RECENZIJA Muzej Kneževog dvora daleko je od idealnog, posjetitelj neće dobiti sliku o veličini i važnosti Dubrovnika

U čemu je problem s Muzejom Kneževa dvora? Prvenstveno to što nema identitet -  iako u službenom nazivu nosi titulu kulturno-povijesni (što god to značilo) - uopće se ne zna što predstavlja. Je li muzej o kneževima, Dubrovačkoj Republici, životu toga doba, likovnoj umjetnosti ili svemu pomalo? Postava je nabacana bez nekog posebnog reda i(li) kronologije. Recimo prostorija gdje su znameniti Dubrovčani. Objašnjenja su široko ispisana, a opet se ne kaže ključna bit – po čemu je točno poznat Ruđer Bošković, zašto je važan Marin Getaldić, što je inovativno smislio Benedikt Kotruljević  - ah da, njega uopće nema u Kneževom dvoru među znamenitim Dubrovčanima – a čovjek je, ni više, ni manje, izumio dvostruko (dvostavno) knjigovodstvo.

Glava perzijskog kralja

Pa onda nabacana likovna djela bez ikakvog smisla. Što primjerice u Muzeju Kneževog dvora radi slika masagetske kraljice Tomiride s glavom perzijskog kralja Kira Velikog koju je naslikao nepoznati autor prema Rubensovoj slici? Kakve pobogu to veze ima s Dubrovnikom? Masa je sličnih slika koje posjetitelja samo zbunjuju. Naravno tu su i brojni kršćanski motivi, ali kontekst je potpuno nejasan.

Pa se onda ulazi u prostoriju s novčićima toga doba, pa potom s kuhinjskim priborom, pa odjevnim predmetima, pa se ističe važnost kase odnosno prijenosne blagajne (koga to interesira?), pa onda pored svega ulazimo u sobu kneza i njegov radni kabinet. Nigdje nema zanimljivih objašnjena o povijesti dubrovačkih kneževa, koliko ih je sveukupno bilo (čak 5366), nema ni crtice da je vlast u Dubrovačkoj Republici za ono doba bila poprilično revolucionarna, jer knez, iako je bio prvi među jednakima, bio je daleko od bilo kakve apsolutističke moći i jako se pazilo da ne može jačati osobni kult. Tako je zanimljiva priča s kraja 14. stoljeća, koja se naravno u Muzeju Kneževa dvora uopće ne spominje, kako je hrvatsko-ugarski kralj Sigismund imenovao dubrovačkog kneza Martina Rastija vitezom zlatne mamute, te mu je tom prigodom darovao zlatnu ogrlicu, zlatne mamuze i sablju. Čim je to dobio, dubrovačka vlastela podsjetila je svog kneza da je on samo primus inter pares (prvi među jednakima) i zabranila mu nositi dobivena odličja.

Naravno, da knezu vlast ne bi udarila u glavu, mandat mu je ograničen na samo jedan mjesec. Opet nigdje nema podatka da su neki kneževi birani više puta, a rekorder je Bernard Marinov Caboga koji je na dužnost postavljen čak 23 puta. U Kneževom dvoru je bio smješten i zatvor, ali ni taj vrlo zanimljivi podatak nije dovoljno dobro razrađen. Po odredbi dubrovačkog Statuta državni su se zatvori trebali nalaziti u istoj zgradi gdje je bilo sjedište vlasti. Tamo su zasjedali suci i izricane su presude. Zatvori su bili prilično okrutni, vrlo mali, mračni i puni vlage, a neki zatvorenici ni više desetljeća služenja kazne nikad nisu otišli u šetnju. Sigurno su zatvorenici, zbog katastrofalnih uvjeta, često jaukali dok bi knez i suci dolazili na posao. Zabilježeni su i uspješni bjegovi ponekih zatvorenika. Možda najpoznatiji je onaj časne Agneze Beneše koja je služila doživotnu kaznu jer je navodno zapalila Samostan sv. Klare. Nakon bijega nikad više nitko nije čuo za nju. Nažalost, posjetitelj o tome ništa neće saznati.

