Autor: Srećko Spremo

''Go'' je naziv najstarije igre na ploči koja se na dalekom istoku igra u nepromijenjenom obliku već nekoliko tisuća godina. Naizgled jednostavna drvena ploča s 19 vertikalnih i jednako toliko horizontalnih linija na koju se postavljaju jednolični bijeli i crni kamenčići ne odaje dojam kompleksnosti i strateške vještine potrebne da biste postali ''go'' majstor.

''Go'' često znaju uspoređivati s nama zapadnjacima mnogo poznatijom igrom na ploči, šahom, iako među njima postoje mnoge različitosti. Šah je sa svojim pomičnim, i od početka igre postavljenim figurama te ciljem uzimanja protivničkih figura po mnogočemu igra destrukcije dok je njegov istočnjački pandan, u kojem statičnim kamenčićima gradimo svoju strategiju s konačnim ciljem kontrole većeg dijela ploče, igra strateške konstrukcije i stvaralaštva. Zaljubljenici u šah često se hvale činjenicom da je Shannonov broj, koji označava broj svih mogućih šahovskih partija, veći od broja svih atoma u svemiru. Zaljubljenici u go na to samo odmahnu rukom jer je broj svih mogućih partija ''go''- a gotovo nemoguće izračunati. Možda je upravo to jedan od razloga što igrači ''Go''-a uz strategiju i logiku podjednako koriste intuiciju i kreativnost kako bi savladali protivnika. 

Upravo ova dva obilježja, beskrajno mnogo kombinacija te ljudska intuicija, čine ''go'' ultimativnim testom za superračunala i umjetnu inteligenciju. Na temelju toga se smatralo čak i nakon što je 1997. IBM-ovo superračunalo Deep Blue pobijedilo Garija Kasparova u šahu kako je nemoguće da se isto uskoro dogodi i nekom od go velemajstora. Svi su tvrdili kako je go prekompleksan, a ljudska intuicija nešto što umjetna inteligencija ne može tako skoro savladati. Istina je da bi s tehnologijom devedesetih umjetnoj inteligenciji bilo nemoguće pobijediti, međutim, strojno učenje i umjetne neuronske mreže pokretane sve jačim hardverom u posljednjem desetljeću mogu zaroniti u nikad bogatije baze podataka i tako učiniti umjetnu inteligenciju neusporedivo moćnijom nego li u doba kad je Kasparov poražen od Deep Bluea.

Čak i nakon što je 2015. AlphaGo Fan pobijedio europskog prvaka, istočnjaci su i dalje tvrdili da stroj nema apsolutno nikakve šanse protiv njihova šampiona Lee Sedola, koji na dalekom istoku ima status polubožanstva. No tada je došla 2016. i okršaj u Južnoj Koreji kojim su ljudi trebali dokazati da su i dalje nedodirljivi u ''go''-u, međutim, dogodio se hladan tuš nakon što je AlphaGo porazio jednog od najvećih igrača u povijesti s 4:1 uz apsolutnu dominaciju i poteze koji su zastrašili, ali i oduševili svijet ''go''- a mijenjajući ga zauvijek. Južna Koreja gotovo je proglasila dan žalosti, a čitava ljudska vrsta napravila jedan mali korak za čovjeka, ali veliki za budućnost u kojem će strojevi i umjetna inteligencija dominirati sferama koje su od početka vremena bile rezervirane samo za čovjeka.

Što je to umjetna inteligencija?

Već za samu prirodnu inteligenciju koju nalazimo kod ljudi i životinja postoji više definicija, a najkraća je ona koja govori da je to sposobnost snalaženja u novonastaloj situaciji. Umjetna inteligencija (UI, prema engl. akronimu AI, od Artificial Intelligence) tada bi označavala istu tu sposobnost kod svega što nisu ljudi i životinje, odnosno kod računala i strojeva. U stvarnosti pojam umjetne inteligencije ipak je nešto kompleksniji, pa se čak i eksperti razilaze u mišljenjima o tome što se može nazvati inteligentnim kad pričamo o neživom svijetu. Najčešće nailazimo na podjele na jaku umjetnu inteligenciju koja bi trebala biti na razini čovjeka i svjesna svog vlastitog postojanja, te slabu umjetnu inteligenciju koja na neki način samo glumi inteligenciju u usko specijaliziranom području. Negdje opet nailazimo na pojmove specijalizirane i opće umjetne inteligencije kod kojih je prva sposobna obavljati samo jednu zadaću poput vožnje, prepoznavanja slika, ljudskog govora ili prevođenja dok bi opća bila u stanju obavljati svaku zadaću koja se pred nju postavi. U ovom trenutku smo još daleko od razvoja jake ili opće umjetne inteligencije, dok specijalizirana, odnosno slaba bilježi snažan napredak i razvoj u mnogim poljima te postaje sveprisutna u našim životima.

