U intervjuu za DW dotaknuo se brojnih aktualnih tema koje se tiču i situacije Hrvatske i nama susjednih država. 

Vi ste rekli da Vladimir Putin potpiruje (situaciju) na Balkanu. Što to znači?

Situacija na Zapadnom Balkanu je generalno stabilna, ali nije pošteđena utjecaja agresorskog rata, koji Ruska Federacija vodi protiv Ukrajine.

Mnogi ljudi strahuju od prebacivanja ratnog sukoba na ovo područje. Ja ne, ali vidim potencijal za destrukciju, potencijal da se putem fake newsa i drugih metoda prouzrokuju krizna žarišta, koja bi mogla destabilizirati zemlje regije, posebno Bosnu i Hercegovinu. I to kod mene izaziva veliku zabrinutost.

Velika zabrinutost vlada i ovdje u Europi. Vidjeli smo da je kancelar razgovarao s predsjednikom Srbije i premijerom Kosova. Vode se intenzivni diplomatski razgovori. Njemačka ministrica vanjskih poslova bila je u regiji, kao i ministrica obrane. Koliko bi Europa trebala biti zabrinuta zbog gubitka utjecaja i kredibiliteta u pogledu pripreme puta tih zemalja u EU?

Prije svega, mogu reći da sam jako zahvalan njemačkoj vladi koja intenzivno vodi brigu o regiji. Ova regija, naime, postaje jedna od ključnih u stvaranju političke klime. Ona će to biti i nakon rata protiv Ukrajine. Vjerujem da korisna i razumna primjena instrumenata kojima raspolaže Europska unija može djelovati stabilizirajuće i umirujuće.

Na kraju ćemo se morati zapitati: Može li ova država - Bosna i Hercegovina i mogu li ostale zemlje u EU? To će pokrenuti još nekoliko pitanja, a u međuvremenu moramo raditi na stabilizaciji prilika. To znači da moramo raditi na stvaranju povjerenja i koristiti taj kapital. Jer, ljudi očekuju da stvari više ne idu po zlu. Što znači po zlu? U Bosni i Hercegovini ljudi su iskusili, posebno u Sarajevu, što znači tri godine živjeti pod opsadom, živjeti u uvjetima brutalnog rata i brutalnih sukobljavanja. I nitko, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadao, nema interesa da to ikada više doživi.

Oni imaju veliko povjerenje u međunarodnu zajednicu i Europu da to spriječi. To je zapravo suština onoga što je naš zadatak, kako bismo ovoj zemlji dali mogućnost da se samostalno razvija.

Zapadni Balkan je na vrhu liste prioriteta, također i ovdje u Berlinu. Njemačka ministrica vanjskih poslova bila je ondje u posjeti. Predsjednik Srbije i premijer Kosova posjetili su Berlin. Što se time do sada postiglo?

Smatram da je, i ako trenutno ne mogu govoriti u ime Europske unije ili njene politike, s globalne točke gledišta potrebno djelovati po mjeri u ovisnosti od situacije u zemljama. Potrebni su nam prepoznatljivi pomaci u tim zemljama, koje će onda biti u stanju iskoristiti pravi trenutak za europske integracije.

Ako netko ima osjećaj da se ništa ne mijenja na bolje, da je pravna država još uvijek slaba, da ne može pronaći posao ili adekvatne uvjete za posao - on reagira na to i odlazi u druge zemlje, u zemlje Europske unije. Zato moramo stvoriti temelj za povjerenje. To nije lako. Ali postoje instrumenti koje bismo mogli koristiti.

Ako pogledate da je prošlo 27 godina od Daytonskog sporazuma, onda se i sam čudim koliko malo je hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj strani uspjelo uskladiti razlike u sjećanju na prošlost i pretopiti ih u zajedničko razumijevanje budućnosti. Svi se sjećaju onoga što je bilo, ali ne izvode baš pouzdane zaključke o tome što ne bi trebalo biti u budućnosti i do čega mora doći.

Kako procjenjujete predsjednika Srbije? On govori o jednom kompromisu koji želi postići po pitanju dosadašnjeg nepriznavanja Kosova, kao neovisne države. Njemačka je potpuno jasno ponovila zahtjev da mora doći do priznanja i da je to uvjet za ulazak u Europsku uniju. Očekujete li doista iskorak u bliskoj budućnosti?

Iskorak će biti teško postići. I ovdje, kao promatrač, mogu zamisliti da bi postupno usuglašavanje imalo smisla. To za mene znači, što se tiče priznavanja Kosova, koje nije uslijedilo ni od strane pet članica Europske unije, omogućiti u svakom slučaju pragmatičnu suradnju između dvije države, Kosova i Srbije.

Iz kakve zemlje mi Nijemci dolazimo? Imamo iskustvo u suradnji između Istočne i Zapadne Njemačke, iako nije bilo međusobnog priznanja. I takav pragmatičan način, koji se naravno ne može prenositi jedan kroz jedan, bila su to vremena hladnog rata i komunizma, ali ja bih izvukao iz toga misao: da nikada nećemo napraviti sve ono što je moguće, ali to što napravimo, napravit ćemo s dobrom voljom.

Nažalost, to za sada nije prepoznato u odnosima između Srbije i Kosova. I na tome se mora raditi.

Europa sada u fokusu ima Zapadni Balkan. Kako ocjenjujete ulogu SAD-a?

Prije svega, moram zaključiti da su Amerikanci opet tu, da su se ponovo vratili u smislu da osjećaju odgovornost za regiju. Oni su decidirano postavili za cilj suradnju s Europskom unijom i ona se mora dalje graditi. Hvala Bogu da u SAD-u više nemamo raspravu o razmjeni teritorija, koja bi kao trebala dovesti do smirivanja situacije u regiji.

Na temelju Daytonskog sporazuma, čiji je najveći uspjeh što je jednostavno donio mir i prekid vatre, moramo dalje razvijati zemlju. Može se reći: to je jako kasno ali kad to kažem, ne mislim da je prekasno, kako bi pokušali da uz američku podršku ipak dođe do jasne orijentacije u smjeru Europske unije.

Cijeli razgovor pogledajte ovdje.