Ovaj liječnik uvjeravao me da je neobičan, drukčiji, otkačen. Gutao je literaturu, zapisivao misli, sanjario. Uz kamin, u stolici za ljuljanje, u kamenoj kući na selu čitao je Hermana Hessea, slušao Leonarda Cohena. Tražio je, kaže mi, smisao u egzistencijalizmu, kršćanstvu. Proučavao je francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja (novi trend među hrvatskim političarima), citirao književnika Paula Coelha i ponavljao Churchillovu izreku: “Nikad, nikad, nikad ne odustaj”.

Maštao je, veli, o marinama, filmskom studiju, akvariju, gradu poput Monte Carla na jugu Hrvatske, optimističnoj zemlji.

“Razmišljam izvan kutije”, govori mi.

Želi da vjerujem da doista tako razmišlja.

“Ispucao sam ego u 40-ima”, uvjerava me.

Tada je postao ministar zdravstva, a 2009. godine prvi put je bio izabran za gradonačelnika Dubrovnika. 

Ali Andro Vlahušić ustvari se ne razlikuje mnogo od svojih kolega na hrvatskoj političkoj sceni. Nije baš neobičan, a ni posebno otkačen.

Kao i svi, i on čezne za političkom moći, koju osvaja populariziranom verzijom samoga sebe: “sanjara koji kad nešto poželi, onda se cijeli svijet uroti da tu želju i ostvari”, citira mi opet Coelha, piše Globus.