Stigle su nam nove prometne kamere. Jedna se postavila na Ratac, a druga na mostu stonske zaobilaznice točno između dvaju tunela. Ratac je odavno zloglasno mjesto, a nedavno poginuće dvaju osoba pod tenkom albanske vozačice samo je dodatno ubrzalo postavljanje kamere.

Jebem li vam kameru!

Kamera na Ratcu - kao i na bilo kojem drugom kurcu, palcu – montirana je isključivo kako bi se vozačima pisale kazne, a ne da se smanje prometne nesreće sa smrtnim ishodom, iako je povod za baš ovo postavljanje bio apel obitelji poginulih. No, to ni najmanje ne mijenja uobičajeni cilj postavljanja kamera, dapače, u ovom slučaju im je apel stradale obitelji bio odličan alibi za ugradbu. Odgovornima (čitaj državi) je, naime, jedino stalo do punjenja proračuna, brige njih do punjenja bolnica. Kako mogu ovo tvrditi, odakle mi obraz da ovako nešto govorim sa stopostotnom sigurnošću? Pa dovoljno je što sudjelujem u prometu i imam oči.

Evo me, prolazim Slano, vraćam se svojom Fiestom u grad. Kolona je, što ću vam uopće govoriti, velika kao da je Titov sprovod. Na samom njenom početku, poput ljenjivca na normabelima, gmiže poljski kamper. Ne samo da je spor i težak poput gitarskog rifa doom metal benda, nego se još kroz prozor divi slanskoj vali. A svuda su bogeni, ne može na tim mjestima nikoga preteći ni Ford Focus RS, najbrže vozilo na svijetu s prednjim pogonom, a kamoli moja ostarjela Fiesta. Vučemo se zavojima kao Britanke splitskom rivom nakon noćnog izlaska, i svi muški vozači napeto isčekuju samo jedno. Ratac.

Evo ga, na posljednjem smo zavoju poviše Slanog, sad će krenut isprekidana crta, pa ćemo krenuti i svi mi. E, tu vas lažem. Ja neću pretjecati, barem ne odmah. Dosta puta uopće ne pretječem na Ratcu. Podmukla je ta dionica. Brza je, to svakako, može se bez problema voziti 150 i više, ali stalno vuče u stranu, pa joj preglednost i vidljivost nisu jače strane. Eto, zato se gine. Može se jako brzo voziti, ali pošto lagano zavija, ne vidi se dobro je li tko dolazi iz drugog smjera, a opća teorija izlijetanja s ceste priznatog stručnjaka Denisa Pavele davno nas je naučila jednostavnu matematičku Formulu 1 -  da kada se ne vidi dolazi li netko iz suprotne strane, onda dolazi do prometnih nesreća.

Jebem li vam kameru!

Kao da je neka teška zajebancija. Zakonodavac je čitavim Ratcem ostavio isprekidanu crtu, odnosno legalnu mogućnost pretjecanja, iako se bolje vidi sveti Andrija po šiloku, nego ima li tamo iz suprotnog smjera kakvog Volkswagena po Sciroccu. Umjesto da, žmigavac te jebo, odgovorni na Ratcu iscrtaju punu liniju i zauvijek zabrane pretjecanje – ili još bolje naprave treću traku - ne, oni će staviti kameru koja neće spriječiti nove prometne nesreće, nego će samo služiti kažnjavanju.

Jebem li vam prometne propise!

Ali ne, zakonoRatac je punu crtu stavio i…, pazite sad ovo, na brzoj cesti prema Pelješkom mostu.  Za razliku od Ratca gdje je cesta nepregledna s isprekidanom crtom, pelješka brza cesta je najvećim dijelom itekako vidljiva, ali s punom crtom. Pa je li ovo Monty Python? Jedino što je sada zajedničko i Ratcu i Pelješcu su kamere. Eto koliko odgovorne zaboli za naše živote. Stukle su se stotine milijuna eura za gradnju brze ceste na Pelješcu, a kad je napokon zgotovljena, postala je najsporija cesta u čitavoj Hrvatskoj. Kao takvu trebalo mi je brendirati turistima – vozite se najsporijom brzom cestom na svijetu. Iako je sve ravno i pregledno, nema na pelješkoj brzoj cesti pretjecanja, linija je puna kao Full Moon party na Tajlandu, nije ovo brate Ratac, čekaj pretjecanje češke kamp kućicu sve tamo do… Ej, stvarno, do točno čega? Do pretjecanja na autocesti gore u Gornjim Rašćanima?

