test

Legenda o Rogeru Federeru, robotu, homo sapiensu i krapinskom pračovjeku

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: screenshot youtube
Veliki Roger Federer u petak je odigrao posljednji profesionalni meč u teniskoj karijeri

Stari, ne možeš vjerovat, sad će puna dva desetljeća – eto nas 6. srpnja 2003. godine u Zagrebu na oronulom autobusnom kolodvoru. Fasada se topi na vrućini, zrak je nepomičan, ustajao. Nigdje nikoga na prljavim peronima u ljepljivu nedjelju popodne osim pokojeg dalmatinskog studenta koji blago napušeni isčekuju brižno spremljen paket svojih roditelja.

Sad će i naš Čazmatrans koji nas vozi u Krapinu. Nas dvojica idemo bariti dvije cure na pragu punoljetnosti koje smo prošlo ljeto upoznali na moru i rekli smo im da ćemo se javit ako nas put ikad nanese. I eto nanio nas, iako nisam baš sretan. Ne sviđaju mi se, ali nemam ništa pametnije za radit, jer mi se ne sviđa ni popodnevno finale Wimbledona, iako ga prenosi Mićo Dušanović.

U završnici se sastaju onaj preplanuli Australac Mark Philippoussis i neki švicarski dugokosac Ferrer, Ferrero, Federer, kako li se zove? Nervira me što obojica igraju bez servis – voleja. Bježe od mreže kao da su tune. Za vas je, moji momci, Roland Garros, a ne sveta wimbledonska trava. Još godinu prije dva su slična igrala finale. Lleyton Hewitt dobio je Davida Nalbandiana, a prema mreži su se ponašali kao da je šugava. Šamarali su loptu s osnovne linije, a voleji su bili rijetki kao dobitci na Euro jackpotu. Šta se, pobogu, dogodilo s ovim sportom nakon što je trofej u All England Clubu podigao Goran Ivanišević u najnevjerojatnijoj sportskoj priči ikad? Servis-volej je preko noći umro.

Izgubit sparno nedjeljno popodne na kauču s dva dosadnjakovića s osnovne linije ili u Krapini s dvije dosadnjakovićke s osnovnom školom potpuno je svejedno. Ionako sam se u to vrijeme, kao vrhunski zgubidan, isključivo bavio ubijanjem popodneva i večeri. Pobio sam ih više nego Bata Živojinović Nijemaca u partizanskim filmovima. Moj život je izgubljeno vrijeme pokvarenog pješčanog sata, roba s greškom, probušena majica iz Lidla... Vjernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara...

Tako sam se i te prve nedjelje u srpnju 2003. vratio u Zagreb sa skalpom krapinskog popodneva. Dogegao sam se do kauča i upalio TV. Federer je dobio 3-0 u setovima i osvojio svoj prvi grand slam. Puštali su isječke najzanimljivijih poena. Iako je Švicarac rijetko stizao na mrežu, jasno se vidjela ljepota u njegovom teniskom stilu. Kretanja su mu bila elegantna – u onoj bijeloj opremi izgledao je gracioznije od Esther Williams u Balu na vodi. Kao da mi je netko u tom trenutku šapnuo – ovo će biti šampion.

Nikad nisam volio šampione u sportu. Mislim, svaka njima čast, ali živcira me što se natječu zajedno s homo sapiensima. Oni nisu ljudi, pa neka se lijepo bore s robotima. Roger Federer godinama se nije kvario, čak su i njemački inženjeri koji su projektirali Borisa Beckera – najmlađeg osvajača najstarijeg turnira u povijesti – u čudu gledali švicarsku mašinu kako drobi teniske duše po terenima Britanije, Amerike, Australije… Još do prije par godina se činilo da velikih, nevjerojatnih 14 grand slamova robota iz Marylanda Petea Samprasa nikad nitko dostići neće, a evo nije prošlo ni pola desetljeća od njegova umirovljenja, a čarobnjak iz Basela ga je već nadmašio i ne misli stati.

Jebiga, nisam to volio. Falili su mi likovi u tenisu poput Gorana koji će nakon poraza depresivni doći na konferenciju za medije i davati izjave kakve spižđeni homo sapiensi svakodnevno proživljavaju.

-U zadnje vrime, jebiga... Gledam ja meč, igram, samo lupetam, u kurac. To je tenis, ono, vrati mi servis, forhend i onda ide bomba u pizdu materinu. Samo nešto tučem. A čovik uopće nije loše igra. Ima bekend u pizdu materinu, šta mene jebe – rekao je Ivanišević nakon poraza od Hrbatyja na US Openu 2000., samo nekoliko mjeseci prije nego će ući u legendu.