Povijest robota i umjetne inteligencije

Jedan od pionira ovog područja engleski je znanstvenik Alan Turing koji je još pedesetih, u doba kad su računala bila veličine autobusa i imala snagu manju od modernog kalkulatora, postavio pitanje mogu li računala razmišljati poput čovjeka i postati svjesna (jednaku dvojbu imao je mnogo godina kasnije i TBF zapitavši se da li kapetan Data sanja električne ovce). Turingovo ime široj je javnosti ostalo prije svega poznato po Turingovu testu u kojem ispitivač pokušava odgonetnuti komunicira li s čovjekom ili strojem. Stručnjaci danas opovrgavaju značaj Turingova testa jer smatraju kako umjetna inteligencija ne mora posjedovati ljudske značajke u komunikaciji kako bi posjedovala inteligenciju, jednako kao što avioni ne moraju mahati krilima kako bi letjeli.

Umjetna inteligencija neraskidivo je povezana s robotikom, stoga umjetnu inteligenciju i njezin softver možemo uz malo pjesničke slobode zamisliti kao dušu dok robotika izradom strojeva stvara tijelo, odnosno robota kojim će umjetna inteligencija upravljati. Za samu riječ  robot moramo zahvaliti češkom piscu Karelu Čapeku koji je prvi put bilježi 1920. u svojoj drami R.U.R. u kojoj roboti rade teške tvorničke poslove poput robova, da bi na koncu podigli ustanak protiv svojih gospodara. Ovdje svakako valja spomenuti i jednog od najplodonosnijih pisaca znanstvene fantastike Isaaca Asimova koji 1942. donosi tri zakona robotike. U njima možemo iščitati dvije važne stvari. Prva je ljudski strah od nečeg novog i potencijalno snažnijeg od nas samih, dok drugi ukazuje na želju da se roboti kontroliraju i bespogovorno služe čovjeku. Asimovljevi zakoni su:

1. Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi.

2. Robot mora slušati ljudske naredbe osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom.

3. Robot treba štititi svoj integritet osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom.

Što očekivati u budućnosti? 

Iako se mnoga predviđanja iz prve polovine 20. stoljeća nisu ostvarila, tako i dalje nemamo inteligentne robote koji nam svako jutro rade doručak i kuhaju kavu, tijekom posljednjih nekoliko desetljeća robotika i umjetna inteligencija ušle su u mnoge sfere naših života. Već neko vrijeme možemo čuti upozorenja o tome kako će milijuni ljudi u bliskoj budućnosti zbog automatizacije poslova biti zamijenjeni robotima i umjetnom inteligencijom. Najeklatantniji primjer za to već nekoliko godina možete vidjeti u McDonald'su koji je većinu svojih blagajnika zamijenio jeftinijim sustavom s panelima za naručivanje i naplatu hrane. Posljednjih godina čak i kategorije za koje smo smatrali da su ekskluzivno vezane za ljudsku rasu, poput umjetnosti i stvaralaštva, bivaju ugrožene od strane umjetne inteligencije. Tako danas postoje roboti koji slikaju i stvaraju skulpture putem 3D printera jednako kao i programi koji pišu pjesme i diraju ljudske osjećaje možda čak i više od mnogih modernih pop-uradaka. 

