Ludilo se zakotrljalo. Ustvari, zakotrljalo se već odavno, ali sada mislim na ovo aktualno koje će se kotrljati idućih mjesec dana. Trgovački lanac Konzum, kako kaže reklama, promovira zajednički osjećaj ponosa, u prvom redu kao ponosni sponzor Hrvatskog nogometnog saveza s jedne strane i, sve manje prikrivenog, robovlasničkog sustava unutar kompanije, s druge strane.

U kratkom reklamnom spotu koji se ovih dana vrti na televizijama s pjesmom pod nazivom Samo je jedno - imamo sve: u prvom kadru prepune Konzumove kamione koji u rano jutro odvoze "robu", zatim "naše dečke" koji ipak lete avionom na svjetsko prvenstvo u Konzumovim trenirkama, pa stihove koji prate sliku: Samo je jedno u mom životu vrijedno da suzu pustim ja... a već u sljedećem stihu bi dao i život, dok na ekranu pratimo razgaljenu gomilu, čitave obitelji, navijače, nogometaše, svi jure u stihijskom šopingu po Konzumu, gurajući prepuna kolica, od glave do pete u kockicama, i ne zna se, teško je u tom trenutku razabrati da li više vole domovinu, ili kupovati u Konzumu, ili dizati nenamjenske kredite, ili navijati, ili ginuti i plakati, jer sve oni žele, samo dok je ovjereno poznatim logotipom, piše Ivana Šimić Bodrožić.

Zatim dalje, čitava horda koja, s konačno prepunim vrećicama i kolicima, iz dućana izlazi mašući zastavama, mama s bebom u kockicama i, moj omiljeni kadar, čovjek koji drži psa u psećem kockastom odijelu. Sve skupa završava u nekom deliriju, i svi su beskonačno sretni i ponosni, na rubu suza, ganuti, jer među nama nema razlike, mi smo jedno, Hrvatska i Konzum, siromašni i bogati, navijači i nogometaši, muški i ženski, ljudi i životinje, imamo samo jedan cilj: zgrnuti što više novca - za gazdu.

A onda, stvarna slika. Ulazim neki dan u već toliko puta spomenuti dućan i prizor koji me zatekne, razbije me na mjestu. Za blagajnom radi žena (naravno), od nekih pedest i pet do šezdeset godina, poslovično ispaćena trgovkinja, izrabljena taman do granice izdržljivosti za plaću ne višu od 3000 kuna, odjevena u navijačku majicu.

Ta koju su joj dali još je i premalenog broja, neprilično ju je utegnula, sve što je u trgovačko - navijačkom spotu nafrljeno do maksimuma u svojoj nestvarnosti, u stvarnosti se ogleda kao u nakaradnom ogledalu. Trbuh i grudi i salo su stvarni, i lice bez šminke je stvarno, i obješena koža koja titra ispod rukava, i umor oko očiju i rezignirani ton glasa, i nervozan uzdah jer smjeni nema kraja.

Više čitajte na Vox feminae.net