Prije neki dan na splitskoj rivi je održan prosvjed pod nazivom „Ne zamjeni stanovništva – Spasimo Dalmaciju u roku! Migranti i strani radnici trn su u oku!“. Prosvjed je organizirala Udruga za bolju Hrvatsku na čelu s Ronaldom Barišićem koja zahtijeva da se ponovno vrate kvote za stranu radnu snagu. 

-Hrvatski branitelji nisu ginuli za Nepalce, Pakistance, Indijce – istaknuo je Barišić, pa dodao: Vrijeme je da se posvetimo zapošljavanju hrvatskih ljudi i povratku hrvatskih ljudi iz iseljeništva. Tko snosi odgovornost za to što više od pet milijuna Hrvata živi u iseljeništvu, a 3,8 milijuna u Hrvatskoj? Tko je odgovoran za uvoz 150 tisuća stranih radnika? Je li ovo smišljeni plan zamjene stanovništva? Ako se ovako nastavi, ući će 400 tisuća stranih radnika u zemlju – kazao je.  

Ne želim ulaziti u kvocijent inteligencije Ronalda Barišića, ali na sva ova njegova pitanja odgovori su vrlo lagani pa ne razumijem zašto uopće pita. Da, istina je da hrvatski branitelji nisu ginuli za Nepalce, Pakistance i Indijce. Hrvatski branitelji, ako Barišić to ne može shvatiti, život su položili na oltar Domovine zbog McDonald'sa, Ikee, Lukšića i svih drugih korporacija. Dok su branitelji kisili u rovu na prvoj liniji fronte, korporacije su spremale prvi kreditnu liniju forinte. Pardon, uopće im kredit nije trebao, jer su im se hoteli i tvornice davali besplatno. 

Svi zaposlenici hotela su Dubrovčani 

Netom iza rata, uzmimo kao primjer dubrovačku situaciju, hoteli se polako obnavljaju i opet započinju s radom. I ja osobno se zapošljavam na recepciji jednog dubrovačkog hotela s pet zvjezdica. Bolje rečeno, privremeno se zapošljavam jer u to vrijeme prije dvadesetak godina stalni posao je bio rijedak baš poput Nepalaca u Hrvatskoj. Svi zaposlenici hotela su Dubrovčani, doslovno svi, od čistačice pa sve do direktora, rodili su se u starom rodilištu na Pilama. Nema nijednog Hrvata koji nije iz Dubrovnika, a kamoli Bosanca, Srbina, Makedonca. Svi mi zaposlenici pričamo engleski, a mnogi se znaju sporazumijevati na bar još jednom stranom jeziku, znamo sve o povijesti Grada, lokalnim običajima, gdje je najbolje jesti, piti, izaći... Što nas god gosti pitaju, mi smo doma, svojevrsni smo im vodiči. 

A onda dođe Dušni dan, pa nas šefovi, pod naputcima Uprave, proglase mrtvima, daju nam cvijeće i zapale lumin, te nas upute u naše zimske grobove, pa se vidimo dogodine kad na Uskrs i mi uskrsnemo. Zimi ne primamo plaću, krpimo se od ljeta i ono malo bakšiša što smo stavljali sa strane. A onda nam dopizdi, pa odlučimo da nema smisla da nas ovako iskorištavaju. Dio zaposlenika ne vraća se više ni na ljeto, nego kreće s uređenjem apartmana, dio odlazi u inozemstvo, neki mijenjaju struku. 

-Ako nećeš ti, ima tko će – govore nam hladno šefovi dok nam otvaraju vrata. 

Na naša mjesta sada stižu Slavonci. Ni njima nitko ne daje stalni posao. Kad dođu Svi Sveti, šefovi im pokažu natpis IZLAZ poviše vrata, a Slavonci im jebu sve svece. Zimi ne primaju plaću, sreća da Slavonija nije toliko skupa kao obala, ali nakon nekoliko sezona svejedno im dopizdi, pa odluče kako nema smisla da ih ovako iskorištavaju. Dio Slavonaca odlazi u Zagreb, dio u inozemstvo, neki mijenjaju struku. 

