Dubrovački branitelj Milan Jejina samo je jedan od onih koji su od prvog dana krenuli srcem braniti napadnuti Grad. Zasluga svakoga od njih je nemjerljiva i svaki novi ratni dan bio je priča koja zaslužuje biti ispričana, zapisana i zapamćena. Ovo je samo jedna od tih priča, ona o ratnom putu uspješnog sportaša, košarkaša Milana Jejine  koji je  loptu tih godina zamijenio s oružjem. 

Iako ne voli previše pričati o tim danima, pristao je za specijal Dubrovačkog dnevnika povodom 30. obljetnice početka Domovinskog rata podsjetiti na te prve dane obrane. Slaže se, trebaju današnja djeca znati što se tih dana događalo, a on je na ratištu proveo razdoblje od 1. listopada do 1996. godine.  

''Gdje god je bilo najteže, tu su me uvijek zvali. Šest godina proveo sam na prvoj crti, bilo je situacija za napisati knjigu'', priča Jejina, a jedna od tih priča je svakako ona o njegovu topu ''trocijevcu'' – ''Letećem Charlieju'' o kojemu je pričao čak i Slobodan Milošević na suđenju za ratne zločine u Haagu.

Pričvrstili top na kamion 

''Išli smo pomagati na Brgat, ujutro bismo se prišuljali i djelovali. Išli smo i kroz vatru s kamionom.  Bio je  tu i jednocijevac pokojnog Marija Pezzija, djelovao sam s jednim, i s drugim, stalno u akciji. Trocijevac je bio ukopan, ali ideja je jednu večer pala u trenu. Zašto mi njega ne bismo odnijeli u TUP-a i pričvrstili ga na dobar kamion,  uz dobro postolje i fiksirali ga'', priča Jejina koji smatra kako je ovaj top imao svoju veliku ulogu. 

''Čak nas je Milošević spominjao u Haagu. ''Leteći Charlie nas je provocirao''. Tako je govorio'', priča Jejina čiji je trocijevac pričvršćen na kamion doista letio po Gradu gdje god je bila potreba za djelovanjem. I zbunjivao neprijatelje svojim brzim promjenama lokacije. 

Ključnu ulogu Leteći Charlie  i dubrovački branitelji odradili su 6. prosinca tijekom jednog od najtežih napada na Grad. 

''Pobij nas i njih''

''Pripreme za 6. prosinca počele su dva dana ranije. Ubijali su Sustjepan i naši su tražili pomoć. Zapovjedništvo ne odobrava, ali ja im govorim kako im ja mogu pomoći. Oni govore - ajde ih upozori. S tri doboša i 180 komada izašli smo na čistinu mali Ado Brković i ja.  Strah je. Otvoren si, viđen, ali ja tada staloženo čekam da opet izađu. Nikad više  tu nisu opucali', prisjeća se Jejina, a posebno akcije tog 6. prosinca. 

''Tog sam dana ispucao 2500 komada od 20 mm,  rasprskavajućih, a svaki pokriva 10 kvadrata. Oni su na Strinčjeri,  oko Srđa, padamo... Naši iz tvrđave poručuju ''pobij nas i njih!'' Popeli su se gore i kad bismo što vidjeli,  pucali smo. Grmi, pada oko tebe, ali ne razmišljaš. Samo si skoncentriran i gledaš na optiku. To je protuavionski top. To je čudo'', priča Jejina. 

U kontekstu ove akcije i obrane zanimljiv je i odgovor na pitanje koliko su uopće u tom trenutku branitelji  imali oružja za braniti Grad. 

''Da je bio novi napad 7. prosinca, ja više ne bih imao ni jednog metka. Oni su mislili da toga ima više i onda im nije bilo lako više prići. Kad su imali posljedice kakve su imali, to je teško. Leteći Charlie je provocirao'', našalio se Jejina dodavši kako je kasnije nešto oružja nabavio iz Ploča. ''Njih je puno zaustavio Vukovar. Tamo su zapeli  tri mjeseca i to im je remetilo planove. I onda ovdje, kad prvi udar dobiješ i fasuješ, nije više lako krenuti''. 

