Da mi je prije 20 godina netko htio pokloniti stan u Gružu rekao bih mu: „Hvala ti lijepa, ali neću ga“. U to vrijeme preseljenje u Gruž tretirao bih kao životni poraz. Čuj da živim u kvartu prometnog kaosa, stješnjen između nekadašnjih proizvodnih pogona čijim se ulicama kreću čudni ljudi čudnih imena pa da mi kunu što je svetinja: burek, šporkeca i tvornica.

Da mi je prije dva desetljeća netko rekao da će britanske novine The Telegraph u budućnosti proglasiti Gruž jednim od najcool kvartova Europe rekao bih mu: „Hvala ti lijepa na optimizmu, ali tebi treba liječenje“. Ali u 20 godina svašta se u čovjekovom životu promijeni – ode na dvadesetu obljetnicu mature, pa sve one ženske u koje je bio zaljubljen i zbog kojih je rezao veze, ne može prepoznati. Postale su stare, konzervativne babe, ne možeš vjerovati da ti je trebalo pet prokletih godina da ih preboliš, čak si zbog neuzvraćene ljubavi, pardon zaljubljenosti, i o samoozljeđivanju razmišljao.

Kvartovski labud

Tako je i naš Gruž u dvije decenije od ružnog pačeta dospio na listu kvartovskih labudova. Doduše s tom ocjenom engleskih novinara ne bih se u potpunosti složio, ali valja im čestitati na perspektivnosti koju su prepoznali u Gružu. Naime, jedino taj kvart može spasiti Dubrovnik. Čitav ostatak grada prodao se kao jeftina kurva iz Pattaye. Svaka, pa i najmanja ledina, pretvorena je u građevinsko zemljište na kojima su niknuli apartmani. Vihor lake nekretninske love potaracao je javne sadržaje i poste na kojima su se Dubrovčani okupljali. Nijedno novo igralište od rata, pa naovamo nije izgrađeno. Nemamo ni kvalitetan park – onaj na Gradcu desetljećima čeka obnovu kao da je riječ o kvantnoj fizici, a ne sadnji nekoliko stabala i postavljanju par klupica.

Gospino polje, lokacija koja je davno trebala postati rekreacijska zona, još uvijek gubi vrijeme na imovinsko-pravne zavrzlame. Nemamo stazu za trčanje, nemamo metar biciklističke staze, nemamo stadion, nemamo dvoranu, nemamo bazen gdje bi građani mogli plivati, nemamo koncertnu dvoranu, nemamo nijedan natkriveni teniski teren…, i nakon svega se čudimo što djeca slobodno vrijeme koriste za amfetaminske sportove. Obzirom na okolnosti, ja bih se na moje dijete ljutio da ne uzima drogu, pa to je jedino pametno (i jeftino) što može raditi u ovom gradu.

Jedini kvart koji bi u budućnosti mogao poboljšati kvalitetu života u Dubrovniku jest upravo Gruž. Već sada to je jedino mjesto koje ima kakvu takvu dušu. Jedino ćete tamo u jutarnjim satima na potezu između tržnice i robne kuće sresti domaćeg čovjeka i prozboriti koju pametnu. Ili glupu, kao da je važno. Samo na tom malom broju kvadrata ostalo je ono što neki grad čini gradom. Ljudi sa svojim sretnim i tužnim sudbinama.

Pješačka riva i TUP

Upravo taj prostor u Gružu ima najveći potencijal. Treba zatvoriti prometnicu od Hotela Petka, pa sve do zgrade Atlanta i napraviti pješačku rivu. Bila bi prekrasna posebno jer je južno orijentirana, pa bi uvijek imala sunca, što je itekako važno za zimske mjesece. Ta riva bi mogla postati novo mjesto okupljanja Dubrovčana koji zbog ogromnih gužvi više ne idu u grad. Kuda s prometalima? Može se napraviti tunel ispod postojeće prometnice, ali ne mora se čak ni ništa izgraditi. Budućnost jest u zabrani prometa, a ne u gradnjama novih prometnica. Što će nekome auto i prometnica, ako može voziti (električnu) biciklu?

Osim rive, veliki potencijal leži u TUP-u. Odličan je potez Grada Dubrovnika što je kupio staru tvornicu. Postavlja se pitanje što sad s tim? Najvažnije je što ne sad s tim. Ne iskomercijalizirat ga, a posebno ga ne dati nekim velikim lancima poput Starbucksa i sličnih. Ne dat da se pretvori u fensi restorane i butige. Neka ugostiteljskih objekata, ali s dušom baš kakvi su sad, počevši od Love bara, preko DBC-a, pa do noćnog kluba Dubina. Neka još kafića, neka art butižica, neka galerija, neka to bude prostor s dušom gdje će zajedno dolaziti domaći i turisti, gdje je lova važna, ali da nije na prvom mjestu. Ne treba Grad tamo zarađivati ogromne novce, dovoljno je da se pokrije i da mu višak ostane za održavanje.

Ako TUP i riva ne spase Dubrovnik zauvijek ćemo izgubiti kvalitetu života i ugodnu svakodnevnicu. Već smo propustili jednu meč loptu na Srđu. To je trebala biti sportsko-rekreacijska zona na koju će Dubrovčani rado dolaziti, a postala je teška apartmanizacija pod krinkom golfa. Zbog geografske strukture Dubrovnik se teško širi, svaki prostor je izuzetno važan, posebno na užem području grada. Zato nam je Gruž jedina šansa. Sve ono što smo zasrali od Babinog kuka preko Lapada pa do Ploča možemo ispraviti jedino s pametnim planiranjem nekadašnjeg ružnog pačeta.

Ako se to ostvari onda bi Gruž zaista mogao postati jedan od najcool kvartova Europe, mjesto gdje će nove generacije s velikim guštom živjeti i smatrat će ga najvećim životnim uspjehom.