A onda kada se već mislilo da će Federer osvojiti 50, 60 grand slamova u nizu pojavili su se novi roboti koji su se odazivali na ime Rafael Nadal i Novak Đoković. Baš poput Rogera, Petea Samprasa, Stefana Edberga, i oni su bili bez emocija. Mogao si im na ekshibicijski humanitarni meč dovesti autističnog dječaka u kolicima, oni mu ne bi prepustili nijedan poen. Finale Wimbledona 2008. godine bilo je spektakularno – nakon krvave borbe u pet setova Nadal je dobio Federera napokon ga skinuvši s travnatog trona. Zadnji meč prije toga koji je Roger izgubio na travi bio je 2002. godine od Marija Ančića. Naš je tenisač u međuvremenu obolio od mononukleoze, završio karijeru, potom i fakultet, pa je magistrirao, doktorirao, našao posao, a Roger još uvijek nije izgubio meč  - svih dvjesto i kusur tenisača koje je u tom ogromnom intervalu svladao na travi nakon meča govorilo je 'ima bekend u pizdu materinu, šta mene jebe'.

Sljedećih deset i više godina Federer, Nadal i Đoković dijelit će međusobno finala najvećih svjetskih turnira kao da su Panini sličice. Prvi članak, stavak drugi Zakona o velikim brojevima govori da je takvo nešto apsolutno nemoguće, ali taj zakon pisao je homo sapiens i pravnik Mario Ančić, a namijenjen je ljudima koji u stvarnom životu obolijevaju od tuberkuloze i 'samo nešto lupetaju' što hoće reći da ne vrijedi za robote, Nokiju 3310 i Veliku Tenisku Trojku.

Još do jučer činilo se da velikih, nevjerojatnih 20 grand slamova Terminatora iz Basela nikad nitko dostići neće, a čovjek je preskočen prije nego li se umirovio. Posljednji labuđi pjev imao je u finalu Wimbledona 2019. godine protiv Novaka Đokovića. Samo jedna jebena loptica dijelila ga je od titule The Greatest. Ali ljudska strana u Federeru pobijedila je stroj. Sasrao je gaće, forhend i onda ide meč lopta u pizdu materinu. Đoković, taj stroj bez emocija, mentalne snage jače od Sizifa, vratio se iz ponora i u njega gurnuo nepogrešivi švicarski sat.

Princeza od Walesa Kate Wimbledon, pardon Middleton, dodijelila je pokal Srbinu, a nebo se od jada smrknulo. Kamera je švenkala Švicarca nad kojim su lelujali stihovi Damira Urbana.

-Ispod tamnog oblaka sada robot stoji sam i čeka kišu da ga prekrije, natopi mu spojeve, prekrije hrđom zauvijek… jer baterije pri kraju i sve manje struje šalju…

Špricao se Federer WD-om, pokušao se riješiti hrđe, nabavio ultrabrzi kineski punjač da mu napoji baterije, ali u njemu se probudio čovjek i više nije bilo povratka na tvorničke postavke. Prelomio je da je kraj. Umirovit će se na Laver cupu u dresu Europe protiv ostatka svijeta.

U petak je u paru sa svojim najljućim rivalom Rafaelom Nadalom posljednji put izašao na teren u profesionalnom meču. Izgubili su, ali to je manje važno. Odmah nakon meča organizirana je izjava za medije, a na nju je došao normalni homo sapiens Roger Federer ostavivši robotske tvorničke postavke u svlačionici.

-U zadnje vrime, jebiga... Gledam ja koljeno, boli, samo ga liječim, u kurac. To je život, ono, vrati mi bol, jauk, i onda ide tableta u pizdu materinu. Samo nešto plačem. A čovik biti uopće nije loše… – zaključio je Federer nakon čega su roboti Rafael Nadal i Novak Đoković po prvi put u životu briznuli u plač.

Vjernik bez crkve, građanin bez grada, Steffi Graf bez bekenda, Esther Williams bez grand slama… Homo sapiens je roba s greškom, možeš ga jebat i lobat na mreži, ali (za)uvijek će biti. I upravo zato (a ne unatoč tome), „biti čovik uopće nije loše“. Tako je još od doba kada su prvi homo sapiensi autobusima Čazmatransa pristizali na teritorij krapinskih neandertalaca u vruće srpanjsko nedjeljno popodne, tako će biti i u budućnosti kada neki novi tenisači s greškom budu samo lupetali i tukli u pizdu materinu.

Popularni Članci