I ja sa zadovoljstvom pročitam kako je na našim ulicama bilo puno ljudi, kako su svi bili veseli i kako su sva događanja protekla fino i skladno. Ipak, s nekim životnim iskustvom iza sebe (a radije bih da sam mlad i „zelen“), osvrnuo bih se i na ono što se događalo u protekloj godini.

Na stranu sve što se događalo u svijetu. Na to nemamo nikakav utjecaj i ostaje nam samo nadati se da će se ljudi u svijetu pokušati ponovno okrenuti humanom postupanju. Ono što se događa na raznim stranama ove kugle zemaljske pokazuje da je ponašanje ljudi potpuno odustalo od humanih dostignuća. Vijesti koje skoro svaki dan čitamo ne obećavaju. Na svakom kantunu ovoga planeta pojavljuju se silnici kojima tuđi ljudski život baš ništa ne znači. Neću takva ponašanja proglasiti „životinjskima“, jer bi time uvrijedio životinje koje su plemenita stvorenja. Ne preza se ni od najvećih zločina, ubijanja i sakaćenja, samo da bi se ostvarili vlastiti sebični interesi.

Ali, imamo i mi pojave kod nas doma koje nas mogu malo-pomalo zabrinjavati. U protekloj godini pomalo „isplivavaju“ sebičnjaci koji unose nemir i zabrinutost. Slobodno ću reći: koji bi nas rado vratili stoljeće-dva unazad. Nažalost, ne vjerujem da će se ni sljedeće godine išta promijeniti. „Duh“ je pušten iz boce i teško ga je tamo vratiti, jednako kao što je teško ponovno vratiti jednom istisnutu pastu za zube natrag u tubu. Evo samo par primjera.

Žensko pitanje

Već mjesecima se „koplja lome“ oko takozvanih molitelja koji se svake prve subote u mjesecu pojavljuju na Trgu bana Jelačića i mole za, kako oni sami proglašavaju, duhovno vodstvo muškaraca u obiteljima. Sami sebe nazivaju Vitezovima bezgrešnog srca Marijina. Često se uz njih veže i težnja da se žene proglase „drugotnima“, odnosno ljudskim bićima koja bi trebala biti podložna očevima, muževima, pa u kasnijem tijeku života i sinovima. Jer, valjda muškarci znaju kako te „drugotne“ treba duhovno voditi. Ne daj Bože da pri tome oblače veste ili kotule u visini koljena, a kamoli iznad koljena, jer će se proglasiti da nisu „čedne“ prilikom oblačenja.

Pitam se gdje su rođeni ti klečavci, tko ih je odgajao, je li im otac redovito mlatio ili drugačije kažnjavao majku kad bi ova obukla kotulu do koljena ili poviše toga. Tko su ti ljudi? Kakav im je mentalni sklop? Jesu li to i oni muškarci koji su narkomani, alkoholičari ili kockari? Ako su spremni postaviti tako sulude kriterije prema vlastitoj ženi, što li su tek spremni prema njima nepoznatim ljudima? Bi li rado htjeli da se uvede „vjerska policija“ pa da oni budu pozornici?

A koliku su žrtvu spremni podnijeti vidi se po tome da u svrhu te njihove molitve ili nastojanja ne žele klečati na betonskim ili kamenim pločama, nego redovito sa sobom nose kušine ili prilično debelu tablu stiropora na kojoj kleče – da ih slučajno ne bi zaboljela koljena dok kleče za tako „plemenite“ ciljeve.

Ali zato na njihovoj web-stranici uredno u izborniku stoji opcija: „Doniraj“. Što će njima donacija? Osim komada stiropora i krunice u ruci ne treba im ništa drugo, ako im je nakana čista i poštena. Ali ipak – ne bi bilo loše prikupiti neke solde, zar ne?

U štampi se pojavljuje podatak da svoje skupove uopće ne prijavljuju i ne traže dopuštenje policije za svoja okupljanja. Ako je tome tako, zašto im se tolerira takvo kršenje zakona? Jesu li oni „prvotni“ u odnosu na sve ostale građane ove zemlje?

Evo, ovih dana su se pojavili njima slični „molitelji“ koji se zalažu za istu stvar. Ukratko, i ovi se mole da žena bude „drugotna“, da se svede na čistačicu i kuharicu mužu i djeci. Radi se o turskoj islamskoj skupini Genç Saadet Europe koja je iz Turske došla u posjet Mostaru. Naravno, u delegaciji su bili samo muškarci, izvjesili su tursku zastavu na Starom mostu u Mostaru i propagirali iste ciljeve kao i naši „vitezovi“. Ne znam kleče li ili klanjaju, ali im je agenda potpuno ista.

Eto prave prilike da se hrvatski i turski molitelji zajedno susretnu i elaboriraju kako bi to žene trebalo disciplinirati da se drže sudopera. To bi bio pravi primjer ekumenizma i sigurno bi pridonio „boljem razumijevanju“ kako žene svesti na čistačice i kuharice.

Da se razumijemo, niti bih ih pustio da egzibicionistički maltretiraju ostale građane i vrijeđaju žene, niti bih sam potpisivao ikakvu peticiju da ih se zabrani. Mene je, kao mirnog građanina, jednostavno sram da se ovakvo nešto događa u mojoj domovini. A što se tiče žena – sve žene u mojoj obitelji, i one pokojne i sadašnje, osobe su vrijedne svakog poštovanja i ljubavi. Nikada u životu nisam pomislio da sam nešto bolji od njih zato što sam muškarac.

Profesionalni domoljubi

Sjećam se jako dobro sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je tada prilično neugodno izravno se deklarirati kao Hrvat. Da se nije dogodio Domovinski rat i da je ondašnja Jugoslavija potrajala, svi mi koji smo tada javno bili prkosni i ponosni Hrvati bili bismo obilježeni za cijeli život.

Danas, kad imamo svoju domovinu, ne vidim čemu se brojni upinju dokazivati kao „veliki Hrvati“. Domovina je naša, nitko nas izravno ne ugrožava.

Jedna je osnovna razlika između mladih generacija onog vremena i dijela današnje generacije mladih. Mi smo se tada otvoreno i prkosno hrvatski deklarirali. Ovi „moderni veliki Hrvati“ to čine oblačeći crne majice i navlačeći maske na lice. Pa čemu se skrivate u vlastitoj domovini?

Unesene su podjele u naš narod. Ne podnosimo nikoga tko samo malo drugačije razmišlja. Odmah je „ustaša“ ili „jugoslaven“. Ljudi moji, opametite se. Treba li nam to?

Tko je „pravi“ Hrvat?

Ne pretendiram da je moje mišljenje ispravno, ali želim prenijeti svoje shvaćanje domoljublja. Djecu ne odgajate kupujući im mobitele i dajući džeparac, nego razgovorom i primjerom. Ne trujte ih propalim ideologijama. Učite ih da rad nije sramota, da se poštenje isplati, da treba preuzeti odgovornost za svoje riječi i djela.

Konačno, domoljublje se ne dokazuje napadima na druge, nego radom na korist sebi i cijelom društvu.

Nedavno sam pročitao sjajan intervju s Robertom Međurečanom, dobitnikom nagrada Gjalski i Kamov, koji kaže: „Kad mi danas netko krene pričati o domoljublju, prvo se hvatam za džepove i provjeravam gdje mi je novčanik…“

Davno nisam čuo pametnije riječi. U nadi da će one biti poticajne za mnoge, želim vam sve najbolje u Novoj 2026. godini.

Čujemo se po festama!

Dubrovačko njorgalo