On, među ostalim, po članku 23. ovoga zakona za "staru i bibliotetsku građu' smatra i "izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno s 1867. godinom", u što spadaju i djela Ivana Gundulića i Marina Držića. 

"Iznimno je sporan članak 23. koji u stavku 4. kao staru i rijetku bibliotečnu građu prisvaja, citiramo: 'izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno s 1867. godinom'. Taj je stavak potpuno neprihvatljiv iz više razloga, jer ponajprije ne postoji nikakva dvojna pripadnost dubrovačke renesansne (Držić) i barokne književnosti (Gundulić) već je to isključivo hrvatska književnost. Srpska književnost nema pisanih djela na svom narodnom jeziku do pojave Dositeja Obradovića, a taj svoj nedostatak žele popuniti prisvajanjem Držića i Gundulića, odnosno djela naše književnosti koja je umjetnički put na svom, hrvatskom jeziku počela s Juditom Marka Marulića 1501. godine. Spominjanje 1867. odnosi se na godinu službenog prihvaćanja pravopisa Vuka Karadžićevog, što može dovesti do potencijalnog negiranja hrvatskoga identiteta brojnih pisaca, jer su po Vukovoj jednadžbi svi štokavci Srbi," odgovorili su iz Ministarstva. 

Dr.sc. Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, odgovorili su, dodatno najavljuje kako će Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, uz stručnu potporu Ministarstva kulture i medija, te posebno stručnjaka jezikoslovaca i povjesničara književnosti uložiti prosvjed i inzistirati da se revidiraju neprihvatljive zakonske odredbe tog zakona te da Republika Srbija napokon odustane od neutemeljenog i upornog posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom.