Jadrolinijin trajekt "Ilirija“ koji je dolazio iz Rijeke  uplovljavao je u luku. Iz tadašnjeg okupiranog Cavtata, Atlasovom "Aurorom“ u Dubrovnik je putovalo 96 putnika i članova posade. Nakon sudara Aurora je potonula u samo nekoliko minuta. U pomoć unesrećenima priskočili su posada i putnici broda 'Ilirija', pripadnici Hrvatske ratne mornarice, bolničko osoblje i mnogobrojni građani koji su se u tom trenutku našli u blizini mjesta događaja.

Kao i svake godine, točno u popodnevnim satima kada se i dogodila nesreća, novinari Dubrovačkog dnevnika zatekli  su Lucu Popović, predstavnicu Crvenog križa, preživjelu putnicu koja je zadnja napustila brod koji je tonuo.

Žena koja je zadnja napustila brod

Luce Popović tog će se tužnog dana s bolom sjećati do kraja života. U spomen na preminule, za svakoga posebno, bacila je cvijeće u more. Simbolično, tri spojena cvijeta u moru bila su  za troje poginule djece, dvije sestre Banović, Andreu (3) i Nikolinu (5)  te Romana Kralja (8).

Konkretni detalji zašto se dogodila nesreća, odnosno tko je kriv, ni danas nisu poznati. 'Ljudi koji su gledali sa strane, rekli su kako  je Aurora u pet minuta bila na dnu mora. Ja ne znam. Ukočila sam se, znam samo da smo kapetan i ja skočili zadnji s broda. Znam da sam vidjela jednu glavu bez kose, kako nestaje. I ja za njom, kao da me privlači.  Došli su neki momci s gumenjakom iz Orsana. Izvukli su me i spasili,' ispričala je Luce Popović za Dubrovački dnevnik.

Nesreći je s obale svjedočilo stotinjak Dubrovčana, a Luce Popović i danas čuva sve novinske napise i fotografije koje svjedoče o ovoj tragediji.

Ona se na početku Domovinskog rata stavila na raspolaganje Crvenom križu tadašnje Općine Dubrovnik, odnosno predsjednici Stanki Kodelli, na "Aurori“ je tog dana bila predstavnik Crvenog Križa. "Aurora" je također plovila pod zastavom Crvenog križa. Kao jedina osoba koja je imala dozvolu ući u Cavtat, imala je obvezu, pored uobičajnih administrativnih radnji, od strane dubrovačkog SIS-a i gospodina Matulovića, prenositi povjerljive informacije koje su potom nekako dospijevale na Snježnicu, formaciji takozvanih gerilaca koji su bili prozvani "Brđani“.

Vrijedno je spomena i to da je Luce Popović nastavila obnašati dužnosti u Crvenom križu i nakon ove pomorske tragedije.

Ratni heroji - radnici Hidroelektrane

Na brodu "Aurora“ nalazili su se i radnici "Hidroelektrane“ Plat, koji su po nalogu "generalštaba“ svakog dana odlazili na okupirani neprijateljski teritorij i pod oružanom pratnjom nadzirali rad. Naime, osim navedenih radnika nitko drugi nije znao upravljati elektranom, pa je upravo svjetski presedan da dvije vojske dogovorom iznalaze rješenje za nesmetani rad Hidroelektrane. Jedan radnik je izgubio život u potonuću broda „Aurora“.

Zanimljiva su svjedočanstva i ratna sjećanja radnika Hidroelektrane, koji se sjećaju tih dana okupacije i ove tragedije.

'Dok gledam apokaliptične snimke Fukušime iz Japana, i prije toga rudarsku nesreću rudara pod zemljom u Čileu, požrtvovnih ljudi, koje je svijet proglasio herojima, nevoljko mi se vraćaju sjećanja na dane rata i Plata, što je bilo puno opasnije od ovoga njihovog, gdje smo pod 'ratnom obvezom' često puta s uperenim oružjem četnika radili na sanaciji tamošnje katastrofe u HE 'Dubrovnik',' ispričao je jedan od radnika (podaci poznati redakciji). Upravo brod Aurora vozio ih je tada na njihovo radno mjesto. 

'Svako jutro iznova gledali smo tu strašnu sliku Župe. Ubitačno ozračje, svuda oko nas samoća i tišina, prazni, sablasni prizori Župe, gdje su do jučer živjeli ljudi, gdje je sve vrvjelo životom, težacima na tim pitomim dolcima, na ulici i pred školom dječjim smijehom, mladošću i gostima po hotelima, gdje je cvao život, a sada nikoga. Kao da smo bili bačeni na neki drugi planet. Atmosfera je bila ubitačna. Nisam sretao nikoga, nigdje tih poznatih i nepoznatih, samo postrojba od 120 četnika smještenih u elektrani,' ispričao je radnik Hidroelektrane koji se prisjeća tragedije, uz koju se i dan danas vežu brojna pitanja.

Događaj i danas obavijen velom tajne

'Zašto nas je Vlada poslala u Plat, zašto smo potopljeni u Gružu, zašto je prije našeg dolaska tamo dio elektrane miniran, zašto su neki navodno dobili status branitelja i nekretnine, zašto su navodno neki sa statusom logoraša, a neki ne... i na mnoga druga pitanja ni danas nema odgovora,' rekao je ovaj svjedok pomorske nesreće i potapanja Aurore.

'Da se sjetim kad je sve eksplodiralo u kaosu mora, željeza, drveta, ljudskih tjelesa, u kaosu života, deseci napalm situacija, svaka za sebe sa bezbroj velikih i sitnih uboda u dušu. Gubitak, gubitak, gubitak. Moj, tuđi, zajednički, a sve u samo nekoliko minuta. Da se sjetim što sam uopće osjećao, tada kad sam ispod površine gledao dvije djevojčice dugih 'rasplinutih' kosa kako se pokušavaju 'plivajući' spasiti i silno želio i trebao nešto napraviti, a nisam mogao, bio sam priklješten prozorom. Htio sam pomoći toj djeci, tim anđelima, a jedva sam spasio sebe. A što osjećam sada? Posebni ljudi, djeca, svojim odlaskom ostavljaju posebno veliku prazninu,' priča svjedok nesreće.

'Tri maloljetne tragedije u manje od deset minuta, tri anđela, Nikolina, Andrea, Romano i još mi je ostalo suza i tuge za ostalim hrabrim i nesretnim putnicima, koji su se u mukama popeli na nebo. I danas se pitam odakle mi snaga u prsima, otkud mi hrabrost u rukama, kakav je taj osmijeh ispod očiju koji nosim u javnosti, jer kad se sjetim,boli, boli, boli u duši.'

Boli u duši i Lucu Popović koja svake godine u isto vrijeme dođe na mjesto nesreće i položi cvijeće u more koje je odnijelo živote. Pita se je li vrijeme da Dubrovnik na neki način trajno zabilježi spomen na  tragediju i izgubljene živote, negdje u Gružu, u Luci, s prigodnom pločom na kojoj bi bile uklesane riječi spomena.

Lucija Mandun
Mato Letunić
Luce Letunić
Senka Kralj
Romano Kralj (8)
Andrea Banović (3)
Nikolina Banović (5)
Jele Bogišić
Šima Grbešić
Nikola Bulum

Počivali u miru!

Nikša Klečak/Lucija Komaić