-Ako nećeš ti, ima tko će – govore im hladno šefovi dok im otvaraju radne knjižice i lupaju pečate. 

Na mjesta Slavonaca stižu Bosanci, Srbi, Makedonci. Ne znaju ni hrvatski, a kamoli engleski. Ni njima Uprava hotela ne daje stalni posao, ali da bi ih uopće privolili da dođu, moraju im omogućiti topli obrok i smještaj. Nikad čelnicima hotela nije palo na pamet da ovako poguraju rođenog Dubrovčanina, da im, primjerice, plate podstanarstvo, jer su cijene nekretnina počele divljati. Kako god, na kraju listopada, opet dolazi do platnolistopada. Broj platnih lista pada, jer ni Srbi, ni Bosanci, ni Makedonci neće dobiti stalan posao. Nakon nekoliko sezona im dopizdi, pa odluče kako nema smisla da ih ovako iskorištavaju. Neki mijenjaju struku, dio odlazi dilat drogu, dio u prostituciju, dio u inozemstvo. 

-Ako nećete vi, ima tko će – govore im hladno šefovi dok im otvaraju izlaz u slučaju nužde. 

Na mjesta Srba, Bosanaca i Makedonaca, sada stižu Nepalci, Indijci, Filipinci. Ne znaju ni na kojem su kontinentu, a kamoli engleski. Tuku smjene od jutra do sutra za par stotina eura. Nije im to loše, više zarade nego u vlastitoj zemlji, pa mogu nešto poslati i obiteljima. Ne samo da su našli poslove u turizmu, nego i u pošti, voze taksije, vrše dostavu, rade u građevinskom sektoru. Nakon nekoliko godina dopizdit će im što se na njima bogate agencije za zapošljavanje i njihova vlastita država, a smetat će ih i odvojenosti od obitelji. A onda… 

-Ako nećete vi,….

Tko će onda? 

Da, stvarno, tko će onda? Ključno pitanje jest gdje će živjeti ta strana radna snaga? Ako misle ostati i raditi u Hrvatskoj, doveli bi svoje obitelji. Ali kako će doći do nekretnine, to je nemoguća misija, ne bi kupili stan ni da rade tri života. Zato dragi moj Ronaldo Barišiću, za situaciju nimalo nisu krivi Azijci. Postoje dva ključna krivca, a to su država i poslodavci. 

Država ubija poduzetnike sa svojim velikim nametima i porezima, a poduzetnici ubijaju radnike svojom pohlepom. Čak i kad mu se radnici dokažu, poslodavac ga neće nagraditi. Dok smo mi Dubrovčani radili po hotelima, uvijek su nam govorili kako nas ne mogu zaposliti na stalno, kako nema para, a kada smo mi otišli odjednom je bilo novaca i za smještaj radnika i tople obroke. Odakle se stvorio taj višak? 

Nije se stvorio, bilo ga je, nego je pohlepa ogromna. Briga je bilo poslodavce što mi znamo jezike, što smo svako jutro uredni i obrijani na poslu, što poznamo grad kao neimaštinu u vlastitom džepu, njima nikad nije bila važna kvaliteta usluge, nego isključivo zadnji red excel tablice. Koliko su love zaradili, to je sve što ih je interesiralo kako onda, tako danas. 

A na kraju će iscrpiti i sve te Nepalce, Indijce, Filipince, pa će i oni otići. 

-Ako nećete vi, ima umjetna inteligencija – reći će im hladno šefovi dok im otvaraju vrata granica. 

A Ronaldo Barišić žalit će za vremenima kad mu je poštu dostavljao Nepalac, a ne limeni kurac, palac. Robot, shvaćate. 

A onda će se i taj robot pokvarit, pa više doslovno neće imati tko radit. 

-Ako nećete vi roboti, imaju Dubrovčani – reći će im hladno vlasnici hotela – Njih ne trebamo popravljati, a bogme ni platiti im smještaj, ni topli obrok.