Dani ponosa i pobjede ostaju u našem kolektivnom sjećanju kao događaj koji je nagovijestio kraj rata i donio oslobođenje većine tada okupiranog hrvatskog teritorija. No, posebnu težinu i značenje nose uspomene onih koji su u tim povijesnim trenucima osobno sudjelovali. Povodom ove, jedne od najvažnijih obljetnica novije hrvatske povijesti, prisjećamo se tih dana upravo kroz osobna svjedočanstva, između ostaloga i radi onih novih naraštaja koji o tim događajima možda još uvijek nisu imali prilike više čitati.

Obilježavamo ovih dana veliku obljetnicu operacije u kojoj su hrvatske snage krenule u akciju istodobno iz tridesetak pravaca. Vi ste krenuli s Velebita prema Gračacu. Možete li nas podsjetiti na te dane, koliko je ljudi iz vaše jedinice iz Dubrovnika sudjelovalo?

Oluja je zapravo bila kruna Domovinskog rata, zato što je to bila najveća i najbolje izvedena akcija u to vrijeme, ali i kruna oslobođenja cijelog hrvatskog teritorija i stvaranja hrvatske države. Mi smo u to vrijeme bili pridodani Karlovačkoj jedinici. Iz dubrovačke jedinice nas je išlo samo 30, naš zapovjednik bio je Nino Haklička, a ja sam mu bio pomoćnik. Ostatak jedinice morao je ostati na osiguranju državne granice prema Crnoj Gori. Sjećate se kako se i tijekom Oluje pucalo s trebinjskih i hercegovačkih položaja  na Župu, Konavle, ali i Grad. U Zatonu su tada poginuli ljudi.

Naravno, i danas se sjećamo tih napada. I baš zato je Oluja tih dana donijela optimizam i nadu u konačni kraj straha i rata. Kako su tekle pripreme? Već je poznato kako je Velebit zahtjevan teren.

Za tu je akciju odabrano nas tridesetak ''Grofova'' i to je bila velika čast. Samoj operaciji Oluja prethodile su dvije i pol godine naše prisutnosti na Velebitu. Izmjenjivali smo položaje s drugim jedinicama  tako da smo poznavali taj teren. Kao specijalna policijska postrojba, dobili smo najteže zadatke, spuštanje s Velebita i osvajanje strateških položaja. Imali smo specijalističku obuku i dobru pripremu. Pravac je bio spuštanje prema Gračacu i Udbini. Taj dio je vodila specijalna policija. Ostale pravce rješavala je Hrvatska vojska.

Kako je to sve započelo?

Mi smo 4. kolovoza ujutro u 4:15 krenuli s položaja na Velebitu, a naš prvi pravac bio je Gračac, u kojega smo trebali ući preko Svetog Roka. Sve jedinice specijalne policije išle su tim smjerom. Već nakon tri, četiri sata, čim smo se spustili u podnožje Velebita, naišli smo na otpor, na njihove utvrde. Međutim, položaji su bili loše branjeni. Nas je bilo više, a njih po bunkerima možda četvorica, petorica. Kod prvog okršaja par specijala je poginulo, neki od mina, neki od minobacačkih granata, neki od tromblona. Na sreću, iz naše jedinice nitko nije nastradao, iako smo bili na glavnom pravcu.

Jesu li oni već tada bili slabije opremljeni i organizirani?

Jesu, na tom području je bilo 90 posto rezervista, to su bili stariji ljudi, nije bilo praktički profesionalnih vojnika.  Kad vidiš čovjeka u starim čizmama i dronjcima, samo s puškom i ledenicima, odmah vidiš da to nije ratnik. To je netko koga su tamo poslali da “brani”, ali zapravo ne zna što. Nakon tog prvog otpora, kojega smo savladali u pola sata, nastavili smo se spuštati prema Svetom Roku. Oko tri, četiri popodne ušli smo u Gračac. U tom trenutku stigla je dojava kako je oslobođen i Knin, da su 4. i 7. gardijska brigada ušle u Grad.

