Odavanje sjećanja prerano preminuloj kadetskoj viceprvakinji Hrvatske proteklo je nadasve dirljivo, posebno zbog govora njenog oca Stjepana, ali i njene najbolje prijateljice koja je pročitala emotivni sastav kojeg je Matea napisala dok je pohađala osmi razred osnovne škole. U njemu se osvrnula na svoja sportska dostignuća te obitelj koja joj je bila najveća podrška, a posebno na bolesnog brata Vijeka kojemu je posvećivala svoje medalje. 

'Kako sam odrastala, tako su i moji zahtjevi postajali sve veći. U prvom razredu sam počela trenirati judo. S prvim nastupima, počela su stizati i zlatna odličja. Do sada ih imam oko pedesetak. Mama i tata me sve teže prate u mojim potrebama. Kroz godinu imam puno natjecanja koja moram i nešto platiti. Zatim su tu onda air-maxice, starke, najkice, mobiteli itd. Kad malo zaškripi, pomažu stariji brat i tetka. Svaku medalju koju osvojim posvetim svome bolesnom bratu Vijeku. Njemu ne trebaju air-maxice, najkice i mobiteli jer on ne govori i slabo razumije. (...) Svih bih se svojih stvari odrekla za zdravlje svoga brata kojeg najviše na svijetu volim i za njega se Bogu molim,' napisala je tada Matea, a tekst je dotaknuo prisutne. 

Međutim, na kraju svog sastava, tada 14-godišnja Matea je ostavila i snažnu poruku.

'Prijatelji moji, vjerujte da obuća, odjeća i svi ti iPhonei ne mogu zamijeniti ljubav prema mome bratu. Sjetite se koliko djece u trenutku umire od gladi dok mi kupujemo novi mobitel. Sjetite se koliko djece ne može ići u školu i nema odgovarajuću zdravstvenu zaštitu dok mi prebiremo po tanjuru. Poštovani moji prijatelji, osvijestimo se i počnimo nešto davati i drugima, a ne samo zahtijevati od naših roditelja koji se teško muče da bi nam dali život dostojan čovjeka,' poručila je na kraju teksta. 

Otac je u svom emotivnom govoru zahvalio svima koji se često sjete judašice te koji na različite načine pokazuju kako sjećanje na nju neće izblijediti, a posebno se zahvalio hrvatskim judašima koji su poslije napornog treninga stigli na misu. 

'Matea je jednom napisala kako je judo njen život, a Olimpijske igre njen san. Dragi judaši, vaši uspjesi su sada naš san i živo sjećanje na našu Maku. Draga Matea, puno puta si me pitala jesmo li mi siromašni. Ja bih rekao kako nismo jer ono što imamo dajemo i drugima, a danas smo bogatiji za jednog anđela,' dio je govora njenoj oca.

Tokom dana na groblje je pristigao veliki broj vijenaca, cvijeća i svijeća, a nakon mise prisutni su se zaputili u dom obitelji Knego gdje su se sjećali, kako kažu, dobrog duha Judo kluba Župa dubrovačka te obišli mjesto gdje se dogodila nesreća koja je rasplakala Hrvatsku.