Najkatastrofalniji je to potres, ali ne i jedini koji je pogodio dubrovačko područje. Zapisi govore o ozbiljnim potresima tijekom 16. i 17. stoljeća na jugu današnje Hrvatske. Tako se 1520. godine također dogodio jedan koji je odnio ljudske žrtve i ostavio ogromnu materijalnu štetu za sobom, ali i najavio daljnja podrhtavanja. No, ona nisu ostala u dalekoj prošlosti. Stanovnici dubrovačkog područja pamte i potres iz 1979. godine, s epicentrom u Crnoj Gori, ali i 1996. godine, kad je veliki dio Stona bio porušen. 

No, koliko god cijela priča oko katastrofalnih podrhtavanja tla na dubrovačkom području zvučala zastrašujuće, potresi su ustvari normalne, prirodne pojave. S njima, očito, treba naučiti živjeti te ih dočekati spreman i ispitivati što se može napraviti kako bi se u takvim situacijama izbjegle velike katastrofe u vidu ljudskih žrtava i materijalne štete. 

STRADUN JE SPORAN, DOBRI PRIMJERI SU TIPSKE GRAĐEVINE 

Takva ispitivanja održavala su se početkom siječnja u Dubrovniku. Radi se o mjerenjima u sklopu istraživačkog pilot projekta 'Procjena seizmičkog rizika građevina kulturne baštine u Hrvatskoj' koji se provodi na tri lokacije – povijesnoj jezgri grada Dubrovnika, Trakošćanu i Šibeniku. Dubrovačko područje istraživanja obuhvaća mnoštvo crkava, samostana, Knežev dvor, Sponzu i sve muzeje. Projekt traje četiri godine te je podijeljen u nekoliko faza, a trenutno je u tijeku analiza uvjeta tla, dakle ispituje se kakva je geološka podloga na kojoj se nalazi pojedina građevina. 

„Dovršili smo preliminarnu analizu mjerenja koje smo napravili ovih dana. Rezultate smo uspoređivali s kartom oštećenja potresa iz 1979. godine. Dosta dobro se slažu popisana oštećenja koja su tada nastala s lokalnim uvjetima tla. Oštećenja su se dogodila na pjeskovitom, nasutom materijalu. Dakle, sve oko Straduna je problematično jer to očito nije stijena nego nasuti materijal,“ izjavio je doc. dr.sc. Davor Stanko, predavač na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu i seizmolog. 

Stradun je, očito, sporan, ali ne i cjelokupna povijesna jezgra. 

 „Ako gledate samo Stradun i područje u neposrednoj blizini Straduna, taj je dio problematičan. No, onda se dižete u stijenu, a stijena je i prema zidinama, gdje je Minčeta. Ti dijelovi su na čvrstoj stijeni i to je pozitivno. Kod potresa su problematične one građevine koje su na mekom tlu. Još ako je zgrada starija, onda je šteta puno veća,“ izjavio je Stanko. 

Prema njihovim zaključcima, na sigurnom području izgrađene su visoke, tipske građevine, među njima Biskupijska klasična gimnazija Ruđera Boškovića, Glazbena škola, Katedrala… 

„Očito su stari znali gdje treba graditi tipske građevine. Nakon potresa je puno lakše obnoviti kuću koja je na Stradunu nego neku tipsku građevinu, npr. crkvu,“ napominje Stanko. 

STARI SU ZNALI KAKO, GDJE I OD ČEGA GRADITI 

Stanko je početkom siječnja s grupom istraživača na spomenutom pilot projektu u cilju ispitivanja i istraživanja boravio u Dubrovniku, a uz njega tu su i doc. dr.sc. Mario Gazdek, predavač na Geotehničkom fakultetu i geotehničar te doktorandi seizmolozi i stručni suradnici Jakov Stanislav Uglešić i Iva Lončar. Istraživanja se provode pod mentorstvom prof. dr.sc. Snježane Markušić, pročelnice Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Ovo je prvi put kako je u projekt ovakvog tipa uključeno više struka, a to su seizmolozi, geotehničari, geolozi i građevinari te je okupljeno 12 istraživača iz devet različitih zemalja, a projekt financira Hrvatska zaklada za znanost. 

S time kako su stari Dubrovčani ipak znali gdje će graditi slaže se i Gazdek. A to je prije svega stijena. 

„Jedno od temeljnih pitanja je gdje ćete napraviti građevinu, dakle kakvo je temeljno tlo. Znamo za onu biblijsku priču kad Isus kaže Petru – ti si Petar Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. Graditi treba na stijeni. Također, važno je kakva je sama konstrukcija. Ovaj projekt objedinjuje ta temeljna pitanja. Potres ne možete izbjeći, ali bitno je na čemu temeljite, na čemu stojite i kako vam se sama konstrukcija ponaša. Dubrovnik se nalazi na seizmološki aktivnom području, ali ga potresi nisu razrušili što znači kako su stari znali gdje graditi,“ kazao je Gazdek. 

