Nedavno ste se vratili iz Južne Amerike, točnije Montevidea. Kažete da je tamo život puno bolji nego u Dubrovniku. Zbog čega? 

Zbog mentaliteta. Pogledajte samo što mi radimo od našeg grada. S jedne strane imamo prekrasne ljetnikovce koji godinama propadaju i nitko se za njih ne brine, a s druge gradimo svaki pedalj rušeći stabla. Ovaj novi Hotel Sumratin je najbolji primjer o čemu govorim. Ogromno, preizgrađeno zdanje koje je zauvijek progutalo prostor gdje su se Dubrovčani desetljećima zabavljali i gdje je svirala živa muzika. To je zaista bilo kultno mjesto grada, svirke su se održavale svaku večer. Tamo se je trebala postaviti spomen ploča na hrvatskom i engleskom koja bi posjetiteljima govorila priču o nekadašnjim vremenima, a ne zauvijek uništiti legendarni prostor. Eto to su sve stvari koje su od Dubrovnika napravile ruglo. On se više ne može nazvati gradom. Nema ni a od autentičnosti. Prije neki dan pričam s jednim Španjolcem koji mi govori kako je u Dubrovniku bio prije 20 godina. Ovo danas nema veze s tim, kazuje mi, te je zaključio da se više nikad neće vratiti. Grad je skroz izgubio dušu, i kao takav uskoro neće biti zanimljiv ni turistima. 

Kada ste počeli raditi na knjizi Dubrovnik je bio drugačiji? 

Naravno, inače ne bih ni počinjao. Sve se nekako više radilo iz srca, od samog sviranja, pa nadalje. Reći ću vam sad jednu stvar koja će vas iznenaditi. Mnogi misle da je alternativna glazbena scena u Dubrovniku u drugoj polovici devedesetih bila jaka, jer glazbenici nisu mogli svirati turistima u hotelima. Naravno, bilo je otvoreno manje hotela nego danas, ali ovi koji su radili, nudili su za svirke puno veće svote nego što je danas slučaj. Što hoću reći? Glazbenici su od sviranja turistima onda mogli puno više zaraditi nego danas. Mogli su biti bolje plaćeni od direktora hotela, ali opet su svirali s dušom, za svoj gust.  

Nitko im ni danas ne brani. 

U teoriji. Ali u praksi je sve postalo toliko skupo da bend neće ili ne može više svirati u garaži ili nekom prostoru koji se komercijalno može iskoristiti. Ali, naravno, to nije glavni razlog. Druga su vremena, prvenstveno zbog interneta koji je stubokom promijenio sve aspekte naših života, pa tako i muzike i sviranja. Sve je dostupno kao nikad prije što je i dvosjekli mač, jer od šume ne vidiš stablo. Nitko se zbog toga ne fokusira dublje, nego je sve površno. U ono smo doba ploče nabavljali iz vanka, tresli bismo se prije nego što bismo je pustili, skroz uronuli u ono što slušamo. Danas je scena zbog svega toga, priznali mi ili ne, na jedan način umrla. 

U knjizi ste pokrili jako široku sliku. Od slabo poznatih bendova široj javnosti pa sve do onih koji su ostvarili veliki uspjeh. Zašto ta koncepcija? 

Gledao sam kako se po svijetu rade rock enciklopedije. Rock and roll kao glazba je jako širok pojam. Tako sam ja u svojoj knjizi pokrio i metal bendove i punk, čak i hip hop, ali s druge strane spominjem Dubrovačke trubadure i Terezu Kesoviju koji su općepoznati svima. Mnogi poznati glazbenici, prije nego što su stekli reputaciju, svirali su u nepoznatim bendovima. Tako da nijednu stranu priče nisam htio izbaciti u svojoj knjizi, jer je sve ionako povezano. Primjerice, Coco koji je široj hrvatskoj javnosti postao poznat u bendu Jinx, imao je prije toga nekoliko relativno nepoznatih dubrovačkih bendova. Želio sam ih svih navesti te sa svakim članom popričati i napisati neki njegov sud, anegdotu… 

Zaista, ogroman posao. Svaka vam čast! 

Eto, tako sam zamislio, i trebale su mi doslovno godine da sve to objedinim u knjigu. 

Vi ste 1976. generacija. Kako je započela vaša ljubav prema glazbi? 

Tamo negdje krajem osnovne škole počeo sam slušati Iron Maiden, WASP, Metallicu… U školi su nazive tih bendova učenici pisali po klupama, a starije generacije su na svojim jaknama nosili prišivače koji su mi vizualno bili jako interesantni. Sve me to strašno zainteresiralo, pa sam želio čuti te bendove. Svidjelo mi se, i eto dokle je sve došlo. 

Koliko je tada alternative bilo u školi? Od 10 učenika koliko ih je slušalo takvu vrstu glazbe? 

Rekao bih 4 ili 5, skoro pola. Izlazili smo prvo u Lazarete, potom u Klub Otok, dosta i u Roxy. U Zelenu naranču nisam išao, bio sam premlad. Svaku godinu pohodio sam Puntiželu i kasnije Orsulu nakon što je Andro Vidak napravio ogroman posao. 

Zašto danas nema nekog mjesta poput Otoka ili Zelene naranče? 

Kao što smo već spomenuli, tehnologija je učinila svoje. Društvo je sve trulije, ne interesira ga umjetnost i glazba, sve je iskomercijalizirano do krajnjih granica. Drugim riječima, niti politika, niti ljudi ne žele takav proizvod. Ni ugostitelji ne žele platiti glazbenike koliko zaslužuju. Prije su bili bolje plaćeni, a sada će velika većina radije uzeti nekog DJ-a da pušta muziku nego cijeli bend. 

Kako vam je uopće pala na pamet ideja za napisati ovako sveobuhvatnu knjigu? 