Osobe poput Billa Gatesa, Elona Muska i jednog od najpoznatijih fizičara prošlog stoljeća, Stevena Hawkinga prepoznale su umjetnu inteligenciju kao jednu od najvećih prijetnji s kojom će se ljudska rasa suočiti u budućnosti. Iako se njihovi strahovi temelje na različitim scenarijima koji bi se u budućnosti mogli odigrati, zajedničko im je što smatraju kako se čovjek igra vatrom stvarajući nešto moćnije od sebe samog i što će u bliskoj budućnosti imati mogućnost preuzeti vlastiti razvoj te u jednom trenutku postati u potpunosti samostalno i neovisno o svom stvoritelju.

Svima nam je jasno da osim Googlea, Facebooka, Tesle i sličnih tehnoloških kompanija koje tvrde da putem umjetne inteligencije žele stvoriti bolju budućnost za sve nas, pa onako usputno prodaju naše podatke najboljem ponuditelju i sumnjivim državnim agencijama zarađujući milijarde dolara, postoji i ona druga još moćnija strana koja koristi umjetnu inteligenciju za nešto mračnije stvari, poput kontrole i prisluškivanja, kako vlastitih, tako i stranih državljana. Uz tajne službe svih značajnijih geopolitičkih igrača, poput SAD-a, Kine i Rusije, tu je i bezgranično bogat vojnoindustrijski kompleks koji umjetnu inteligenciju vidi kao značajno oružje s mnoštvom potencijalno smrtonosnih primjena. I tu dolazimo do hladnoratovskog problema u kojem se niti jedna strana iz nepovjerenja prema drugoj neće zaustaviti, ograničiti ili usporiti razvoj umjetne inteligencije jer će ona predstavljati ultimativno oružje budućnosti, potencijalno čak i značajnije od onog što je prva atomska bomba značila za dominaciju SAD-a 1945. 

Slijedom takvog razvoja događaja vrlo je zamislivo da će doći trenutak u kojem će umjetna inteligencija preuzeti vlastiti razvoj jer je to u stanju raditi brže i bolje od bilo kojeg čovjeka. Jednostavno rečeno, neuronske veze biološkog mozga su neizmjerno spore kad se usporede sa silicijskim neuronskim mrežama umjetne inteligencije. Ako se to dogodi, ljudi kao vrsta i prepuštaju vlast nad čitavim planetom nečem novom i nepoznatom. Koji će smjer umjetna inteligencija tada zauzeti, odluka je na koju više ne možemo utjecati jer ona tada predstavlja nadbiće koje je u svakom segmentu moćnije od zastarjelog homo sapiensa. Jedna krajnost bi bila ta da taj novi silicijski bog kojeg smo stvorili odluči, iz nekog samo njemu znanog razloga, ljudima osigurati raj u kojem će živjeti beskrajno sretni i zadovoljni, možda čak i vječno, dok bi druga bila neka od verzija iz distopijskog SF filma tipa Matrix ili Terminator.

Kao što je Yuval Noah Harari u svojoj knjizi Homo Deus prekrasno izložio, danas po prvi puta u povijesti živimo u razdoblju u kojem nas netko ili nešto poznaje bolje čak i od nas samih. Algoritmi online divova, poput Google ili neke od društvenih mreža, iza kojih stoji umjetna inteligencija su tijekom sati i godina našeg surfanja internetom o nama skupili, pohranili i analizirali bezbrojne gigabajte informacija te putem umjetne inteligencije složili vrlo preciznu sliku o tome što volimo, što nas uzbuđuje, čega se bojimo i za čim žudimo kad mislimo da nitko ne gleda u privatnosti svoje sobe spojeni na mrežu. Tako da bi Google danas putem informacija koje ima o svakom od nas mogao preciznije i ispravnije čak i on nas samih dati odgovor na pitanje koga volimo i tko bi nam bio idealan životni partner. Možda je i došlo vrijeme da ga to priupitamo prije donošenja važnih životnih odluka, poput stupanja u brak, umjesto da se oslanjamo na nešto tako trivijalno, prolazno i nestalno poput ljudske emocije koju nazivamo ljubav. Koliko god mnogima od vas ovo izgleda bedasto ili pak zastrašujuće, nemojte se začuditi ako generacije koje dolaze odluče umjesto pjesnika i filozofa pitati upravo umjetnu inteligenciju da im da odgovor na to vječno pitanje: što je ljubav.