer se ipak zanosio Bečom, poput mnogo drugih Hrvata, čija je stara kraljevina ušla u austrijsko carstvo, pa on bratu piše o mogućnostima a i potrebama europskog ujedinjavanja, koji se još kroz generacije pamtilo kao svijest o „Pax Romana“:

„Kad se jednom budu europski narodi sjetili svoje zajedničke dužnosti za bratski napredak, tad bi moglo nastupiti veliko doba za grad Wien; ta nije li on plemenito jako srce našeg dijela Zemlje i stoga prirodna metropola, zaista naš materinji grad.“ Tu je progovorio veliki Europljanin koji je želio i predviđao europsku zajednicu, a što bi, da se ostvarilo, spriječilo Napoleonovu pustolovinu i oba svjetska rata, tako razornih za našu civilizaciju. Njemu se već tad ukazivalo kakav bi golem napredak postigli Ujedinjeni Narodi Europe — politički program nikad aktualniji negoli danas za sve narode starog kontinenta, razdrtog blokovskom podjelom i ideološkim ili vjerskim dogmatizmom!

Ruđer se divio Mariji Tereziji koja je bila okrunjena za rimsko-germansku caricu i ugarsko-hrvatsku kraljicu; a ona mu je također iskazivala štovanje kao znanstveniku. Kako se njegova diplomatska misija u Beču odugovlačila, morao je ustrajno obilaziti moćnike.

On spominje kako mu je za jedne posjete sam car (caričin muž) s poštovanjem htio pridržati ogrtač. Ugodan dojam mu je ostavio prijestolonasljednik Josip, koji je kasnije kao Car Josip II (mada liberal i prosvjetitelj) s bezobzirnim zakonima protiv Jezuita rušio i dobra učilišta pod redovničkim upravama, među njima i „prvu hrvatsku javnu gimnaziju i poslije visoku školu u Lepoglavi, koja ce biti pretvorena u zatvor, tj. školu druge vrste.

Njegova diplomatska misija bila je u jesen povoljno dovršena. U znak zahvalnosti Republika Luka ga je uvrstila među svoje plemiće, što je on odbio kao neprilično jednom isusovcu. Kad se spremao napustiti Beč navalila je oštra zima, pa su ga svi, uključujući i dvor nagovorili da ostane, što je morao učiniti, ali će to vrijeme iskoristiti da dovrši svoje najveće djelo „Teoriju prirodne filozofije“, koju je lukavo posvetio kardinalu i bečkom nadbiskupu de Migazzi (koji mu je dosta pomagao i olakšao tiskanje). U posveti je nastojao opravdati zašto je istraživanje prirode dostojno svećenika:

Promatranje prirode divno upućuje duh na promatranje nebeskih stvari pa se duh uzdiže k božanskom Tvorcu tako velikog svemira diveći se Njegovoj modi, mudrosti i providnosti, koje odasvud izbijaju i očituju se svugdje.

I tako je naš „pater Rogerio“ diskretno zabrazdio u panteizam (nagoviješten još od Nikole Modruškog - Kotoranina u 15. stoljeću ). Takav nazor je mogao učiniti objavu Boga i Sveto pismo suvišnima, pa je u daljnjem tekstu posvete poniznijim naglascima nastojao raspršiti takve sumnju. Kad su putovi postali prohodni, Ruđer se kočijom uputio iz Beča - ali sa svojim dovršenim kapitalnim djelom u rukama. Bečko je izdanje (1758.) razgrabljeno , pa će se tiskati novo u Veneciji (1763.). Zanimanje je od početka bilo veliko (osobito u Italiji i njemačkim zemljama, s vremenom i u Engleskoj i Francuskoj) pa su i isusovačka učilišta najprije prigrlila novu fiziku svojeg brata, ali su se uskoro javili i otpori, dapače sumnjičenja zbog hereze. Kad je jedan Ruđerov kolega u javnim predavanjima pristao uz Newtona i Boškovića, bio je ukoren i kažnjen, njega je natjeralo da ode u Pariz, odakle ojađeno piše bratu:

„Ma je vrlo čudna jedna stvar: ondje u Rimu tko nije peripatetik jest heretik; ovdje pak govoriti da neka materijalna stvar ima neko djelovanje, neku silu, neku sposobnost da se mjesno giba. znači davati pristup nevjernicima i približavati se materijalizmu. Ja govorim da je najveća šteta vjeri htjeti je vezati uz takve stvari u fizici za koje i velik dio katolika smatra da su pogrešne; jer tada mladež uvjerena u protivno ne govori vjera je istinita, već govori da je kriva.

I tu je bio u pravu jer se kasnije sama crkva ne samo morala korigirati nego i ispričavati onima koje je progonila. Ovo znanstveno iskustvo Boškovićevo je ona poznata prokleta dilema: treba moljakati, klanjati se, prisizati kako bi se palile svijeće u dogmatskim tminama. Tako isto je i za kasnije Staljinove diktature fizičar Vladimir Fock morao dokazivati da kvantna teorija opravdava dijalektički materijalizam, a Bošković i Fock su kao znanstvenici samo nastojali od dogmatika spašavati nove spoznaje. Znanstvenici se teško mogu izvući od društvenih utjecaja. pa su prečesto podlijegali grubim političkim pritiscima, inkvizicijskoj cenzuri i podmuklom koristoljublju.

No Boškovićevo diplomatsko, odnosno političko iskustvo zadivljuje načinom na kojeg ga je on vodio – pri čemu su domoljublje i opći interes uvijek stavljani iznad osobnoga, svoje političko djelovanje pojačavao je karizmom vlastitog produktivnog karaktera vrhunskog i marljivog intelektualca i znanstvenika, domoljubnog građanina svog malog Dubrovnika koji se istovremeno uzmogao izdignuti do velikog i uvjerenog europejca i građanina svijeta, pri čemu su mu osobni uspjesi samo pojačavali njegovu vlastitu vjerodostojnost, pred kojom su se klanjale i okrunjene glave pokušavajući pridržavati ogrtač jednom običnom plebejcu."

Ova prekrasna božićna priča dovoljno govori sama za sebe da bih ju dalje i detaljnije obrazlagao! Ako nekome treba malo više detalja o Boškovićevom bečkom izletu neka nabavi spomenutu Supekovu knjigu. 
Mi Hrvati se imamo mnogo čime podičiti u svojoj prošlosti, toliko vrijednoj da današnje dominantno prizemno ponašanje može samo iritirati, ne samo nas u Hrvatskoj nego i mnoge okolo nas. Dubrovnik treba posebice poštivati a njegove tekovine proučavati, jer je bio jedini preživjeli ostatak hrvatske državnosti, državni kontinuitet na zaturenom komadiću zemlje na Balkanu, ali je u cijelom svom trajanju uvijek živio europski i svjetski život, i to posve ravnopravno. I imao je pojedince kao Boškovića (ali ne samo njega) s kojima se uzdizao u sam vrhunac europskih i svjetskih vrijednosti.

Volio bih, želio bih, da se današnja Hrvatska barem malo približi tom uzoru. Neka ovo bude i moja Božićna želja svima nama! Za bolje sutra.

Autor: Mirko Jokić