Spomenik Mihu Pracatu

Nadalje u atriju Kneževa dvora nalazi se spomenik pučaninu Mihu Pracatu koji je turistima najzanimljiviji i najprepoznatljiviji po tome što se nalazi u jednoj sceni popularne serije Game of Thrones. Nigdje pored statue nema objašnjenja po čemu je Miho bio toliko važan da je samo njemu Republika (i to čovjeku koji nije plemić) podignula spomenik. Pomorac Pracat, među ostalim, često je otkupljivao nesretnike koji su pali u ropstvo. Bio je vrlo sposoban moreplovac i biznismen, pa je tijekom života zaradio veliko bogatstvo. Oporuku je počeo pisati znatno prije svoje smrti, a kasniju ju je još pregršt puta nadograđivao. Tako je za glavnu nasljednicu odredio svoju ženu Vicu, čak i ako se preuda nakon njegove smrti. No nakon Vicine smrti taj je novac trebao niti namijenjen dobrobiti Dubrovačke Republike. Novac je podijelio i brojnim siromasima posebno onima s otoka Lopuda kao i svojim sluškinjama. Jasno, dio kuća dao je daljoj rodbini i prijateljima, a svojim seljacima otpisao je dugove. Dobar dio novca koji je ostavio Republici namijenio je za otkup robova diljem svijeta. Podijelio je novac i bolnici Domus Christi i bratovštini svećenika Svete Marije. Nakon što je preminuo njegova oporuka javno je otvorena i pročitana u Kneževom dvoru i tada je odlučeno da mu se Dubrovnik treba odužiti podizanjem spomenika. Kakav je životni put prevalio Pracat najbolje govori ubrus koji se čuva u Župnom dvoru na Lopudu. Taj poklon Miho je dobio od španjolskog kralja Karla V. Isto tako na Lopudu se u crkvi Gospe od Šunja može vidjeti oltar koji navodno potječe iz kapele kraljevske Westminsterske palače u Londonu. Pracat je navodno otkupio oltar u vrijeme reformacija engleskog kralja Henrika VIII koji je odbacio katoličanstvo i uveo protestantizam. Međutim, gost Kneževa dvora samo će pasat pokraj spomenika i ništa od ovoga neće saznati.

Bilo bi sjajno i da se posjetiteljima prezentiralo kako su se onda donosile sudske odluke. Vrlo je zanimljiva činjenica da su suci koji su odlučivali o presudama morali imati barem 40 godina. Jasno, riječ je o plemićima, ali u praksi je rijetko tko postajao sudac prije navršenih 50 godina. To je bilo iz razloga što je takva osoba imala životno iskustvo koje onda bilo puno važnije u sudovanju od klasične pravne naobrazbe. Na ondašnje presude su se mogle pisati žalbe o kojima su odlučivali takozvani „čuvari pravde“, koji su također morali imati minimalno 50 godina. Konačnu drugostupanjsku odluku donosio je Senat. Naravno, u teoriji je bilo bolje nego u praksi, jer su plemići često na sudovima prolazili puno bolje od pučana. Kako god bilo, dubrovački pravosudni sustav za tadašnje doba bio je jako napredan. Na snazi je bila i smrtna kazna baš kao i diljem srednjovjekovne Europe. Najpoznatije mjesto za izvršenje smrtne kazne bio je predio zvan Vješala u parku Gradac. Koliko zanimljivih podataka koji se nigdje ne spominju u Muzeju Kneževa dvora.

Šanerska karta

Naravno ima se lijepih stvari za vidjeti u Muzeju, ali nedostaje kontekst. Ne dobije se dojam o velikoj povijesti Dubrovnika, teško se prati što se hoće reći, o čemu je uopće taj muzej. Svaka čast na nosiljkama, novčićima, oružju, te odjevnim i kuhinjskim predmetima, ali oni bi trebali biti samo jedan od odjela velikog Muzeja Dubrovačke Republike koji bi morao brojati više kvadrata. Ako već u sjajnoj arhitekturi Kneževog dvora treba/mora biti muzej, onda neka on priča o dubrovačkoj vlasti, presudama, zatvoru, životima običnih ljudi, Mihu Pracatu, a ne da posjetitelj nalijeće na slike perzijskih kraljeva.

Ono što ga izvlači u internetskim ocjenama turista je spektakularna arhitektura, inače bi, gledajući samo muzejsku postavu, ona bila znatno manja. Koliko bi se samo muzej mogao poboljšati najbolje pokazuje izložena karta s glavnim utvrdama Dubrovačke Republike. Ona je toliko šanerski napravljena da je to za ne povjerovat. Naime, tamo su bezveznim naljepnicama (koje se čak međusobno razlikuju, a jedna je čak zalijepljena okomito) istaknuta utvrđena mjesta.

Da zaključimo priču, posjetitelj Kneževa dvora bez pratnje vodiča neće saznati puno o veličini i važnosti slavne Dubrovačke Republike. U sljedećem broju recenzirat ćemo Pomorski muzej.

UKUPNA OCJENA (od 1 do 10)

5

VRIJEME POTREBNO ZA OBILAZAK MUZEJA

45 minuta

PLUSEVI

-bogata građa

-arhitektura

-mogućnost slušanja skladbi Luke Sorkočevića na multimedijalnom uređaju

MINUSI

-bogata građa bez nekog posebnog konteksta

-slike nepoznatih autora koje nemaju veze s Dubrovnikom

-nedostaju zanimljiva objašnjenja i pregršt važnih činjenica

-nabacanost bez kronologije, teško snalaženje za posjetitelje

-o čemu je uopće muzej, koja je glavna bit

-karta s utvrđenim mjestima

Maro Marušić