Dok se njemački turisti u nas, okupani morem i suncem, žale da zbog naših cijena ostaju gladni, Oktoberfest u Münchenu uskoro im nudi ili glad ili bankrot. I to pod šatorom! Tako na cjeniku piše: pola pileta - 24,50 eura, a u nas se cijelo prodaje za 6 eura, ali doduše, bez ''bio'' etikete i bez bavarske harmonike u pozadini. Kvarat patke košta 32,50 eura, a ''dječje porcije'' od 20 eura, nude priliku da i najmlađi osjete čari inflacije. Pivo je naravno najpristupačnije, samo 15,40 eura po krigli. Oni rijetki koji piju vodu, moraju pripremit 12,70 eura za bocu mineralne. Voda očito prolazi kroz Alpe uz pratnju tirolskih jodlera pa je cijena opravdana. 

I dok se očekuje da običan svijet tamo potamani sedam milijuna litara piva, pola milijuna pečenih pilića, 70 tisuća svinjskih koljenica i 120 tisuća pari kobasica, goveđi Tomahawk od kila (s tartufima) po 410 eura jest će samo odlikaši. Bez tartufa samo 229! Hrana više nije gorivo za tijelo, nego luksuzni artikal, poput Rolexa. Na kraju balade, pivske pjesme zvuče jednako, samo je refren skuplji. 

Svijet se još nije prestao diviti kineskoj paradi oružja koje je izgledalo ko iz treće sezone ''Zvjezdanih staza'', a već stižu detalji o diktatorima koji jedva čekaju da to oružje isprobaju na živim metama, stanovnicima planeta Zemlje. Susreli se tako Putin i sjevernokorejski Kim pa se raspričali o ''borbi protiv modernog neonacizma''.  

A kad diktatori govore o takvoj borbi, to zvuči ko da Englez Jack Trbosjek drži govor o zaštiti žena. Putin, koji godinama bombardira susjede u ime mira, i Kim koji vlastite građane drži ko doživotne taoce, proglasili su se braniteljima slobode. U tu svrhu, Kim je poslao vojnike Rusiji, jer ništa ne gradi bratstvo ko dva režima koji svoje vojnike tretiraju ko potrošnu robu. Putin mu je zahvalan i neće mu ostat dužan. Samo da izračuna cijenu života sjevernokorejskog vojnika.                                                                                                            

Na marginama, ali ono što je posebno izazvalo pažnju svijeta, bile su higijenske navike Velikog Vođe. Naime, njegovi osobni higijeničari hitro sklanjaju čaše iz kojih je pio, brišu stolice na kojima je sjedio, skidaju otiske, čuvaju DNK, ko da je u njemu zapisano Evanđelje po Kim Jong Unu. A nauka za sad zna samo to da piše koliko je pojeo masnih bokuna, popio litara alkohola ili ušmrko bijeloga praha.  

Ali kult ličnosti zahtijeva ritual: ako je vođa piškio ili kakio, onda je to državna tajna. Zato Kimovi kemičari nose sobom njegov personalizirani prijenosni zahod, jer ne daj Bože da ne'ko u laboratoriju otkrije da 'veliki vođa' ima makar i običan proljev.  

Takva predanost detaljima često plijeni pažnju publike koja diktatorima plješće. Ima i u nas onih koji se dive čvrstoj ruci i pravom vođi. Takvi sjede po birtijama i sanjaju o tome kako bi i nama trebo jedan takav. Pa i imamo ih; samo naši ne nose prijenosne zahode, nego prijenosne PR stručnjake. Doduše, jednako učinkovite. 

U Pekingu je bio i srpski predsjednik Vučić, kojega vlastiti narod već godinu dana pokušava ispratiti s trona zvižducima, transparentima i petardama, ali on uporno ostaje, ko maća na stolnjaku koju ni Domestos ne može skinut. I tako, kad ga već doma neće, Vučić odletio u Kinu, a tamo dobio odlikovanje od Putina. Uskoro se očekuje i priznanje od kineskog predsjednika. Jer Vučić je, kako javlja protokol, Kinezima održao povijesnu lekciju iz srpskog antifašizma. Objasnio je kineskom kolegi da je srpski narod bio prvi koji je ustao protiv fašizma. Kinezi su slušali, kimali glavama i na kraju povikali: Vučić, Vučić!                                                                                                                        

Na Balkanu su odmah primijetili da je predsjednik zaboravio neke ''sitne detalje'' iz povijesti. Recimo onaj, da je Beograd već 1942. bio prvi europski grad proglašen ''Judenfrei'', zahvaljujući Nedićevoj vladi i čišćenju Židova. Kad je već o povijesti riječ. Ali povijest je, znamo, elastična stvar, svatko je rasteže kako mu treba.                                                                                            

A našega predsjednika, prema brojnim anketama, većina Hrvata voli. To zvuči lijepo, gotovo romantično, sve dok mu se na vratima dvora ne pojavi umirovljeni brigadir s lažnom bombom u gepeku i idejom u glavi: postat ambasador u Sloveniji. Jer, zašto bi molba išla sporom poštom kad može ići – eksplozivom? Čovjek se pojavio na Pantovčaku s kristalno jasnom logikom: radio je 10 godina u Uredu bivših predsjednika, i to kao pročelnik odjela za dijeljenje odlikovanja i priznanja. A 'ko je kvalificiraniji za ambasadora u Sloveniji od čovjeka koji je desetljeće dijelio medalje po protokolu? Uz to, jako voli Sloveniju. Bio je uvjeren da će ga predsjednik dočekat raširenih ruku i svome brigadiru s veseljem dat ambasadorski ključ od Ljubljane. I usput, kad već ide, poslat slovenskoj kolegici Nataši malo pršuta i litru maslinova ulja.                                                                                                                

Sva sreća da se ovaj zaslužni brigadir odlučio posjetiti predsjednika. Jer da je kojim slučajem odlučio zaskočit premijera, ne samo da bi Markov trg zavazda osto zatvoren, nego bi ogradili pola Zagreba. Vjerojatno bi se odmah oglasio alarm NATO-a, a Zagreb bi bio podijeljen - zidom.