Je li vam vijest o oslobođenju Knina dala dodatnu hrabrost i moral?

Naravno, to nam je bio dodatni vjetar u leđa. Davno je to bilo, nekih se detalja više ne mogu ni sjetiti. Bili smo pridodani specijalnoj jedinici iz Karlovca. Njih je bilo 120, 130, a nas 30 smo im bili potpora. U monografiji Karlovačke jedinice spomenuli su i nas. Ovako su napisali: “Oni Dubrovčani nisu normalni, trebali su biti iza nas, a oni su nas prestigli''. Tako je i bilo. Mi smo zavezali marame, stavili boje na lice i krenuli naprijed, svi kao jedan. Bila je to birana ekipa, creme de la creme, ogromna čast.

Sve je isplanirano u tajnosti.

Tako je. Mi smo tek dan prije, na sastanku u Starigradu Paklenici saznali da se ide u akciju, ali samo zapovjedništvo. Helikopter nas je doveo gore, tek sat vremena prije, okupili smo ljude i  rekli da se ide u akciju. A nekih sedam, osam dana ranije bila je jedna vrsta generalne probe, akcija je odgođena. Vjerojatno je to bila proba, da se vidi kako će ta linija funkcionirati. Na tom sastanku s generalima Markačem i Sačićem upoznati smo s informacijom kako će akcija krenuti  ujutro, onoga trenutka kada avioni raketiraju repetitor Ćelavac. To je bio njihov centar veze. Kad izgubiš vezu, gotov si, oni su tako bili već napola hendikepirani. U popodnevnim satima ušli smo u Gračac, nismo imali velikih otpora jer je vjerojatno bi već izdan nalog da se povuku prema Srbu, tu im je vjerojatno dan pravac i oni su se izvukli kroz Bosnu prema Srbiji. Kad smo ušli, od cijelog Gračaca pronašli smo možda tek tridesetak mještana, većinom su to bili stariji ljudi i nitko im, naravno, nije ništa nažao napravio.

Možemo se dotaknuti i tih tema i priča koje bacaju sjenu na ovu sjajnu operaciju. Kako vi na to gledate?

Mene zbog tog cijelog vremena Domovinskog rata, a posebno akcije Oluja, žesti ta priča i pomisao da je Hrvatska vojska napravila neke zločine. Evo, ja sam prošao i akciju Oluja, i Medački džep, i Maslenicu, i nikad nisam vidio nikakav nečasni postupak hrvatskog vojnika, ni nehumani čin. Sama pomisao da pored sebe imaš nekoga tko je spreman učiniti nešto nečasno, iživljavati se prema bilo kome, pa čak i neprijateljskom vojniku, nije stvar ničega drugoga nego glave. Takva osoba nije za vojsku, nego za bolnicu, to je stvar osobnog morala. Nije važno koji čin imaš ako ti fali ljudskosti.

A takve su bile i same upute s vrha tijekom akcije.  

Sjetite se onog poznatog govora generale Gotovine u Kninu, nije dozvoljavao nikakve nečasne postupke. Toliko je bio ljut kad je samo čuo da se nešto ne događa po vojničkom kodeksu jer nije dozvoljavao nikakve nečasne postupke. Hrvatski vojnik mora biti primjer. I bili smo tada pod povećalom, tu su bili i UNPROFOR, i strani novinari, svi su nas gledali.  I mi smo tijekom cijelog rata nastupali s tim kodeksom. Kad smo ušli u Gračac, pa kasnije u Donji Lapac, ni jedna kuća nije bila zapaljena. Kroz cijeli Gračac smo prošli, a ja nisam vidio ni jedan razbijen izlog. Bilo je nekih malih butiga, ali ništa nije bilo dirnuto.