Na fakultetu smo imali studentski list gdje sam pisao o glazbi. Jedan dan nam je urednik lista Mato Brautović kazao da smislimo neke nove ideje za pisati i ja sam odlučio da to bude o dubrovačkim bendovima. Tako je sve krenulo. Jednu večer, brat Lukše Čokljata, koji je napisao Obalu tuge, pitao me zašto malo ne proširim napise o dubrovačkim bendovima, pa na kraju možda da i knjigu napišem. I malo pomalo, počeo sam pričati s ljudima, zapisivati anegdote i sve se više širilo. 

Imate li vi kakve anegdote iz skupljanja materijala? 

Imam, naravno. Moram priznati da mi je malo na živce išlo kada bi mi neki član benda rekao da ne želi ništa reći bez da mu šef benda odobri. Ja sam baš htio da svaki član da upravo svoje viđenje, svoj pogled, jer se naše priče o istom događaju međusobno razlikuju. Svi smo mi jedinstveni, svemir za sebe. Imao sam i problem što su neki htjeli u knjigu uvaliti njihove razmirice. To sam sve izbacio, nisam htio da knjiga izgleda kao sudski proces. Nisam želio nikakve frustracije, ego prepucavanja, liječenja kompleksa, čija su ili ne autorska prava i slično. Uglavnom, na materijalima sam radio skoro 10 godina. 

Vaš rad me podsjeća na Olivera Peza koji je napravio sličnu knjigu o Domovinskom ratu. Ni vi, ni on niste povjesničari, a ostavili ste u naslijeđe pregršt svjedočanstava koji bi zauvijek bili zaboravljeni da ih niste zapisali. 

Da, čuo sam za tu knjigu, baš bih je volio imati i pročitati. 

Je li na kraju došao netko i rekao - 'ej i ja sam imao bend, a nisi me stavio u knjigu'? 

Nije bilo tih slučajeva nego obratnih. Neki nisu htjeli biti u knjizi. Bit će i drugog izdanja, pa ćemo nešto dopuniti. Primjerice, našim previdom nismo uvrstili fotografije bendova Aluminijska doza i Puppy what's your name, a imaju sjajne slike. 

Evo, spomenuli ste sad nasumice Dozu i Puppy, pa mi po vašem skromnom sudu recite koliki je bio potencijal tih i sličnih bendova? 

U drugoj polovici devedesetih, u vremenu iza rata, stvorila se nevjerojatna stvaralačka energija. Bilo je masu sjajnih bendova punih elana, valjda izbacivanje stresa nakon rata i svih tih ludih promjena. Gitarijade tog vremena bile su spektakularne. Onda je početkom dvijetisućitih došlo do pada kako je jačao internet i mobiteli. Pitali ste me koliki je bio potencijal? Ogroman. Dobar dio tih bendova mogao je uspjeti ne samo na državnoj nego i puno široj razini. Da vidite koliko su bili profesionalni na probama, grizli su kao da im je zadnja. I Puppy, i Doza, kasnije 4,5,6 i svi ostali. Doduše, ovi zadnji su se i probili na hrvatsku scenu, baš su bili nabrijani, pozitivna energija. 

Dajte nam još neke primjere manje poznatih bendova s velikim potencijalom. 

Pa, evo, navest ću ih nekoliko, žao mi je što ću mnoge neopravdano preskočiti. S početka osamdesetih, veliki potencijal imali su Lijeva grupa i Sunce, zvučali su kao dubrovački Pink Floyd. Nije u to doba bilo lako snimiti album za razliku od danas. Viktorija iz sedamdesetih je također kultni bend koji nije ostvario potencijal do kraja. Ombrela iz osamdesetih je mogla puno više napraviti. Bila je i predgrupa Ribljoj Čorbi. Atentat također. Dubrovački kavaljeri iz osamdesetih godina. Eskalibur je imao potencijal snimiti album, oni su bili simfonijski rock bend. Ranko Curić je imao bend Izgubljena generacija, a onda je otišao u Ameriku i tamo osnovao Lost generation. Imao je poznatu stvar Radim, radim, a đe mi je plaća? 

Koji je bio kriterij da se bend nađe u knjizi? 

Morali su imati makar jedan nastup uživo, te svoje autorske pjesme. Naveo sam i neke bendove koji adresom nisu iz Dubrovnika, ali imaju poveznicu preko članova koji su iz Grada poput Jinx ili Fali V.  

Nemam riječi u koju ste širinu išli. Što su vam glazbenici govorili kada ste im rekli što radite? 

Ima preko četiri tisuće intervjua. Neki uopće nisu shvatili bit, ni širinu cijele priče. Ukratko, oni vole svirati, ja volim pisati. Ono što njih gura u sviranju, to je mene guralo da ovo završim. Ovo je moja svirka, uživao sam u cijelom procesu. Otud sam crpio entuzijazam. To je super osjećaj, ta energija koja te gura. Htio sam ispričati storiju o dubrovačkoj urbanoj glazbenoj sceni i sačuvati za generacije koje dolaze. Nadam se da sam (bar dijelom) uspio u tome. Za kraj bih samo htio spomenuti sve one koji su mi pomogli da knjiga ugleda svjetlo dana: Marija Polzera, redakciju Dubrovačkog vjesnika, Nina Đuraša iz grupe Without, Ranka Curića iz Izgubljene generacije, pok. Maestra Đela Jusića, Borisa Njavra i Slobodana Nana Vlašića. Hvala profesorici glazbenog, kantautorici, pijanistici i voditeljici muške klape Staglin iz Slanog Nensi Borozan. Ona je napravila odličnu obradu pjesme Svi smo mi dio sna, pok. Harisa Fočaka, a koja je izvedena na promociji moje knjige.