Općepoznata je stvar da mnoge ljude, posebno Britance, muči odgovor na pitanje: Gdje su mali golubovi? Mi u Dubrovniku taj problem nemamo – znamo da su mali golubovi u Betinoj spilji – ali nas također tišti slična tematika vremenskog ciklusa. Naime, najveći misterij ovog stoljeća na jugu Hrvatske je odgovor na pitanje: Gdje su stari konobari?

Još otkako je stari konobar Joža, prvo napustio konobu u kinu Slavica, a potom i ovaj svijet, nitko živ u Dubrovniku nije vidio starog konobara u svom prirodnom staništu, a to je, jasno, šank. Eko Omblići i druge udruge za zaštitu prirode, životinja i ljudi pokrenuli su iscrpnu inicijativu pronalaska homo vechius tacnijusa, odnosno starog čovjeka s tacnom, ali rezultati su bili porazni.

Kao da je stare konobare progutala inventura, pa je stoga propala i dubrovačka Ace Ventura. A prije samo dvadeset i pet godina, danas izumrla vrsta u ogromnom je broju naseljevala šankove od Prevlake do Crne Mlake hraneći se medom iz rakije i hmeljom iz pive.

Štoviše, urbana legenda kazuje da su ti stari konobari, ne samo bili siti i pjani, već i stambeno zbrinuti. Mnogi homo vechius tacnijusi, prepričavaju svjedoci, bez problema su sagradili kuće neboderice i odškolovali malonogometni tim potomaka.

Kako je moguće ta je tako uspješna vrsta jednostavno zbrisana s lica Zemlje, a da istu tu Zemlju, nije zveknuo asteroid? Da, nije je opalio asteroid, ali jest nešto mnoge opasnije po ljudski rod – Njegovo Visočanstvo Kapitalizam.

Dolaskom kapitalizma u naše domove, konobe i betule, promijenio se način življenja i rada. U ono vrijeme, konobari su držali stol-dva – eventualno još pjanduru prilikom izlaska iz lokala – a stignućem ploda Margareth Thatcher i njenih partnera, homo vechius tacnijusi dobili su na raspolaganje čitavo Kupreško polje. Konobar je sada morao sam posluživati goste na terasi veličine nogometnog igrališta. Sreća da se otprilike u isto vrijeme pojavio GPS na mobitelima, pa se nije gubio poljem uzoranim vračajući se do šanka, gdje je neprekidno dolazio po još jednu rundu tacne.

Posljedice su bile strašne – stari konobari ginuli su na poljima ispred restorana i kafića već u prvom tjednu neprekidnih borbi s oralnim projektilima znatno brojnijih gostiju. Oni koji su, na prvoj linije fronte Straduna i uvale Lapad, samo pukom srećom preživjeli višecjevne narudžbe machiata, bijelih kava i kratkih espressa, odvođeni su u koncentracijske logore. Najpoznatiji od njih nalazi(o) se u ulici Vladimira Nazora pokraj Inine pumpe. Naravno riječ je o zloglasnom koncentracijskom logoru nezaposlenih osoba Auschwitz-Burzanow (ili u prijevodu burza sada poslije otkaza).

Vrlo brzo, gotovo nijedan homo vechius tacnijus – osim starog Jože koji je bio stacioniran na nestrateškom području kina Slavice – nije preživio blitzkrieg kapitalizma. Od ljudi koji su prije Kapitalističkog rata gradili kuće i stanove – i za koje se govorilo u susjedstvu „On ti je konobar, znači gospodin čovjek“ – postali su ispljuvak ugostiteljskih vlasnika, jer nisu mogli udovoljavati modernim tehnikama ratovanja. Jednostavno su bili prespori da sami brzo poslužuju dvjestotinjak stolova.

Nakon što su pobijeni i odvedeni u koncentracijske logore raznih Burza rada, na čijim je ulazima pisalo „Rad oslobađa“, zamijenila ih je nadrasa – vojska Jugend Slavonaca, koji nisu imali što izgubiti. Vođeni motom 'Bolje rob, nego grob' stavili su se u službu Fuhrera dubrovačkih ugostiteljskih objekata, a da bi uspjeli izvršavati svakodnevne borbene zadaće bez slobodnog dana, dileri Mengele i Morell davali su im kokain i amfetamin. Ubrzo su goste po dubrovačkim štekatima posluživali našmrkana slavonska mladež, a stare konobare, više nitko nikad nije vidio.

Sve do prije koji dan. Naime, slučajno sam ušao u restoran Eden poviše hotela Kompas i skoro pao u nesvjest.

-Vidim ga, vidim ga – počeo sam vrištati od sreće otkrivši veliki misterij.

Za šankom nije bio samo jedan homo vechius tacnijus, već više njih, čak i jedna 'stara' konobarica. Super, možda postoji spas za tu vrstu, možda se nekako broj jedinki može povećati, govorio sam sebi naručivši Southern Comfort.

Gledao sam pripadnika izumrle vrste kako smirenim i sporim, a opet samouvjerenim korakom, poput Lao Tsea s mašnom, donosi vatrenu vodu i stavlja je pred mene.

Gotovo sam zaplakao. Eto što smo zauvijek izgubili. Nema više te blažene sporosti, nema više onih večeri u kojima nakon svađe sa ženom, možeš doći u betulu da te tamo tješi mudrac s tacnom. Jer stari konobar nije bio samo običan radnik, on je bio životni guru, svjedok vremena i epohe, hodajuća enciklopedija životnih priča i iskustava na koje si se mogao puno bolje osloniti, nego na sam alkohol koji ti je donosio.

Vjerojatno restoran Eden nije jedino mjesto u Dubrovniku s konobarima poviše 50 godina, ali svakim danom sve ih je manje, jer ih zamijenjuju horde mladih i gladnih, koji lakše izdržavaju brutalan tempo 21. stoljeća.

Ali što se poslije događa s tim mladim konobarima? Što ti mladi, leteći objekti po terasama kafića postanu nakon što se približe četrdesetoj, dobu kada postaješ stari, isluženi veteran konobarenja s PTSP-om od uvjeta rata, pardon, rada? Što tada čine i gdje idu osim u neradne logore Burzi rada?

Ne vidimo ih više za šankom, a bogme ne vidimo ni njihovu djecu. Oni stari konobari u ono vrijeme odgajali su košarkaške timove u dvorištu svojih kuća sagrađenim od, ne biste vjerovali, plaće i baje, a ovi današnji - djecu nemaju. Jer kako su ih mogli odgajat kad su radili i onda kad ne rade vrtići?

-Ako nema starih konobara, nema ni malih golubova – objasnio mi je mirnim i staloženim tonom, stari Buda u crnim gaćama i tregerima, donoseći sa sobom novu turu (Južnjačke) Utjehe.