I to su stvari koje me kasnije bole, kad pročitam u njihovim novinama da smo mi bili “divljaci”. A mi smo, zapravo, oslobodili svoj teritorij, i prošli kroz ta mjesta kao prava vojska. Nisi mogao ni primijetiti da je tuda prošla vojska i to je bila čast gledati. Cijela ta akcija, za mene je bila prava kruna Domovinskog rata. U moralnom, ratnom, ljudskom smislu. Sve sam to prošao. I osjećam ponos što sam bio sudionik te akcije.

Zato je važno o tome govoriti, da se zna. Da to znaju i generacije koje dolaze.

Mi radimo na tome. Držimo radionice u školama i pokušavamo prikazati hrvatskog vojnika onakvim kakav je zaista bio, bez obzira na neke izolirane slučajeve. Oluja je bila slavna, pobjednička akcija. Označila je kraj rata i donijela nadu. 

Već ste javno pričali o izazovima koji su vas zatekli pri samoj akciji, ostali ste na kraju bez vode u tom spuštanju s Velebita.

Naša postrojba je išla pravcem prema Gračacu i dalje prema Donjem Lapcu. Sve smo to pješačili s trideset kilograma opreme na sebi, od čega je sigurno deset litara bila voda. Ljeto je bilo, sunce prži, sva te oprema pritišće. A na kraju, kad smo se približavali Gračacu, ostali smo i bez vode. Sjećam se da smo našli lokvu od kiše koja je pada dan ranije. Imali smo tablete za pročišćavanje i bacali smo ih u tu vodu pa smo pili iz te lokve.

Što ste jeli?

Što smo imali, hrana nije bila problem, ali žeđ… žeđ je bila strašna. Imali smo dva neprijatelja,  one ispred nas i žeđ u nama. Kad izgubiš tekućinu, kad nosiš svu tu opremu, kad si iscrpljen, sve postaje teže. Postaneš nervozan. Kad smo konačno ušli u Gračac, našli smo vodu, ali pola nas je dobilo bolove u želucu koliko smo je popili. Voda je bila prljava, ali nam više nije bilo važno.

Kakav je bio osjećaj straha tada, je li ga bilo?

Bilo bi glupo reći da ga nije bilo. Naravno da je bilo straha. Ne znaš što te čeka. Možda će te pogoditi snajper, možda ćeš nagaziti na minu. Ali, svi smo bili kao jedan. Taj strah si imao u sebi, ali ga nisi smio pokazati. Jer ako ga pokažeš, nisi onda više potpuno uz svog suborca. Svi smo mi nosili svoj strah, ali nitko ga nije pokazivao. Nismo znali da će se oni povući, da jesmo, možda bismo razmišljali drugačije. Ali očekivali smo otpor, na kojega smo i naišli odmah nakon par sati,  ali za to smo se pripremali. I naoružanje, i municija, sve smo imali spremno. I ta sila kojom smo krenuli, to je bilo ključno.

Možete li s nama podijeliti još neku zanimljivost, što vas je dočekalo kad ste stigli u dotad okupirani Gračac?

Zanimljiva je priča s policijskom postajom koja će biti ispričana i u našoj monografiji koju pripremamo. Kad smo ušli u Gračac, naša je jedinica dobila zapovijed pregledati policijsku postaju. Nino Haklička mi je rekao da povedem pet ljudi sa sobom. Ušli smo unutra, spustili se u podrum. Bila su ona vrata kao od atomskog skloništa, velika željezna. Otvorio sam ih, a unutra mrak, nema struje. Upalio sam bateriju i ugledao tridesetak sanduka dinamita. Kažem, možda nisu stigli to odvesti. Ali, onda primijetim žicu. Kabel. Ide gore, negdje na kat. Sa mnom su bili Zoran Zarač i Milenko Menalo. Pitao sam Zorana: “Vidiš li ti ovo isto što i ja?” On je potvrdio. Pratimo žicu, a ona ide ispod police, sve do optike od raketnog bacača “Osa”. I tamo je bila spojena.