Jebem li vam prometne propise!

Da ih ja poštujem, davno bih bio mrtav. Sreća da ne gledam prometne znakove, boli me ratac je li crta puna ili isprekidana, jedino u što se uzdam je zdravi razum i vlastito vozačko iskustvo. Na kraju krajeva, prometni propisi su mi oduvijek bili smiješni. Znači, na toj i toj dionici brzina je ograničena na 70. Genijalno! Hoće reći da je na izlasku iz tunela dozvoljeno voziti 70 bez obzira na vremenske (ne)prilike. I kada je suho, kao tunel vozačice pred menopauzu, i kad je vlažno i sklisko, kao tunel vozačice pred ljetnu fakultetsku pauzu – znači nema veze je li sunce, kiša, snijeg, led, tuča, bitka, borba, suho, klizavo – ograničenje brzine uvijek je 70.

Ili ono debilno paljenje svjetala. Krajem listopada mijenja se ura – još jedan teški debilitet, ali to sad nije tema – a onda prometna pravila nalažu da svjetla na vozilima moraju biti upaljena 24 sata. Nema veze je li bura, jugo, maestral, tramontana, lebićada…, svjetla moraju biti upaljena čak i kada se sa Srđa vidi Italija. S druge strane kalendara, znači ljeti, može biti potop biblijskih razmjera, ali vozači nisu dužni upaliti ni maglenke, a kamoli što jače. Umjesto da se vozači i policija ravnaju razumom – ako je ljeti pljusak, upali svjetla, a ako je zimi bura i sunce, ugasi ih – ne, nama prometni zakoni moraju diktirati svaki aspekt vožnje uključujući i one najlogičnije.

Jebem li vas pohlepne!

Još vrlo malo, pa će vožnja postati nevjerojatna tlaka. Kamere će doslovno biti svuda. Bit će obješene jedna za drugom kao Spartakovi robovi duž Via Appije, a vozačima će kazne automatski sjeći kreditne i debitne kartice. Postavljat će se čak i po autocesti. Iako će ona tada biti izgrađena sve do Osojnika, put do Zagreba bit će najsporiji u povijesti, jer se 130 neće smjeti prekoračiti. Vožnja će postati nužno zlo, nitko više u njoj neće uživati, čak ni motoristi, jer će tehnologija toliko napredovati da će kamere sada i njih bez problema fotografirati. Sve pod krinkom kako bi se spasili ljudski životi.

Jebem li vas glupe!

Istina jest da se puno gine u prometu. Pa kako onda to zaustaviti? Vrlo jednostavno. Najviše prometnih nesreća sa smrtnim ishodom, pokazuju službene statistike, prouzrokuju mladi vozači. Spoj mladosti, nedostatka životnog i vozačkog iskustva u kombinaciji s testosteronom i dokazivanjem često su pogubni. Ja sam za radikalna rješenja. Da se mene pita, zabranio bih polaganje vozačkog osobama mlađima od 30 godina. To je neka vremenska granica kada je osoba došla do nekakvog životnog iskustva. Upoznala je neke oblike patnje, vidjela možda i smrt bližnjih, pa bolje zna kakvu tragediju može prouzročiti ratčenje u prometu od nekoga tko je tek zakoračio u odraslu dob.

Ali, shvatili ste, nije zakonodavcima važno sačuvati živote, nego namaknuti lovu za svoje uhljebske plaće. Zato će kamere uvijek biti prvi izbor. Ovo je tek početak, zapamtite, njihov broj će samo rasti.

'Prvo Ratac, pa onda svaki kurac, palac', reći će Nepalac.

Pa ne mogu se tako Glovo i Wolt brzo dostaviti.