Gradska jezgra nekoć je bila puna postolara, a sada u čitavom Dubrovniku postoje samo dva i oba su u Gružu. Jedan od njih je Ante Farčić koji postolarsku radnju ima na gruškoj obali. Zanimljiva je priča kako se odlučio na ovaj zanat. Farčić je igrao košarku i putujući po natjecanjima u bivšoj Jugoslaviji posjećivao je tvornice obuće.

-Uvijek me je negdje vuklo da proučavam kako se to radi. Posjećivao bih majstore i gledao ih. Inače po struci sam aranžer dekorater, no poslije sam se odlučio upisati školu za postolara. Također pohodio sam butige starih meštara unutar zidina i učio kako se rade crevje. Nakon što sam položio ispit u Splitu, počeo sam raditi kao postolar 1985. godine – prisjeća se Farčić.

Sedamdesetih i osamdesetih godina brojni postolari imali su svoje radnje diljem grada pod Srđem. Samo unutar zidina bilo ih je pet, a postojala je i zadruga koja je brojila dvadeset članova. Osim njih djelovali su i brojni drugi obrtnici: urari, kožari, klobučari… Čitava proizvodnja tih godina bila je potpuna drugačija nego danas. Onda se više-manje sve proizvodilo ručno, a sada su strojevi, posebno oni s Dalekog istoka, zamijenili manualni rad.

Sve od plastike

-Neusporedive su cipele onog i sadašnjeg doba. Prije se obuća proizvodila većinom od kože koja se ručno mazala ljepilom i šivala, a u današnje doba stroj izbaci cipelu kao kruh iz pećnice. Također materijali su skroz drugačiji, rijetko u kojoj cipeli ćete naći kožni đon, sve je plastika. Naravno, još uvijek se može kupiti dobra obuća koja je puno skuplja od masovne proizvodnje – ističe Farčić.

Može li se popravljati i ta nekvalitetna obuća?

-Da, ljepila su se prilagodila plastici, a mogu se krpiti i rupe. Ipak dobar dio ljudi nikad ne popravlja obuću, jer je cijena niska, pa smatraju da im se ne isplati i da je bolje kupiti novu – govori postolar.

Ipak, dok mi pričamo, lijepi broj mušterija ulazi u radnju i raspituje se jesu li mogući popravci na njihovim omiljenim cipelama, tenisicama… Drugim riječima, posla ima i u ovo današnje, moderno doba.

-Može se zaraditi plaća, ali najvažnije je da se ovo voli. To vrijedi za sve poslove, bez ljubavi prema određenom zanimanju, nema ništa. Ja sam pri kraju mog postolarskog života, a ovaj posao volim jednako kao prvog dana. Uživam u ovoj kreativnosti, meni je ovo odmor, a ne rad. Kad ti je gušt, onda na kraju uvijek nešto ispadne od svega. Ja se u mojoj radnji baš lijepo zabavim – naglašava Farčić svu ljepotu struke kojoj se posvetio.

Nema interesa mladih

No, mladi ne dijele njegovo mišljenje. Trideset godina pokušava pronaći šegrta i obučiti ga obrtu, ali ne uspijeva.

-Danas nema škole za postolara, jer nema interesa. Skroz je drugo doba, turizma i tehnologije. Bolji novac se može zaraditi u turizmu i IT sektoru, nego popravljajući cipele. To je odgovor zašto nema mladih. Na kraju krajeva, prije neki dan gradonačelnik Franković primio je robota, a mi ovdje pričamo o postolarstvu. Mene bi trebalo prebaciti u neki muzej kao relikt prošlosti – smije se.

Kada već spominjemo gradonačelnika, pitamo kako se gradska uprava odnosi prema obrtnicima i zanimanja koja izumiru?

-Stvarno nemam zamjerki, gradska uprava vodi računa o ovakvoj vrsti poduzetništva, primamo potporu. Ali čak i da Grad Dubrovnik nekome besplatno ustupi prostor za rad, opet ne bi bilo interesa za baviti se ovim. Takvo je vrijeme da mladima ovaj posao jednostavno nije interesantan, iako bi se od ove struke moglo živjet. Ali njih privlači turizam, menadžerstvo, tehnologija… U ovom poslu treba biti strpljiv, dugoročno radit da ostvariš rezultate kako bi mogao živjeti normalno, a to podrazumijeva rad i ujutro i popodne, nekad i vikendom, što mladima danas nije privlačno – objašnjava Farčić razloge zašto bi Dubrovnik jednom mogao ostati bez postolara, pa dodaje da ga veseli što u Gružu ipak radi jedan mlađi postolar.

-Drago mi je da će preko njega nastaviti ovaj posao. A što nas čeka u budućnosti? Možda roboti u Dubrovniku budu popravljali cipele ili Pakistanci, Indijci. Ionako nedostaje radne snage u brojnim zanimanjima, morat ćemo ju uvoziti – govori postolar dok lijepi jednu cipelu.

Postroženi propisi oko kože

Izgleda kao nova, a ima joj 15 godina. Jesam li dovoljno bogat da kupujem jeftino? Ljudi su zaboravili da se mnoštvo toga može popraviti, ne samo obuća, nego i televizija i sva druga tehnika, ali preduvjet je da se na samom početku kupi kvalitetnije. Naravno što se tiče obuće to podrazumijeva kožu, pa pitamo Farčića jesu li se postrožili propisi oko proizvodnje obuće od kože zbog zaštite životinja?

-Jesu, ne samo u obućarstvu. Brojne udruge bore se da se koža životinja što manje koristi u bilo kojoj industriji. Sigurno je i to jednim dijelom dovelo do proizvodnje jeftinih, plastičnih cipela. Ali tu su opet novi problemi. One se rade s kemikalijama, pitanje je koliko su opasne, a stvara se i ogroman plastični otpad – napominje ovaj zaljubljenik u košarku i boćanje.

Na policama u radnji sjaji se brojna obuća koju je majstor popravio. Neke više od godinu dana čekaju vlasnike koji su ih zaboravili. Ima nešto romantično u popravljanju. Štede se rusursi, smanjuje se otpad, a plaćanjem popravaka potičemo lokalno gospodarstvo umjesto da podižemo dionice korporacija. Nalazimo se na svojevrsnoj prekretnici, ili će ovakva zanimanja u potpunosti izumrijeti, ili će se svijest ljudi promijeniti, pa ćemo radije popravljati stvari umjesto da kupujemo nove.

Maro Marušić

VALENTINO I GUCCI

Majstorovo iskusno oko pitamo rade li poznati svjetski brendovi kvalitetno obuću ili pak prodaju samo ime preko nekvalitetnog proizvoda?

- Što se tiče ovih skupih marki, one većinom proizvode kvalitetnu obuću, a vlasnici ju popravljaju, recimo štikle, đonove i slično. Slično je i s torbama svjetski poznatih brendova koje također radim. Pretežno je riječ o kožnim proizvodima – govori Farčić.

OBUĆA KOJA ŽULJA

Često se ljudima dogodi da kupe obuću, ali ih žulja, pa je ne nose. Može li se što učiniti?

-Može. Imam tekućinu kojom omekšam cipele i stavim na kalup za širenje, pa je pokušam povećati za pola broja na mjestima koja žuljaju. To vrijedi i za cipele za kožu, ali može se i na modernim tenisicama – objašnjava postolar.