Kažem ekipi: “Ništa ne dirajte. Ovdje je nešto minirano.” U drugoj prostoriji, ista stvar. Poljski telefon, žica ide dolje. Ništa ne diramo, lagano izlazimo van i zovemo pirotehničare iz Zadra. Došli su za dvadesetak minuta. Ostali su unutra sat i pol.

 “Kakvu ste sreću imali !'', rekli su nam nakon toga. Da je itko podigao slušalicu ili dirao optiku – sve bi odletjelo u zrak.” Bilo je tu trideset sanduka dinamita, spojeno serijski. Ne samo da bi policijska postaja odletjela u zrak, nego sve kuće okolo.

Oni su zapravo znali što stiže.  

Znali su koja sila stiže, bilo je par položaja na kojima smo još pronalazili vatru, dakle oni su ih bili napustili prije sat vremena. Sve su minirali, sve pripremili da, ako moraju otići, povuku i nas sa sobom. A mi smo imali sreće i instinkta da ništa ne diramo. Ali čak i da su ostali tamo, da su odlučili braniti svoj teritorij, nitko im ne bi ništa napravio. Imali smo izričitu zapovijed da se ne smije dirati civile. Ako zarobiš vojnika, ne možeš ga ti pustiti, ali ne smiješ ga ni dirati. I prošli smo taj cijeli put, nigdje nitko nije stradao, ni jedan vojnik, ni jedan civil, ni jedna kuća nije zapaljena, ništa. I onda čitam danas ta blaćenja srpske strane, da je hrvatski vojnik ovakav ili onakav, a bio sam tamo i vidio sve, znam da nije tako bilo. U to vrijeme je bio i UNPROFOR-a, bilo je i stranih novinara. Da se nešto dogodilo, izišlo bi van. Ali ne, srpska propaganda je bila toliko jaka da su od svega napravili film.

Kako komentirate stanje Hrvatske vojske danas?

Sam Ministar je rekao kako Hrvatska vojska prelazi s istočne na zapadni opremu, koja je zastarjela i nije više adekvatna. Moje mišljenje je da je to dobro zato što je to kvalitetna oprema, od aviona Rafala, do tenkova Leopard, vidimo naše mlade vojnike kako imaju dobru opremu, od glave do pete, po standardima NATO-a. Kad imaš dobrog vojnika i dobru opremu, imaš sigurnu državu. Koliko je vojska jaka, toliko je jaka i država, mi smo mala država, ali je važno da imamo obučenog vojnika i dobru opremu, iako sam nadam da nam to nikada neće trebati. Rat nikome ništa dobro nije donio u životu,  volio bih da nikad ne dođe, mrzim ga i ne podnosim jer na čovjeku ostavi trajne posljedice. Imao sam sreću što sam krenuo u druge vode, u ugostiteljstvo, ali mnogi se nisu snašli.

Kako je tekla vaša karijera kasnije, osim što ste se bavili ugostiteljstvom?

Nakon rata sam neko vrijeme radio kao instruktor za protuterorizam. Bio sam u MUP-ovom programu za specijalce koji su postajali instruktori. Završio sam Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, moj smjer bio je streljaštvo. Edi Bajurin, recimo, završio je borilačke vještine. Radili smo kao instruktori. Bio sam instruktor do 1994. godine, a 1998. sam postao pomoćnik zapovjednika. Na kraju sam otišao u mirovinu. Diplomatski su mi rekli: “Ne trebamo te više.” Tako je to bilo u to vrijeme. Dosta njih se nije snašlo. Pogubili su se. Nismo svi mi znali preživjeti civilni život. Neki su ostali u svom svijetu. Srećom, ja sam uspio. Završio sam i tečajeve ronjenja. 

Zanimljivo je da ste vi pronašli i srušeni američki avion u kojemu je poginuo ministar Ronald Brown. To se dogodilo 1996. godine, strašna tragedija, godinu dana nakon Oluje, a bila je i prava oluja tog dana na našem području.