„Prosječna zgrada ima vijek trajanja od 50 godina. Kulturne građevine traju stotinama godina. I mi želimo da traju što dulje jer one predstavljaju doprinos kulturi, povijesti, tradiciji i našem načinu života. Ovaj izbor je bio reprezentativan jer su graditelji vjerojatno znali kako treba graditi, gdje i od čega. Jedan dio tih saznanja ćemo svakako iskoristiti kako bismo utvrdili kako su oni došli do toga da grade na tim mjestima. Sva tri primjera, dakle i Dubrovnik, i Šibenik, i Trakošćan, govore u prilog tome da su stari majstori i graditelji znali gdje, od čega i kako graditi,“ tvrdi Gazdek. 

'MALO SMO MORALI LUPATI ČEKIĆEM…'

Istraživači su u Dubrovniku vršili mjerenja tijekom tri noći. Kako nam pojašnjava Lončar, radi se o opremi čiji je primarni zadatak bilježiti potrese. U prvom navratu su radili pasivna mjerenja zemljinih gibanja, a u drugom mjerenja kretanja koja su se dogodila tako što su ih inducirali čekićem. 

„Imali smo niz geofona koji su bilježili kretanja. Radi se o vrlo osjetljivoj opremi tako da sve dodatne smetnje, primjerice hodanje ljudi, pa čak i prolazak mačke, predstavlja problem. Stoga smo tražili maksimalno mirnu okolinu, da se bilježi ono što mi želimo, a to je bilo moguće jedino tijekom noći. Jedini nedostatak je taj što smo u drugom setu istraživanja morali lupati čekićem pa se ispričavamo ako smo stanovnicima omeli san ili mir. No, noću nismo morali zaustavljati ljude koji prolaze, kao što smo to bili primorani raditi u Šibeniku,“ izjavila je Lončar. 

Uglešić je dodao kako su se tijekom istraživanja u Dubrovniku susreli s različitim vremenskim uvjetima, od kiše do snažne bure, no kako su ipak uspjeli u svom naumu. U radu u povijesnim jezgrama, pa i u onoj dubrovačkoj, na ruku im nije išla ni činjenica kako se pod njima nalazi kanalizacija, s obzirom na to kako jedna vrsta seizmičkih valova ne može prolaziti kroz zrak i vodu. 

No, mjerenjima u povijesnoj jezgri tu nije kraj. Istraživačka ekipa namjerava postaviti instrumente i u same zgrade, uz dopuštenje i suglasnost Grada Dubrovnika, Zavoda za obnovu grada Dubrovnika i DPDS-a. Time bi se dao bolji uvid u to u kakvom su stanju određene građevine te koliko bi bile ugrožene u slučaju potresa, a podaci bi svakako bili vrijedni i samim građevinarima koji bi temeljem 2D ili 3D modela mogli vidjeti koje su to potencijalne kritične točke te ih sanirati. 

U planu je i modeliranje različitih potresnih scenarija na lokalnom tlu čime bi se trebali dobiti spektri koji će se moći iskoristiti za gradnju novih građevina, kao i rekonstrukciju postojećih. U prijevodu, kroz projekt će se dati građevinarima podatke o tome što bi trebalo napraviti, ali i ostalim dionicima dati smjernice kako postupiti u slučaju potresa. 

NIJE PITANJE HOĆE LI SE DOGODITI NEGO KADA 

Moglo bi se reći kako je cilj samog projekta sačuvati život i zdravlje ljudi. To bi se trebalo postići razvojem metodologije koja će odrediti korake u slučaju potresa. Kako se o obnovama ne bi pričalo godinama nakon potresa nego kako bi se katastrofe spriječile i kako bi  se točno znalo što napraviti ako bi se potres dogodio. Ili bolje rečeno, kada se dogodi jer su potresi prirodne pojave na koje treba biti spreman. 

„Stres nas prati svaki dan, ne možemo ga izbjeći, ali je pitanje kako se nosimo s njim. Isto je i s potresom. Ne možemo ga izbjeći, ali je pitanje kako se građevine s njim nose. Ono što trebamo stalno imati na umu jest to da se Zemlja giba, ona je dinamična i potresi su praktički svakodnevna pojava. Nije pitanje hoće li se potres dogoditi nego je pitanje kada. Stoga je važno uspostaviti sustav praćenja i kontrole jer kad se potres dogodi, pitanje je i što raditi dan kasnije,“ istaknuo je Gazdek.

A Uglešić podsjeća kako su najrazvijeniji svjetski gradovi većinom seizmički vrlo aktivni, no oni veliki naglasak stavljaju na to kako se gradi, gdje i od čega. Stoga poručuje – ne treba paničariti! Treba naučiti živjeti s potresima koji su dio prirode, baš kao što smo i mi sami. Treba samo biti spreman na njih i napraviti sve kako bi se izbjegla katastrofa. A svoj bi doprinos u tom naumu trebalo dati i njihovo istraživanje.