Politika i ekonomija Argentine u prošlom i ovom stoljeću spada među najluđe na čitavom svijetu. Svega su se Argentinci nagledali u posljednjih stotinu godinu. Od laskave titule da je Argentina svjetska industrijska super sila, preko vojnih vlada, do ogromne inflacije.

Najveći problemi za Argentinu su se događali devedesetih godina prošlog stoljeća. Argentinska vlada u to vrijeme provodi politiku sličnu hrvatskoj – prekomjerno se zadužuje, dijeli subvencije, buja državni sektor... Njima se valutna klauzula strahovito odbila u glavu. Naime, argentinski pesos zakonom je bio vezan uz američki dolar, pa su zaduživanjem države i slabljenjem domaće valute, kamate na kredite strahovito narasle. Država ih više nije mogla servisirati, i Argentina je 2001. godine – bankrotirala. MMF je stigao, izrezao državni sektor, smanjio plaće i mirovine, a vlada se cijelo vrijeme borila s proračunskim deficitom. Prosvjedi i neredi u Buenos Airesu trajali su mjesecima, a više od 30 ljudi je poginulo.

Na vlast tada dolazi predsjednik Nestor Kirchner, koji mora riješit problem dugovanja. Uspijeva se s više od 90% kreditnih vjerovnika dogovoriti o smanjenju dugova i obročnoj otplati, ali Argentina na međunarodnom tržištu ima oznaku 'smeća' i ne može se ponovno zaduživati. Kirchner se stoga okreće domaćoj industriji, posebno onoj u kojoj je Argentina tradicionalno među najvećim svjetskim igračima – soji, kukuruzu, mesu...

Iako Argentina uspijeva ostvariti manji gospodarski rast, nema svježeg kapitala, pa se suočava s jakim padom nacionalne valute i velikom devalvacijom. U to vrijeme, ispričao nam je jedan novinar iz Buenos Airesa, inflacija je bila nevjerojatna: ljudi bi dolazili u dućane, uzimali artikle s polica, ali dok bi došli do kase, cijena bi im se opet promijenila.

Nevjerojatno, ali istinito, ljudi su tad štedili u autima. Kupili bi novo auto, jer bi njegova cijena u samo nekoliko mjeseci višestruko narasla, pa su polovno auto mogli prodati za znatno veću cijenu, nego što su ga kupili. Naravno, ako bi uspjeli naći kupca.

Inflacija u Argentini i dalje je visoka, ali nije tako drastična kao prije nekoliko godina. U vrijeme bankrota, 1 pesos je vrijedio kao 1 američki dolar. Danas, u bankama za 1 dolar se dobije 8 pesosa.

Međutim, pošto se Argentina ekonomski zatvorila, sve što uvozi, ima visoku cijenu. Tako primjerice argentinski ulošci dođu oko 20 pesosa, dok oni iz uvoza poput Alwaysa dođu 80 pesosa. Argentinska pasta za zube dođe 7 pesosa, a Colgate iz uvoza 57 pesosa. Cijene čokolada Milke ili Nutelle znatno su više nego u Hrvatskoj.

Sve je to zato jer Argentini nužno nedostaje strane valute, posebno dolara. Cristina Kirchner, koja je postala predsjednica Argentine nakon što je njen muž umro 2007. godine, nastavila je provoditi ekonomsku politiku zatvaranja, te je zabranila Argentincima, kupovinu više od 2000 dolara. Tako Argentinci, kada putuju u inozemstvo ne mogu kupiti više od 12 tisuća kuna. Naravno, mnogi su snalažnjivi, pa mimoilaze te prepreke otvarajući račune u stranim zemljama ili transakcijama preko interneta, a pomaže i cvjetanje crnog tržišta, takozvanog blue dollara.

Svuda po centru Buenos Airesa možete mijenjati dolare na crno. Za 1 dolar, umjesto 8 pesosa koliko daje banka, na ulici dobijete više od 12. Argentinci, naime, žele štedjeti u američkim dolarima, jer se u pesos ne mogu pouzdati radi inflacije.

No s druge strane, Argentinci s kojima smo pričali, smiju se inflaciji i kažu da nikad ne bi vidjeli svijeta da nije nje. Podsjeća to na dobru, staru jugoslavensku inflaciju. Naime, Argentinac odluči putovati na Karibe ili Europi, i kod turističke agencije  kupi paket aranžman s plaćanjima na rate. Na početku mu nije lako plaćati, ali kad inflacija pojede vrijednost pesosa, na kraju plaća 'kikiriki'. I za vrijeme našeg boravka u Buenos Airesu, cijenu su skočile. Tako su cigarete poskupile s 18 na 21 pesos, ali to je opet znatno jeftinije nego u Hrvatskoj (oko 10 kuna).

Cristina Kirchner i dalje tvrdoglavo provodi zatvorenu politiku. Dio Argentinaca je u tome podržava, jer im je drago što je okrenula leđa američkom neokapitalizmu. Ona tim svojim pristašama to vraća kroz razne subvencije. Tako primjerice javni prijevoz (metro i autobus) u Buenos Airesu dođe pišljivih 4 pesosa (2 kune), cijene režija su također znatno jeftinije nego u Hrvatskoj, pa mnoge zgrade i kuće imaju bazene. Gorivo je također jeftino  - 6 kuna litra.

Ipak te subvencije dovode do još jače devalvacije nacionalne valute, pa je mnogi poduzetnici u Argentini uopće ne vole. Kažu da je velika kradljivica i da preko svojih hotela na jugu Argentine pere novac. Je li to istina, ne znamo.

No najveći problem koji ona ima i dalje se vuče iz te 2001. godine. Naime, mali dio vjerovnika poput fonda Elliot Managment nije pristao na otpis dugova, nego je tužio Argentinu sudu u SAD-u. Oni su u trenutku bankrota Argentine kupili 49 milijuna dolara njenih obveznica, ali u tužbi su tražili milijardu i pol dolara zbog kamata.

Sud je presudio u korist fonda i naložio Argentini da njima mora isplatiti dug prije nego svim ostalim vjerovnicima. Kirchner iz straha da i drugi kreditori ne bi tražili puni iznos, nije pristala. Sada je Argentina u fazi čekanja, jer prema klauzulama iz ugovora s vjerovnicima, nakon isteka ove godine, može ponovno pokušati naći novi dogovor, odnosno, ostali investicijski fondovi je neće moći tužiti pozivajući se na presudu američkog suda.

No čak i ako se to dogodi, to ne znači da je Argentina na konju. I dalje će Argentina muku mučit s inflacijom i slabom domaćom valutom, a Kirchner, ako ostane na vlasti, morati će pronaći nova rješenja.

No, ako se gleda kako živi obični Argentinac, nije to ni tako loše kako bi se pomislilo na prvu. Zbog inflacije može putovati svijetom, meso, koje je odlične kvalitete još uvijek je jako jeftino, isto kao prijevoz i gorivo, a na kraju dana se može osvježiti na bazenu na krovu zgrade, jer mu Kircherica omogućava jeftine režije.

Pa dok ide – ide. Kao da je u nekoj drugoj zemlji puno bolje.