Bilo nas je deset, krenuli smo iz Veljeg Dola, nekoliko trenutaka prije nas je na vrh brda stigao Vito Bajac, tadašnji zapovjednik Policijske postaje u Cavtatu, a mi netom iza njega. Nije ga bilo lako pronaći, prošlo je dosta vremena, nekoliko sati. Dvije trećine aviona su bile zapaljene, sve osim repa. Našli smo preživjelu stjuardesu, iako je bila u jako lošem zdravstvenom stanju. Umrla je kasnije u Hitnoj pomoći. Nikad neću zaboraviti taj prizor kad nas je ugledala.

Spomenuli ste monografiju o ''Grofovima''. Možete li reći nešto više o njoj?

Naša jedinica, “Grofovi”, ostavila je dubok trag. Kad je bilo najteže, kad je trebalo dati život, jedan za drugoga, tu smo pokazali tko smo. Nikad se nismo povukli. Posebno specijalna jedinica, uvijek smo dolazili prvi, od Medačkog džepa, Maslenice, pa i na dubrovačkom bojištu.

Imali smo deset poginulih. Zaslužujemo imati tu monografiju. Piše nam je povjesničar Jakša Raguž. On je ozbiljan, temelji sve na dokumentima. Ako smo bili u akciji, nas sedam ili osam, svi se međusobno ispravljamo da ne bude krivih podatak. Tako će biti ispričala naša priča, cijeli Domovinski rat iz naše perspektive. Za našu djecu. Da pročitaju kad odrastu. Ni svoju djecu nisam opterećivao ratom, dozirao sam informacije, da znaju što se događalo. Važno je da se zna jer dosta je krvi proliveno za ovu slobodu. Dosta je majki zavijeno u crno da bi mi danas šetali slobodni. Ja sam u rat krenuo s 18 godina.

Kad smo kod djece, moramo se za kraj dotaknuti i vaših aktualnih aktivnosti kroz udrugu 'Tata je tata' koja svakodnevno pomaže djeci i potrebitima. Naši heroji u miru. Kako ste se tu našli?

Sve je ispalo spontano, krenulo je od Facebook grupe kao pomoć obiteljima za Božić i Uskrs. No, sve se promijenilo kad je bio potres u Banovini, skupilo nas se raznih profila, ali kad je ta socijalna tematika u pitanju, svi smo kao jedan. Krenuli smo od Banovine, do Vukovara i udruge za djecu s posebnim potrebama koju pomažemo godinama. To nisu naši novci, nego novci građana Dubrovnika i sve je transparentno. Došli smo do takve situacije da nas zovu iz cijele Hrvatske, bude nam krivo što im ne možemo svima pomoći. Osnovali smo Udrugu i to je već skalin više. Svaki Euro u udruzi troši se transparentno, nema jedne jedine greške i dobro provjeravamo kome zaista treba pomoći. Obilazimo obitelji po Gradu, od toga što smo u ovih pet godina vidjeli i doživjeli, zaboli stomak. Mislimo da smo bogat Grad, ali nije to baš tako, ima dosta socijalnih slučajeva.

Koliko je zapravo dobar osjećaj pomagati drugima?

To je smisao svega. Mi smo znali izaći iz prostora ove vukovarske udruge 'Leptirić' i pola sata ne progovoriti ni riječ u kombiju, kad vidiš te stvari, obuzmu te emocije,  pogotovo kad je u pitanju bolesno dijete, to je strašno. Na dnevnoj bazi dobijemo sigurno pet, šest mailova i onda idemo u organizaciju. Organizirali smo i aukcije za prikupljanje sredstava, za stipendije djeci, skupili smo 120 tisuća eura za dva uređaja bolnici. Samo me boli što to Država ne napravi, odnosno što to ne dođe prije na red.  Sve mogu podnijeti, ali nepravdu mrzim.