Voditelj HRT-ove emisije Aleksandar Stanković napisao je knjigu Depra u kojoj opisuje svoju dugogodišnju bitku s depresijom. Depresija je opaka bolest, jedna od najtežih zamislivih gdje je potencijalni smrtni ishod najtragičniji mogući. Naime, bolesnik koji izgubi bitku diže ruku na sebe. Može li se uopće zamisliti gori kraj?

Stanković je jedna od najpoznatijih i najprepoznatljivijih javnih ličnosti. Upravo je tu važnost objave ove knjige. Njegova hrabrost je ogromna i nevjerojatna. Za divit se. Priznat da boluješ od depre, a znaš da će ti se ljudi smijat. Nema potcijenjenije bolesti od ove. Kada netko ima rak, ili je invalid, kod drugih će izazvati (barem nekakvo) suosjećanje. Depresivna osoba ni u bližnjih, a kamoli daljih, ni približno neće imati jednak utjecaj. Govorit će joj da joj nije ništa, da se trgne, uzme motiku, šta si umišlja…, i tako će je još dublje gurnut u ponor.

Kada čovjek ima depresiju ne samo da nema nikakvo suosjećanje okoline, nego je i sistem ne podržava. Depresivna osoba rijetko može dobiti bolovanje, a čak i ako se to dogodi, poslodavac će jedva čekati da je se riješi. Ne treba mu netko za koga nikad ne znaš hoće li imati loš dan. Koga zajebava, nije joj ništa, vidi sunce, here comes the sun, walking on sunshine, tako to….

Hamburger na aerodromu

A čudna je to bolest, zaista. Možeš se čitav dan smijati i zajebavati, ali dovoljna je samo jedna kriva misao da se sve sruši. Anthony Bourdain je to opisao riječima – sve je super, a onda ugledam hamburger u vitrini na aerodromu i sve kolabira. Naravno nije kriv brzi ugljikohidrat za Anthonyjevu depresiju, nego je čovjek slikovito opisao kako je dovoljan najobičniji trenutak da se u roku odmah klizne i propadne u ponor.

Depresija je neizlječiva bolest, nikad se oboljeli do kraja ne oporavi. Još jedan poznati Aleksandar (Stojković, vokal Goribora) je rekao da ono što te ne ubije, to te osakati. Čak i kada se umiri, tu je negdje. Čuči i čeka neki novi cheeseburger da bukne. Nikad do kraja ne prolazi, maksimalno što čovjek može napraviti jest da ju kontrolira. Ali u stvarnosti, ona je ta koja drži konce. I bitka neprekidno traje. Samo mijena i depresija stalne jesu, rekao je davno onaj lik što joj je iznajmio dušu, a depresija mu ne plaća najam. Onaj drugi koji se odaziva na ime Goran Bare dodao je: Kako da je ubijem, a da ne ubijem sebe?

Za depresiju i anksioznost se govori da su bolesti 21. stoljeća, ali to je najveća moguća laž. One su oduvijek tu, samo što nisu imale ime i nije ih se prepoznavalo. Ljudi se stoljećima samoubijaju, ali nitko to nije gledao kroz prizmu bolesti, nego ludila. Onaj tko je tijekom stoljeća bolovao od depresije bio je obični luđak. A slično je i danas, odmah se na osobe koje posjećuju psihijatra ili psihologa gleda kao na čudake.

Zato je Stankovićeva knjiga užasno važna. Naravno da se ništa neće promijeniti preko noći, ali to su mali koraci koji osvještavaju društvo. Možda će za stotinu godina depresivne osobe napokon imati osnovna ljudska prava poput odlaska na višemjesečno bolovanje i pri tom ne biti diskriminirane. Možda će ih prijatelji, supružnici, djeca, čitava okolina napokon početi ozbiljnije shvaćati i dokučiti da oni ne izigravaju i ne glume. Problem s depresijom jest što se ne vidi. Nema nalaza koji joj govore u prilog. Oboljeloj osobi može se jedino vjerovati. Ili ne. Češće ju se doživljava neozbiljno. A to joj dodatno šteti.

Empatija

Aleksandar Stanković, a pogotovo njegova obitelj trpjet će zbog objave ove knjige, nailaziti na podsmijeh glupaka. Ali zato će doprijeti do onih koji boluju. Njima će biti lakše. Najbolje se razumiju oni koji imaju zajedničko iskustvo. Često ni liječnici ne razumiju depresiju i anksioznost, jer ih nisu prošli. Previše je to apstraktno za opisat.

Depresija je bolest s tisuću lica. Nekome će pomoći jedno, nekome drugo, nema univerzalnog lijeka. Osim suosjećanja. E pa Stanković je napravio upravo to  - produbit će empatiju prema oboljelima. To je jako puno. Hvala ti Aleksandre na hrabrosti, na mudima bizona. Napravio si ogromnu stvar koje ćeš biti svjestan tek u godinama koje dolaze. Mogao si prešutjeti, bilo bi ti lakše i manje stresno, ali negdje u dubini duše si znao da činiš pravu stvar. I samo si nastavio.

Nemam više dovoljno riječi za opisat tvoju ogromnoću, pa je najbolje da prekinem s pisanjem.