Pri prvom porodu zaboravila sam na sve što sam do tada pročitala (jer to vam se u toj situaciji najčešće dogodi). Bila sam uvjerena da ja to mogu, a sve je išlo protiv mene. Kad su me primili u bolnicu, rekli su mi da ću roditi brzo, a agonija je trajala punih 14 sati. Trudovi su počeli odmah na 5 minuta, a nakon 7 sati su usporili na 20. Još dodatnih 6 sati sam se trudila ne klonuti duhom i nadala se da je kraj blizu, ali nije bio i morali su mi probiti vodenjak. I morali su me spojiti na drip. I tu kemiju ne bih nikad nikome poželjela!

Poželjela sam umrijeti pri svakom trudu, a nakon otprilike sat i pol vremena, uspjela sam izustiti „Ne mogu više.“ I bila spremna na smrt. Sve samo da prestane. No tad je mi je suprug rekao „Izdrži još malo, vidi se glavica“ i ostalo je povijest.

Ono što želim reći je da sam mogla okriviti cijelu bolnicu i tadašnje babice za tako bolno iskustvo. Mogla sam biti bijesna na babicu jer mi je probila vodenjak. Ali nisam jer sam vjerovala da mi čini dobro jer joj je to posao, jer to radi cijeli život, jer zna što radi. Mogla sam kriviti doktora jer me pustio da patim u trudovima dok je on šetao u hodniku. Ali nisam. Bila sam sretna jer sam znala da kad doktor nije u sali, da pri porodu nema komplikacija. Mogla sam kriviti bolnicu, muža, sebe i sve redom jer su me stavili na drip. Ali znala sam da to rade da ubrzaju porod jer sam ja već bila iscrpljena, a prirodnim putem bi trajalo još satima. I u svoj toj traumi, moja prva rčenica bila je upućena Njoj, a druga babici - „Jeste li vi dobro?“. Jer babice su s puno ljubavi, znanja i iskustva rodile sa mnom i uz mene.

Ni nakon tako groznog iskustva, nikad mi nije palo na pamet prestati rađati ili okriviti osoblje bolnice za težak porod. Porod je težak. To žene trebaju znati čim se upuste u trudnoću. Svaki boli, svaki je traumatičan, svaki isrcpi ženu i pri svakom žena poželi umrijeti. No, žene koje zbog toga krive sve oko sebe (čemu uopće tražiti krivca?), ne poznaju dovoljno sebe, ne pouzdaju se dovoljno u svoju snagu i inteligenciju te ne shvaćaju da drugi put mora biti lakše. Jer si iskusnija, jer si jača, jer znaš više i jer te Bog nagradi za hrabrost.

Moj drugi porod trajao je sat vremena. U rađaoni sam bila samo dva truda. Ali i od njega bih mogla napraviti „Rodinu priču“ jer me doktor oprao zašto sam vikala cijeli prvi trud. Ali umjesto drame, skoncentrirala se, pomislila kako je doktor u pravu i kako se snaga ne troši na vikanje, nego na izgon. I u slijedećem trudu rodila se moja druga curica. U samo dva truda. Jer sam iskusnija, jer sam jača, jer znam više i jer me Bog nagradio za hrabrost.

Drage žene, ne jadikujte nad svojim iskustvima. Iskoristite ih da izgradite sebe i da se vinete u visine. Jer vi to možete. Jer ste iskusnije, jer ste jače, jer znate više i jer vas Bog uvijek nagradi za hrabrost.

Sretan vam Dan žena, stoji u pismu ove Dubrovkinje.