Završno predavanje Vedrana Benića: 'U gradskim čudacima su tragovi slavne prošlosti Grada'
Predavanjem o oriđinalima, novinar i reporter Vedran Benić efektno je u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad okončao ciklus “Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad”. Priznao kako ga tema oriđinala prati od mladih dana, da voli ustvrditi kako je on “neostvareni oriđino“ i da je prvi tekst kojeg je 1970-ih godina napisao u bivšem omladinskom listu “Laus“ bio onaj o oriđinalima. Ispričao je kako je o njima je dosta pisao pa je uspio uvjeriti HTV da nije suluda ideja TV-seriju “Storije o neponovljivima“, odnosno o dubrovačkim marginalcima.
-Je li nešto više od mentaliteta stanovništva bilo presudno da se jedan te isti krug ljudi, da budem brutalno iskren, u tom prvom razdoblju poglavito notornih pijanaca i osoba s mentalnim poteškoćama, u Splitu počeo nazivati redikulima, a u Dubrovniku oriđinalima? Zbog časne oznake originalnosti i jedinstvenosti portretirali su ih pioniri fotografije u Dubrovniku: to su Zano Sette Culi, Niko Karolina, Anižina, Rakijeta razbijena nosa, Pero Lola, Kate Gargaša, Pavo Kortezija i Dundo Nikola, a zapravo je riječ o Niki Zankovoj koja je cijeli život bila odjevena na muškoga i tako se ponašala, rekao je Benić dodavši da su riječi redikuli i oriđinali dospjele s druge strane Jadrana gdje potječu od latinskih ridicȗlas i originalis, pa se u talijanskim rječnicima može naći i podatak da je negdje u 19. stoljeću nastalo obilježje blisko pojmu dubrovačkih oriđinala.
Benić je ispričao kako riječ oriđinali do dubrovačke književnosti je došla iz romana “Promessi i sposi“ Alessandra Manzonija, a taj izvornik spominje i don Ivan Stojanović u pripovijesti “Gospogja Mare“, a izraz povezan s Dubrovnikom pominje se i 1881.u zadarskom “Narodnom listu“. Podsjetimo je da oriđinalskih likova ima na pretek u Držića, Vetranovića i Nalješkovića, ali se tako ne nazivaju jer taj izraz tad nije postojao.
Ivo Vojnović koji je izgledom bio mezzo-oriđino, u “Dubrovačkoj trilogiji“ za vlastelu kaže da su to “antikalje“, “zmije“, “smrznute duše“, “oholi“, “izdajice“, “svi isti…svi tuknuti“, ima ih starijeh, mladijeh, srednjijeh, malašnijeh, debelijeh, ukusnijeh, nešesnijeh“ i “svaki je za sebe originalan tip“, ali tek u trećem dijelu „Na taraci“, u kojem se radnja odvija 1900. godine, koristi naziv „oriđinali“, jer se negdje upravo u to vrijeme taj naziv bio udomaćio.
Josip Bersa, dodaje Benić, u “Dubrovačkim slikama i prilikama“ za oriđinale kaže da su to u “austrijskom Dubrovniku bili ljudi koje je propast slobode naučila daica pred jačim ne smije pisnuti; zato oni ni u što ne vjeruju (…) i zadovoljavaju se sitnim pobjedama svog prkosa i jogunstva“, dok je Ivan Kukuljević Sakcinski 1856. prigodom posjeta Dubrovniku zapazio “mnoge same sebi vlastne originale, čudake, nastrance, kojim ćeš podobnih zabadava tražiti p inome svietu“…Ne žele se “niti će se za živu glavu podvrći nazorima tugjim“. Antun Stražičić u splitskom listu “Novo jedinstvo“ kaže “Svaki drugi Dubrovčanin je oriđino, a nobili svi!“
Lucija Sambrailo zvana Lucija Šešanka je zabilježena u povijesnim knjigama kao prkosna Župka koja je okretala glavu od pripadnika vlastele koji su služili tuđinskoj vlasti, a nakon zatvora bi im govorila: 'Slugavam se, gosparu! A kad Vam rečem slugavam se, znate što Vam hoću rijet!'.
- Lamentirajući o danima slobode i slave Dubrovačke Republike, oriđinali su bili junaci starih dubrovačkih novina (npr. rubrike “Diskoras na Poljani“ u “Crvenoj Hrvatskoj“). Jedan od vođa ustanka pučana za povrat Republike Marko Marinović, otac je Nika Martinovića Karoline, za kojeg su novine rekle da je “bio prirastao za Dubrovnik“ i da je “teško promisliti Dubrovnik bez Karoline ,koji bijaše utjelovljena uspomena na nekadašnji Dubrovnik - ispričao je Benić i dodao kako se upravo u toj, za ljude sa strane, možda čudnoj crti dubrovačkog mentaliteta da u svojim gradskim čudacima pronađu tragove slavne prošlosti svoga Grada, krije uistinu poseban odnos Dubrovčana prema njima, ali i njihova odnosa prema Gradu:
- Volim reći da su oriđinali zrcalna slika grada, poput naziva ecnalumba na kolima hitne pomoći koji se tek u retrovizoru automobila ispred može iščitati u pravom značenju. Stoga je posljednji ispraćaj svakog od njih popraćen in memoriam napisima u medijima. Što je inače rezervirano za tzv. ugledne građane - zaključio je Benić.
Sugrađani koji su nazočili posljednjem od predavanja u ciklusu “Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad” doznali su dosta i o suvremenim oriđinalima kao što Tonko Bonić, Gusti Agazzi, Renco Perce Gabi (Šjor Lorenco), Cvijeto Job, Meštar Mato, Pavo Ogresta, Marijo Bodlović “Contrada“, Remiđo, Tomo Šeparović, Renco Mušelin, Rade Partizan i Dube Borovina, a imali su i prigodu vidjeti posebno, još neprikazanu epizodu TV-serije “Storije o neponovljivima“.
Valja na kraju ovog ciklusa zahvaliti Dubrovačkim knjižnicama kao i autoru izuzetno posjećenog serijala “Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad” Vedranu Beniću na četiri izvrsna predavanja o slabije poznatoj povijesti Dubrovnika.