Doprinos dubrovačkih branitelja

I on kaže kako do zadnjeg trenutka nitko nije očekivao da će napasti Dubrovnik. Kad se to dogodilo, branitelji su se organizirali spontano.

''Moj je stav da su Grad Dubrovnik obranili Dubrovčani, naši momci. Svaka čast svakome tko je došao, hvala, ali mladići iz  Grada su dali najveći doprinos'', tvrdi Jejina. Ne može zaboraviti ni civile koji su mu pomagali, posebno naglašava obitelj Orlandini s Pošte Lapad. Pomagala su i djeca, nije im bilo lako zabraniti. Starije muške je organizirao da s vrha zgrada stražare i javljaju mu kad što ugledaju.

''Organizirali smo se spontano, nabavljali smo municiju, grupa jedna, druga, ovi na Nuncijati, ovi na Belvederu, mi na Bosanci...' prisjeća se Jejina, kao i samog 1. listopada. 

''Bili smo na Bosanci, naletio je avion i pucao mitraljezom po nama. S leđa je po nama pucao jedan koji je pobjegao preko magistrale u Grad. Eto, takvi su bili ti prvi dani. Nikad nismo saznali tko je to bio, samo znam da je pobjegao s tamno plavim golfom jedinicom'', priča Jejina. 

Na pitanje o tome koliko ovakve ratne scene s prve linije ostave posljedica uvijek se vraća na svoje selo, na Točionik i Dubrovačko primorje gdje provodi vrijeme i pronalazi smiraj. 

Selo liječi ratna rane

''Spasilo me selo. Noć je teška'', govori Jejina bez puno detalja, iako s time otkriva sve. ''Vrati se kroz noć strah'' – kaže, iako su na strah tih dana morali oguglati. Trebalo je i krenuti dalje nakon najtežih trenutaka poput onog kad mu je poginuo suborac Željko Putica, a ranjeni prijatelji Gogo,  Obradović i Palameta.  Bilo mu je teško i kad su ih rasformirali. ''Kad su mi digli trocijevca, kao da su mi digli dio mene''. 

Na selo odlazi često i kaže kako tamo je napravio svoj pravi mali raj. Ima masline i mlinicu, prije je imao i konje. 

''Meni ne treba ništa, niti sam išta tražio, niti se ikome priklonio. Samo zdravlja mi fali nakon 17 operacija. Imam svoju obitelj, ženu, djecu, unuke. Moja Karmen je ponosna na svog nona na Srđu'', priča Jejina.

On je nekoliko godina prije rata igrao košarku u Herceg Novom gdje je bio čak i proglašen igračem godine. Nedugo iza toga počeo je rat i sve je bilo drugačije. 

''Ja sam se samo branio, spašavao svoje i svoje prijatelje. Tko je taj da zapali meni kuću u Gradu,  da ubije civila? Tako to gledam. Moje je pravilo - na udarac vrati duplo. I u sportu sam bio takav. Djeci sam tako govorio. Je li te udario? Sad se vrati  tamo i zvizni ga laktom duplo. I tako pet puta tako. Napravi pet faula i  ja ću te nagraditi.  Rekli bi mi da se ne tučem, da smo mi gospari. Budi ti gospar, ali  ja primam batine'', priča Jejina koji košarku ipak nije napustio ni svih tih godina.

 ''Sišao bih s brda, djecu okupio na trening i vratio se. To me držalo'', zaključuje Jejina. 

Sportski duh drži ga i danas, a kad sjećanja na te dane postanu prejaka pođe u svoj mali raj na selu, na osami, u Dubrovačkom primorju. ''Sve nas je manje'', kaže Jejina, jedan od dubrovačkih branitelja koji su tog vremena kojega se sjećamo dali svoj doprinos u obrani Grad. 

Svaki od njih ima svoju priču koja  bi trebala biti ispričana kako bi istina i sjećanje na te dane ostali naraštajima koji dolaze.